Hrvatska je sustigla Finsku prema udjelu naknada zaposlenima u javnom sektoru u BDP-u. Iako je Hrvatska i s malo više od 11% prije 2024. imala natprosječan udjel u EU, eskalacija prema okruglih 14% (točnije: 13,6%) dogodila se 2024. i 2025. Sličan rast zadnjih godina bilježi i Norveška, no ona je izvan EU i vjerujem da ne treba objašnjavati zašto ni Danska ni Finska ni Norveška nisu naše društvo.
Slika 1
Situacija je slična kada se promatraju ukupni izdaci sektora opće države. Prešavši 50% BDP-a (povećanje za 5 postotnih bodova BDP-a u odnosu na 2022. godinu), Hrvatska se 2025. smjestila između Njemačke i Švedske, pri čemu nemamo znatno povećane izdatke za obranu kao primjerice Poljska koja ima veći udjel od Hrvatske.
Slika 2
Prikazane brojke često se opravdavaju kao „nužnost“ zbog povećane raspoloživosti europskih sredstava. Međutim, Hrvatska je i 2022.-2023. imala relativno snažan priljev europskih sredstava i obnovu nakon potresa, no ukupne plaće i izdaci države predstavljali su nekoliko postotaka manji udjel u BDP-u. Prikazani rast je dakle naš, domaći, pogonjen posve autonomnim političkim odlukama koje nisu vezane s prilikama / priljevima iz EU fondova i drugim sličnim okolnostima.
Hrvatski razvojni okvir se sada mijenja. To nije povezano s geopolitičko-energetskim šokovima koji samo ubrzavaju fundamentalne procese. Kao što sam objasnio u prethodna dva teksta, rast zaposlenosti već dugo jenjava, pri čemu zaposlenost u javnom sektoru još raste, dok se zaposlenost u privatnom nalazi u ozbiljnoj kontrakciji. Jenjao je i rast realnih plaća. Tržište rada ušlo je u fazu koju sam nazvao četvrti režim nakon pandemije.
Razvojni okvir se stubokom mijenja jer nema više (besplatnog) goriva za model rasta koji smo iscrpili 2021.-2026. Obrano je voće s niskih grana zadnje faze europskih integracija (euro, Schengen). Od 2027.-2028. kreće osjetno usporavanje priljeva bespovratnih europskih sredstava. Ta sredstva neće nestati preko noći, ali će se, gledano relativno u odnosu na BDP, gotovo prepoloviti s 4-5% na oko 3% BDP-a (bruto obračun).
Eventualna namjera da se, kao što su to napravili Rumunji, nastavi s fiskalnim izdacima kroz povećanje deficita i zaduživanja realno je moguća. S jedne strane, politički je rizična jer sjećanja na fiskalnu dramu i egzistencijalnu traumu 2009.-2014. isuviše su živa, a deficit već udara u limite. S druge strane, političke se okolnosti mogu posložiti tako da vladajući pomisle kako zapravo i nemaju izbora nego nastaviti gaziti fiskalni gas (iako bi to bila iluzija, nije bitno). Objasnit ćemo.
Nevjerojatno je da je prošlotjedna objava o tome da je deficit opće države u prošloj godini dosegnuo granicu iz Maastrichta (3% BDP-a) prošla nezapaženo. To je pogotovo čudno s obzirom na nepredviđene izdatke i gospodarsko usporavanje u ovoj godini, o čemu svi govore, a zbog čega će deficit vrlo vjerojatno prijeći prag od 3% i uvesti nas u proceduru prekomjernog proračunskog manjka 2027. (osim ako procedura ponovo ne bude suspendirana zbog energetskog šoka – Meloni je već neformalno zatražila takvu odluku).
Slika 3
Slika 3 pokazuje zašto podatak o deficitu prolazi ispod radara: hrvatski deficit ne strši u europskoj usporedbi. Deset država članica bilježi veći deficit u prošloj godini. Štoviše, Slika 4 pokazuje da je omjer javnog duga i BDP-a 2025. zahvaljujući rastu (i inflaciji) još uvijek bio u padu. Pa zašto bismo mi morali imati manji omjer javnog duga i BDP-a nego Slovenci ili Mađari, pomislit će “netko”?
Slika 4*
*Sustav nam još nije savršen, pa gross debt tumači kao Grenada, ali ispravit ćemo
U financijskom smslu sve je postavljeno tako da se još nekoliko godina održi logika nema brige i lako ćemo što se tiče fiskusa (“Novaca ima!”). Povrh toga, na djelu su i fundamentalni razlozi zbog kojih svaka hrvatska vlast prolazi sa strukturnom fiskalnom ekspanzijom, dok javnost (i stručna i šira) uglavnom okreće glave u stranu:
- opća (makro)ekonomska nepismenost i orijentacija na kratak rok,
- ukorijenjenost nerazvidnih interesa od vrha do najnižih razina javnih jasli („sindrom Pavlek“),
- dominacija korisnika novca iz državnog proračuna među glasačima, i
- u Hrvatskoj nikada nije postojala i neće ni postojati stvarna politička, ideološka ili ekonomska oporba, nego samo alternativna javnosektorska frakcija koja je izgubila prošle izbore, ili nešto u vezi ustaša i partizana.
U takvim političko-ekonomskim okolnostima nije teško zamisliti rumunjski scenarij do kraja ovoga desetljeća. Rumunjska je enormnom (strukturnom) fiskalnom ekspanzijom održavala gospodarski rast od 2019.-2024. prije nego što je prošle, a posebice ove godine, zapala u tešku fiskalnu, gospodarsku, financijsku, političku i društvenu krizu. Neki dan je pala vlada koja je provodila fiskalnu stabilizaciju, no praćenja tamošnje situacije kod nas nema. U svakom slučaju, drama je u Rumunjskoj eskalirala tek nakon pet godina fiskalne ekspanzije, pa će netko i kod nas vjerojatno zaključiti da bismo mogli proći lišo s još 2-3 godine fiskalne ekspanzije, tj. do 2029., taman da fiskalna konsolidacija započne tek nakon sljedećih parlamentarnih izbora 2028.
Ako bude tako, uslijedit će malo domaćih gunđanja na temu javnog duga koji će rasti, dodatnih nameta koji će se uvoditi, neki Božo Petrov će kod javnog bilježnika pred izbore 2028. potpisati da neće dizati poreze (nebitno), bit će malo prigovora rejting agencija koje uvijek kasne (i pokoji negativni izgledi i maksimalno jedan downgrade kreditnog rejtinga), pola postotnih bodova veće kamatne stope, i sve je to pomalo neugodno ali je puno privlačnije od alternative da se sada uđe u nekakve sukobe, stezanja i slične nepotrebne gimnastike i fiskalne nepodopštine.
Ako osjećate cinizam u ovim rečenicama sjetite se da je to samo realizam pisca koji je vidio mnoge političke i ekonomske cikluse. Stoga, za kraj, evo malo pravog cinizma: nogomet i turistička sezona uskoro će upiti sve nacionalne kognitivne kapacitete; probudit ćemo se najesen i netko će shvatiti da deficit ide osjetno preko 3% BDP-a i da su izbori za manje od dvije godine. Optimalna odluka nametnut će se sama od sebe. To nije pitanje ekonomske analize, nego političkog instinkta. A što cijela ta priča znači za dugoročne kapacitete društva za rast i razvoj, o tome uistinu nitko ozbiljan ne razmišlja. Na koncu, uvijek se može reći da je sve to zbog Trumpa. S njim danas svaka priča počinje, i završava.