Tko je Christine Lagarde, vjerojatna nasljednica Maria Draghia na čelu Europske središnje banke

Predsjednica Izvršnog odbora ECB-a Christine Lagarde, foto: Wikimedia Commons

Ad
Ad

Christine Lagarde postala je poznata široj javnosti kada je 2011. postala izvršna direktorica MMF-a. Bilo je to u vrijeme kada je MMF još uvijek bio izravno uključen u rješavanje krize u Europi, posebno u Grčkoj (sjetimo se „Trojke“ sastavljene od ECB-a, MMF-a i Europske komisije).

MMF je pod vodstvom Lagarde, u nekoliko navrata, a posebno 2015., neočekivano zauzimao stav kontra Komisije i ECB-a tražeći veća rasterećenja za Grčku zbog procjena o neodrživosti (neotplativosti) javnog duga. Na kraju se MMF zbog toga povukao iz pregovora i dogovora o konačnom rješenju za Grčku krizu.

Na prvi pogled, privlačno je tumačiti da bi se takav stav mogao očekivati od nekoga tko dolazi iz Francuske. Christine Lagarde je Parižanka, rođena 1956. u obitelji u kojoj su i otac i majka bili profesori jezika. Prije dužnosti u Washingtonu obavljala je poslove ministrice trgovine (2005.-2007.), vrlo kratko poljoprivrede i ribarstva, te četiri godine, od 2007. do 2011., ministrice gospodarstva, financija i industrije. (Čak i jedna velika Francuska odnosi se štedljivo prema broju ministarstava, pa ista osoba obavlja poslove Zdravka Marića i Darka Horvata.)

Zašto bi se pro-dužnički stav mogao očekivati od nekoga tko je iz Francuske? Prema europskom stereotipu, jug predvođen Francuskom uvijek zagovara opuštenije financijske odnose. Sjever predvođen Njemačkom zagovara strogoću. S obzirom da je taj stereotip slojevit, o čemu sam detaljno pisao u knjizi Euro u Hrvatskoj: za i protiv opisujući dugu historijsku genezu monetarne unije na tlu Europe, on ponekad ne može poslužiti za razumijevanje odnosa. Tako je i ovaj put. Priča o Lagarde neočekivano će meandrirati.

Kliknite na sliku za više informacija

MMF je pod Lagarde, ako možemo tako reći, „omekšao“. Institucija koja je tradicionalno stajala na braniku zahtjeva za fiskalnom disciplinom i tržišnim reformama, što je uključivalo i privatizacije kao uvjet za različite oblike programa, k tome institucija koja je svoje stavove zagovarala ne mareći mnogo za ugled u javnosti (štoviše, nepopularnost MMF-a se podrazumijevala), nakon Velike recesije, a osobito nakon dolaska Lagarde 2011., počela se pragmatičnije odnositi prema preporukama za vođenje ekonomskih politika. Iako se zaokret može pripisati i ulozi tadašnjeg glavnog ekonomiste, neokejnezijanca Oliviera Blancharda, ovaj profesor s MIT-a, također rođeni Francuz, dobio je odriješene ruke upravo u vrijeme Lagarde, pretvorivši Fond u zagovornika fiskalnih poticaja. Približno u isto vrijeme, u Fondu se počelo voditi mnogo više brige i o odnosima s javnostima. Lagarde inzistira na stavu da je široko razumijevanje reformi važno kako bi one bile provedive.

Da bi se djelovanje Lagarde ispravno smjestilo u kontekst, ne treba zaboraviti da je jedan drugi Francuz bio njen prethodnik na čelu MMF-a – Dominique Strauss Kahn (izvršni direktor MMF-a 2007.-2011.). On je na tu dužnost došao s istog ministarskog mjesta u francuskoj vladi kao i Lagarde četiri godine kasnije. No, Strauss Kahn je ostao zapamćen po seksualnim skandalima, pa je zaboravljeno da je bio socijalist, a što znači da je po naravi svog političkog opredjeljenja trebao “trenirati” mekoću, a ne strogoću. No, posao „mekšanja“ MMF-a ipak će biti dovršen u vrijeme Lagarde, koja je u francusku politiku ušla kroz stranku UMP nekadašnjeg francuskog predsjednika Sarkozya.

Ne bi li se desni-lijevi trebali razlikovati kada je riječ o financijskim politikama? Ili je doista presudno to što je MMF već više od desetljeća pod kontrolom Francuza koji su fiskalno opušteni bez obzira na političke boje? Pokušat ću pokazati da je takvo tumačenje pogrešno, jer se iz slike gubi najvažnije – činjenica da Lagarde nije ekonomistica, te da kao pravnica i političarka ima specifičan instinkt za donošenje uravnoteženih odluka što ju je i kvalificiralo kao nasljednicu Maria Draghia. Uostalom, prije Lagarde i Strauss Kahna još tri Francuza imala su ključnu ulogu u oblikovanju onog “ranijeg” MMF-a.

Lagarde je nakon diplome pravnog fakulteta dugi niz godina radila u velikoj međunarodnoj odvjetničkoj tvrtki Baker McKenzie. Bila je specijalist za pravo tržišnog natjecanja i radno pravo. Postala je prva žena predsjedateljica toga društva u 44-oj godini, što samo po sebi dovoljno govori o njezinim sposobnostima, ali i o tome kako je riječ o osobi u kojoj drugi lako prepoznaju liderske sposobnosti. U vrijeme najveće krize, upravo su SAD, tj. tadašnji ministar financija Timothy Geithner, snažno zagovarale dolazak Lagarde na čelo MMF-a, što posve ruši bilo kakva stereotipna objašnjenja tipa sjever-jug, tvrdo-meko, intervencionističko-tržišno, te stavlja fokus na sposobnosti i osobnost Christine Lagarde te njezinu prihvatljivost širokom krugu ljudi i interesa.

Iako će jednom reći da su njezini ekonomski pogledi liberalni u tradiciji Adama Smitha, toj izjavi ne treba pridavati preveliku važnost. Dojam je da gospođu Lagarde nadasve karakterizira izvanredan pragmatizam i sposobnost da pravovremeno osjeti odluku koja je dovoljno dobra, ali i provediva. I da se prethodno široko konzultira i prikupi što više informacija.

Kao praktična pravnica, Christine Lagarde navikla je pažljivo vagati argumente iz različitih perspektiva te simulirati i očekivati vjerojatna tumačenja i ishode znajući da uvijek postoji spektar mogućnosti. Probabilistički mindset posve je drugačiji od stavova većine ekonomista koji imaju onu neobičnu sklonost zaboravljanju da su njihovi modeli samo pomoćni alati, pa mnogi pokleknu pred uvjerenjem da je rezultat modela siguran i jedini ispravan. Zbog toga u prosjeku nedovoljno propituju modele i njihove pretpostavke.

Zanimljivo da je u ovom trenutku i prvi čovjek FED-a pravnik Jerome Powell. Preuzimanje vodećih svjetskih središnjih banaka od strane pravnika tema je koja zaslužuje posebnu obradu.

Opisano lice razboritog odlučivanja, ma koliko bilo privlačno i mudro na prvi pogled, može imati i naličje. Pretjerani kompromisi dovode do nepotrebnih popuštanja čiji se trošak materijalizira u dugom roku. Taj aspekt će naglasiti oni koji su stava da bi MMF ipak trebao voditi ekonomist. Na primjer, protukandidat Lagardove 2011. bio je bivši meksički ministar financija Augustin Carstens, jedan od poznatijih ekonomista svoje generacije (to je generacija Lagarde). No, Amerikance i spomenutog Geithnera, koji spada u istu stručnu kategoriju i generaciju kao Carstens koji će kasnije završiti u Banci za međunarodna poravnanja, to nije nimalo impresioniralo. Ulogu u presudnom guranju Lagarde od strane Amerikanaca sigurno je igrao i višedesetljetni atlantski neformalni sporazum po kojem MMF vode Europljani, pri čemu Francuzi drže potpunu dominaciju: Nijemac je vodio Fond samo jednom, Horst Kohler 2000.-2004., Francuzi pet puta, dvaput Šveđani (ali u davnim počecima), a ostale mandate su imali Španjolac, Nizozemac i Belgijanac.

Dolazak osobe kalibra i s iskustvom Lagarde na čelo Europske središnje banke (ako sve bude u redu stupit će na dužnost 1. studenog i mandat koji je neobnovljiv trajat će osam godina – ovdje je shema imenovanja sa stranica Europskoga vijeća), predstavlja kontinuitet u odnosu na aktualnog predsjednika Izvršnog odbora ECB-a Maria Draghia. Nije riječ samo o tome da oboje dolaze iz „južnih“ država (Draghi je Talijan), već je riječ o tome da je Lagarde vodila kroz krizu, te je i njezin stil vodstva i odlučivanja – kao uostalom i Draghijev – formiran kroz krizu u kojoj se reagiralo različitim oblicima aktivnih intervencija te fiskalnih i monetarnih poticaja.

No, reagiralo se ipak odmjereno i s pažnjom da se dugoročno ne stvori šteta. Stoga su sjećanja, primjerice Grka, o Lagarde podvojena. Cipras ju je često napadao zbog jedne izjave „Sada je vrijeme da platite“ („Its payback time“), no celebrity ministar financija Varufakis – inače poznat kao radikalniji od Ciprasa u pitanjima grčkog duga – bio je odmjereniji ističući kako je Lagarde iza kulisa pokazivala duboko razumijevanje i suosjećanje sa situacijom u kojoj se Grčka svojedobno našla.

Lagarde očito ostavlja dovoljno dojma da bude široko prihvaćena i među onima koji se s njom ne slažu. Pritom sama ne preže od izjava koje bi se mogle označiti kao populizam ili dodvoravanje, kao kada je nedavno na jednom skupu, uz tek malu rezervu, podržala ideju da se Olimpijske igre uvijek održavaju u Grčkoj, kako bi se na taj način potaknulo grčko gospodarstvo. Izjava je slojevita, otkriva malo i karakter, i vrijedi ju poslušati.

Riječ je o nespornom političkom talentu – osjećaju za tajming, atmosferu, očekivanja publike, za kreiranje aureole prihvatljivosti. Uostalom, ogroman talent, sposobnost i osobna vrijednost potrebni su da svi uključeni koji podržavaju Lagard godinama ignoriraju jedan pravno sporan trenutak vezan uz slavnog francuskog tajkuna Bernarda Tapiea, nekada velikog dioničara Adidasa. Slučaj vrijedi prepričati, jer će hrvatskim ušima neke stvari zvučati poznato.

Riječ je o odluci tada (2007.) nove ministrice financija Lagarde da se s Tapiem ide na nagodbu umjesto beskonačnog sudovanja u slučaju koji se vukao dulje od desetljeća. Naime, davne 1993. socijalistički predsjednik Mitterand Tapieu je ponudio mjesto ministra u Francuskoj vladi ako proda svoje dionice Adidasa. Tapie je to i učinio angažiravši državnu banku Credit Lyonnaise kao savjetnika u prodaji. Od političke karijere nije bilo ništa, jer će se Tapie kao vlasnik Olympiquea iz Marseillea u godini nakon 1993., kada je taj klub osvojio Champions League pobijedivši u finalu Milan s 1-0, naći pod baterijom optužbi zbog namještanja utakmica. Međutim, Tapie će pokrenuti parnicu protiv državne banke koja ga je navodno oštetila jer nije radila u njegovom interesu nego u interesu kupca pri prodaji dionica Adidasa.

Slučaj se povlačio po sudovima dulje od desetljeća. Novoimenovana ministrica hrabro je odlučila preseliti slučaj Tapiea, inače prijatelja predsjednika Sarkozya koji ju je imenovao ministricom, sa suda na arbitražu. A arbitražni suci su tajkunu zajedno s kamatama dodijelili 404 milijuna eura odštete.

Uslijedile su javne, pa i sudske optužbe na račun ministrice. Spominjalo se da je „odradila“ Sarkozyev dug prema Tapieu, a ona se branila da je lako imati naknadnu pamet; opetovano je isticala kako nije učinila ništa protuzakonito već je htjela riješiti sudsku trakavicu nadajući se povoljnijem ishodu za državu. Činjenica je kako nije dokazano nikakvo pogodovanje ili utjecaj na suce. O tome nije bilo ni ozbiljnijih indicija osim poznatog osobnog odnosa Tapie-Sarkozy. No, državni odvjetnik je ustrajao na slučaju, te je na suđenju u prosincu 2016. francuski sud osudio Lagarde zbog nepažnje pri obavljanju službene dužnosti. Međutim sud pritom nije izrekao nikakvu kaznu zadovoljivši se simboličkom presudom. Lagarde je tada izjavila da je za nju taj slučaj završen.

Sigurno je da će se nakon ovog imenovanja ta priča opet u određenoj mjeri otvoriti. Postavit će se pitanje nisu li se europski lideri, usprkos svih kvaliteta gospođe Lagarde, mogli dogovoriti oko nekoga tko bi bio bez i najmanje mrlje u karijeri, što je veoma važno za kredibilitet središnje banke koja je središnja banka sustava u koji je uključeno 19 demokratskih država? S druge strane, među političarima koji su sudjelovali u dogovorima zadnjih dana vjerojatno je prevladala logika „tko radi, taj i griješi“, koja se u slučaju nekoga tko je u 14 godina donio stotine izvanredno teških odluka doista svodi na visoku statističku vjerojatnost da su neke od tih odluka bile i pogrešne. Osim toga, zašto i to ne reći, u današnjemu svijetu u kojem je „gender balance“ nužan sastojak svake političke operacije, moguće je da je prevagu odnijelo i to što je gospođa Lagarde žena. Imati žene na čelu Komisije (tek treba vidjeti može li Von der Leyen proći kroz parlament), ECB-a, pa spomenimo i Vijeća Europe iako nije riječ o instituciji ranga Komisije i ECB-a, doista je nešto s čime je EU globalno nedostižna za druga društva. Očito je i to poruka koju su europski lideri željeli poslati. U tom kontekstu, davni problem s Tapieom europskim se liderima vjerojatno činio kao dovoljno mala stvar.

No, vratimo se iz domene čiste politike u okvire monetarne politike.

Najveći izazov u predstojećem 8-godišnjem mandatu Lagardove svakako će biti trenutak kada će trebati zaoštriti monetarnu politiku i podići kamatne stope. Pogoršanje pokazatelja europskog gospodarstva u drugoj polovici prošle i prvoj polovici ove godine ponovo je odgodilo taj trenutak, no velika je vjerojatnost da će u narednih 8 godina, koliko traje mandat člana Izvršnog odbora, taj trenutak nastupiti.

Lagarde će tada morati krenuti drugim smjerom od onoga u kojem je do sada uglavnom kročila. Pri tome ne treba previše sumnjati u to da će istančani pravnički i politički osjećaj za balans Christine Lagarde uvažiti i stavove monetarno tradicionalno konzervativnih Nijemaca: oni su najbrži na okidaču kada treba podizati kamatne stope ne bi li se spriječila previsoka inflacija. Osjećaj za balans i komunikacija mogli bi se pokazati ključnim čimbenicima odabira Francuskinje za prvu osobu Europske središnje banke.

Ne zaboravimo: Draghi je bio veliki komunikator; njegov slavni govor Whatever it takes iz Londona 2012. u mojoj se knjizi Euro u Hrvatskoj: za i protivpojavljuje nekoliko puta. Međutim, u knjizi je objašnjena i složena ekonomska i politička realnost iza tog govora. Ona upućuje na mnogo manje moći predsjednika Izvršnog odbora od onih koji mu/joj se pripisuju; Izvršni odbor izvršava, a Upravno vijeće upravlja. U Upravnom vijeću sjede i guverneri nacionalnih središnjih banaka. U kontekstu realnosti upravljačkog modela čini se da je Lagarde idealna osoba koja će moderirati kompromise prema unutra i isijavati jasnom porukom na van, onako kao što je to činio Draghi (iako ne uvijek uspješno – kao kada su mu Nijemci podnosili ostavke – što je detaljno opisano u mojoj knjizi o euru).

O toj složenoj strukturi odlučivanja u Europskoj središnjoj banci, u kojoj važne uloge imaju nacionalni guverneri, premalo se raspravlja. Upravo bi se njihova uloga mogla pokazati važna i za nas, kada i ako hrvatski guverner sjedne za stol Upravnog vijeća kao ravnopravan član nakon što Hrvatska uvede euro. To bi se moglo dogoditi upravo za mandata Christine Lagarde. Ako gledamo tako usko, onda se Lagarde nameće kao dobar prvi čovjek ECB-a za taj dio posla – proširenje. Kao izvršna direktorica MMF-a redovito se susretala s izvješćima o Hrvatskoj i drugim zemljama Nove Europe, surađivala sa šefovima misija, a pred dvije godine MMF i HNB zajednički su u Dubrovniku organizirali konferenciju o upravljanju i institucionalnim reformama u srednjoj i istočnoj Europina kojoj je prisustvovala i Lagarde. Osim što je boravila u Hrvatskoj, Lagarde je i prilično dobro upoznata s našim gospodarskim potencijalima i problemima.