Skamenjeni pred istinom: BBB- nas je vratio u 1997.

U ovom autorasističkom tekstu Šonje traži realnu ocjenu naraslog kreditnog rejtinga kroz podsjećanje na to koliko je Hrvatska neuspješna zemlja

Ad
Ad

Veliko zadovoljstvo, cilj je ostvaren. Ta riječ ukratko opisuje ambijent u Banskim dvorima nakon što je u petak navečer po hrvatskom vremenu (ne)slavna agencija za kreditni rejting S&P objavila povećanje hrvatskog kreditnog rejtinga za jedan stupanj. To je Hrvatsku iz statusa izdavatelja “smeća” podiglo u investicijski razred. Rang koji sada imamo označava se kao BBB-.

«Ovo je potvrda da smo na dobrom putu.», generička je rečenica koja se može staviti u usta bilo kome od naših istaknutih javnih dužnosnika i službenika, od premijera do zadnjeg analitičara koji u sklopu svog redovitog posla susreće ulagače u obveznice ili službenike Europske komisije i drugih tijela koja se usput bave praćenjem gospodarskog stanja u Lijepoj našoj.

Da ne bi bilo zabune, S&P doista prepoznaje napredak, te spominje:

  • smanjenje javnog duga,
  • umjereni gospodarski rast,
  • smanjenje rizika vezanih uz Agrokor,
  • fiskalnu konsolidaciju i primarni suficit proračuna.

Stoga ovim tekstom ne želim reći da rejting BBB- nije zaslužen. Poruka je koliko je taj rejting loš, i koliki put još stoji pred Hrvatskom da postane normalna zemlja.

S&P je ponudio i mrkvu koja glasi: moguće je novo povećanje rejtinga za 2-3 godine, ako se strukturnim reformama otklone prepreke daljnjem rastu i ako se Hrvatska pokaže otpornom na cikličko usporavanje gospodarske aktivnosti u Europi.

Batina glasi: neoprezni fiskalni izdaci predstavljaju rizik za rejting. Batina se može tumačiti kao upozorenje da bi svaki fiskalni avanturizam vezan uz plaćanje restrukturiranja Uljanika javnim novcem uskoro bio kažnjen. Ne možemo biti sigurni da je S&P mislio baš na to, ali indikativno je da smo upravo prošlog tjedna prvi puta čuli neke brojke vezano uz opcije za Uljanik.

Objavljeno je da bi stečaj koštao 557 milijuna eura, od čega je 3,1 milijardi (oko 410 milijuna) već plaćeno kroz aktivirane garancije, dok bi restrukturiranje koštalo preko milijarde eura. Iako nije jasno koga bi toliko koštalo, cifra se vjerojatno većim dijelom odnosi na porezne obveznike.

Taman kad se činilo da ne treba imati nobelovu nagradu da bi se shvatilo o čemu se ovdje radi i što je javni interes, uslijedio je deja vu: hrvatski etatistički crescendo.

Ministar Horvat je bez trunke ustezanja, srama, brojke ili studije, ponovo ponizio hrvatsku javnost ispalivši tezu da nije baš sigurno kako je 557 milijuna manje od milijarde, jer bi se potonje «ulaganje» kroz desetak godina moglo isplatiti. Skamenjen pred istinom o tome kako ljudi koji nikada nisu donosili teške poslovne odluke barataju milijardama, nisam se začudio kada se ministrovom pjevu obećanja pridružila i Predsjednica, s prigodno nepamtljivom izjavom o važnosti industrije, tehnološkog razvoja i slično.

Rasplet je najavljen za sljedeći tjedan. Plenković, indikativno, šuti, točnije u intervjuu danom HTV-u mudro daje do znanja da još razmišlja, želi sagledati sve. Zdravko Marić je prema onome što se od njega moglo čuti zadnjih tjedana otvoreno na strani brojki, za što mu treba dati kredit i javnu podršku. Jer, ne treba isključiti mogućnost da će uskoro odnekud iskrsnuti neka magična studija, cost-benefit analiza potpisana od strane nekog «autoriteta», koja će pokazati da bi povrati na održanje Uljanika, sigurno s uključenim nekim “društvenim koristima”, mogli biti fantastični. Samo ako ćemo biti dovoljno strpljivi i mudri!

Tko zna koliko je takvih analiza napravljeno u prošlosti i tko ih je sve potpisao s ciljem da se na temelju žutog papira mogu iskamčiti sve one desetine milijardi poreznih obveznika koje su, umjesto u naš standard, investicije i djecu, otišle u umjetno čuvanje par tisuća uzaludnih radnih mjesta koja sistematski proizvode gubitke.

Naravno, kada se, i ako, ta magična studija pojavi, ona neće riješiti fundamentalni ekonomski problem, ne samo brodogradnje, nego i stotina drugih načina prženja javnog novca – problem oportunitetnog troška.

Naime, ako će se netko usuditi pokazati da bi neto sadašnja vrijednost ili famozna interna stopa povrata mogla biti pozitivna, nema nikoga na ovome svijetu tko bi mogao pokazati da će ti kriteriji pokazivati veće vrijednosti nego u slučaju oportunitetne – alternativne upotrebe sredstava.

Oportuniteti su gadna stvar. Stvaraju nemir. Remete crno-bijele slike svijeta. Narušavaju interese. Stalno pozivaju na propitivanje: je li se istim sredstvima moglo učiniti nešto pametnije, bolje? Na primjer, pretvoriti Pulu u turističku i kulturnu meku, hrvatsku Nicu, možda da se umjesto buke zavarivača čuje šum fontana ispred luksuznih kockarnica?

Ta dekadentna slika ipak je malo previše za umove u kojima još uvijek bolje rezonira slika Alije Sirotanovića nego kakvog opskurnog bogataša koji premeće žetone među debelim prstima. Mi takve slike glorificiramo samo kad ih vidimo u američkim filmovima. U živo nam se malo gade. Nismo to mi… nećemo biti nacija konobara i sobarica, a ne, ne (ili ipak da?).

Glavni problem koncepta oportuniteta je to što mijenja kontekst, a time i sliku i zaključak o predmetu koji se inicijalno predstavlja u crno-bijeloj tehnici. Isto je s pričom o rejtingu.

Postoje dvije informacije tj. dvije definicije oportunitetnog okvira, u kojima se informacija o rejtingu BBB- pokazuje smiješnom u historijskoj drami ove neuspješne zemlje, koja je davno propustila šansu postati nešto drugo.

Skamenit ćemo se pred istinom da Hrvatska s rejtingom BBB- i dalje stoji uvjerljivo najlošije od svih novih država članica iz srednje i istočne Europe, uz Rumunjsku. Evo liste, uz dodatak – podsjetnik na realni BDP po stanovniku prema paritetu kupovne moći u postotku od prosjeka EU; čisto da malo osvježimo osjećaj za realnost kada je i taj indikator u pitanju:

Država Dugoročni rejting / izgled Realni BDP po stanovniku prema paritetu kupovne moći u % prosjeka EU
Češka AA- / Stabilan 89
Estonija AA- / Stabilan 79
Slovenija A+ / Pozitivan 85
Slovačka A+ / Pozitivan 76
Litva A / Stabilan 78
Latvija A / Stabilan 67
Poljska A- / Stabilan 70
Mađarska BBB- / Pozitivan 68
Bugarska BBB- / Pozitivan 49
Rumunjska BBB- / Stabilan 63
Hrvatska BBB- / Stabilan 62

Izvor: Standard & Poor’s i Eurostat.

Kako bi glasio zaključak na temelju gornje tablice? «Dobivanje» investicijskog rejtinga za Hrvatsku je nalik pogotku frustriranog tridesettroogodišnjeg centarfora koji zabija u trećoj ligi sjever između dva krtičja humka, dok lagano bazdeći po kiselom gemištu jedva čeka kraj tekme, umoran i željan ponovog prepuštanja snovima o tome da su ga samo ozljede, urote i nepravde spriječile u tome da postane Messi, što je on, po svemu, zaslužio. To je slika Hrvatske s BBB- 2019.

Jer, budimo realni, što drugo reći u ovom otužnom tjednu, o jednoj otužnoj zemlji, u kojoj se štiti ministre koji gaze djecu bez vozačkih dozvola, ministre koji iznenađeni pronalaze skupocjene automobile u svojim dvorištima, i zaslužuje li takva zemlja išta bolje od metafore lokalnog pijanog i prestarog centarfora, osobito dok joj prijeti dodjela počasnog doktorata Milanu Bandiću kao konačni dokaz njenog moralnog, razvojnog i svakog drugog kraha?

Stalno treba podsjećati na to da je svaki naš takozvani uspjeh tek potvrda fundamentalnog neuspjeha.  Sve što pokazuje rast smiješno je malo. Sve što izgleda sve ljepše, strašno je ružno. I to nije stvar impresije, nego lako dokazive analize. Pa idemo dalje:

Skamenit ćemo se pred istinom da je «osvajanje» rejtinga BBB- tek povratak u 1997., godinu, kada je Hrvatska prvi put zatražila i dobila kreditni rejting od te iste agencije Standard & Poor’s. Unatoč «Tuđmanovoj diktaturi», «privatizacijskoj pljački», «pogodovanju uvoznim lobijima», «deindustrijalizaciji», «predaji svega strancima», i svemu ostalome, ili baš zbog toga, rejting je bio taj isti, BBB-. Pred dvadeset i dvije godine smo ga imali. Samo smo ga negdje pogubili po putu.

Godine koje su u međuvremenu protekle podsjetnik su na to kako jedna nacija nakon pobjede u ratu u kratkom vremenu u povijesnim razmjerima može relativno zaostati i propustiti razvojne prigode, uglavnom zbog pasivnosti ljudi koji državu prepuštaju u ruke svakome tko se želi prikačiti na proračunsku pipu ili sisu kakve državne firme. Valjda se ljudi nadaju da će i na njih prije ili kasnije doći red, da im kapne pokoja kap proračunate sudbine. No, to se većini na kraju nikada ne dogodi. Pa se ljudi zadovolje zabijanjem u trećoj ligi sjever, između dva krtičnjaka, tražeći zadovoljstvo i alkoholni zaborav u onoj istoj trećoj klasi igrača kojoj su im i djedovi pripadali.


Autorasizam – naziva se još i “kolonijalni mentalitet”; opisuje tendenciju umanjivanja postignuća vlastitog društva u usporedbi s drugim, naprednijim društvima. Kako je riječ o relativnom konceptu, autorasizam može nastati zbog uvećanja referentne ocjene drugih, umanjivanja ocjene sebe samih, ili iz oba razloga. Korištenje koncepta autorasizma u najavi teksta je provokacija. Ako je ocjena o razlici objektivna, onda ne može biti riječ o autorasizmu, ali se ocjena takvom prikazuje u očima drugih, koji precjenjuju svoje ili umanjuju druga društva.