Agrokor postaje sistemski anti-događaj: što je prava svrha revizije

Objavljeno

Foto: Zlatko Kalle

Objava revidiranih izvještaja je anti-događaj. Tek mali, formalni korak u pokušaju dolaženja do konačnog rješenja.

Nakon niza najava proljetos da je problem u Agrokoru precijenjen i da neće «srušiti hrvatsko gospodarstvo», a tako je i bilo, prošlu nedjelju sam objavio ironičan komentar o iščekivanju revizorskog izvještaja kao utakmice nogometne reprezentacije. Kada su izvještaji objavljeni, potvrdilo se da Agrokor malo-po-malo postaje, ne sistemski rizik, nego sistemski anti-događaj i latentna društvena frustracija koja uvijek nekako ozbiljno podbaci u odnosu na očekivanja u javnosti.

Pogledajmo što se do sada (bitno) znalo o Agrokoru:

  1. Kompanija je oko 1. travnja blokirana i našla se pred stečajem unatoč Alvarezu i stand still-u koji se pokušavao dogovoriti, jer više nije mogla redovito plaćati dospjele obaveze. Jako ozbiljan problem.
  2. Financijski izvještaji (uključujući i one zadnje nerevidirane za treće tromjesečje 2016.) nisu neposredno upućivali na rasplet pod točkom 1, što je bio znak za početak ozbiljne sumnje u točnost ranijih službenih financijskih izvještaja. Sberbank je zbog toga navodno već podigao tužbu protiv Agrokora.
  3. Agrokor tj. Konzum se financirao od dobavljača (i) tzv. regresnim mjenicama.
  4. Većina Agrokorovih operativnih kompanija ima pozitivan novčani tijek ako se zamrznu obaveze prema financijskim kreditorima (što je Lex Agrokorom i učinjeno).
  5. Većina Agrokorovih problema koncentrirana je u segmentu trgovine, od neuspjeha u stvaranju sinergija sa slovenskim Mercatorom nakon preuzimanja, do neefikasnosti i trpljenja udara agilnije konkurencije u sektoru koji se i inače nalazi u velikim strukturnim promjenama.
  6. Problemi se mogu riješiti tek financijskim i operativnim restrukturiranjem, a preduvjet za to je nagodba s kreditorima.

Je li jučer objavljeno nešto novo što nije sadržano u gornjih šest točaka? Ne. Saznalo se samo malo više detalja i konkretnih (nekonsolidiranih) brojki. To baš i nije neki događaj, jer se otprije znalo da ranijim financijskim izvješćima nije za vjerovati. Osim toga, ukupna slika koju je objavio Ramljak u glavnim je konturama uglavnom bila poznata upućenijima u poslovanje Agrokora (premda ne i detalji te slike).

U tim detaljima i nekonsolidiranim brojkama zanimljive su dvije stvari. Prvo, ukupan preostali kapital revidiranih kompanija. Drugo, osnove po kojima je došlo do smanjenja vrijednosti imovine odnosno povećanja obaveza za ukupno 13,4 milijardi kuna (od čega je 10,5 milijardi koncentrirano u maloprodaji).

Slika pokazuje ukupan kapital glavnih operativnih kompanija u Hrvatskoj (o kompanijama izvan Hrvatske u Ramljakovoj prezentaciji nije bilo riječi). Problem je očito koncentriran u segmentu trgovine (to je vrlo, vrlo javna informacija već mjesecima ako ne i godinama), dok poljoprivreda i prehrana imaju pozitivnu vrijednost kapitala (imovina im vrijedi više od obaveza). I to je znao svaki priučeni investitor na Zagrebačkoj burzi, samo nije znao koliko.

Ramljakova prezentacija ponudila je nešto novih detalja. Osim ne odveć zanimljivih informacija o ispravcima vrijednosti potraživanja unutar koncerna, u oko upadaju (kod Konzuma) stavke o neevidentiranim troškovima iz 2015. (523 milijuna kuna), više od 2 milijarde kuna umanjenja vrijednosti dugotrajne imovine zbog troškova iskazanih kao ulaganja a nisu mogli biti dovedeni u vezu s tim ulaganjima te – gotovo u svim kompanijama – knjiženja regresnih mjenica (npr. u Konzumu 293 milijuna). Ima još dosta zanimljivih stavki u vezi umanjenja vrijednosti zbog knjiženja zaliha i dugotrajne imovine po fer vrijednosti i slično. Poanta je da se sada može točno rekonstruirati razlika između ranijih i ovih objektivnijih izvještaja, a na financijskim stručnjacima, forenzičarima i zna se kojim pravnicima je da «raskopaju» detalje iza ovih brojki i utvrde ima li tu i koliko krivične odgovornosti (npr. po osnovi krivotvorenja, neprikazivanja onoga što se trebalo prikazati i eventualno drugih oblika ne-fer izvještavanja s ciljem da se kreditorima i drugim partnerima prikaže stanje poslovanja drugačije od stvarnog). Drugim riječima, gubici i ispravci vrijednosti nisu automatska osnova za krivičnu odgovornost iako značajne izmjene u financijskim izvještajima pozivaju na dubinsko istraživanje. A onda to sve treba pokušati dokazati pred sudom, ali i drugom stranom koja će iznijeti svoj pogled na stvari. Neka institucije rade svoj posao.

U međuvremenu, najvažnije je pitanje može li ovo izvješće poslužiti kao katalizator procesa nagodbe. Ona je bitna za sve zaposlenike, vladu, ali i javnost koja je, imam dojam, pomalo bolesna od Tornja, ali i gotovo intuitivno svjesna da bi dio raspleta mogao uključivati i neki račun koji će se tko zna otkud ispostaviti hrvatskim poreznim obveznicima. U tom smislu, strah i frustracija su opravdani.

Dok se u javnosti dominantno raspravlja o tome tko je kriv, ne smije se smetnuti s uma da je pozitivan novčani tijek (novčani tijek može biti pozitivan i kad je kapital negativan) posljedica činjenice da je Agrokor zaštićen Lexom. Dok je Lex na snazi, Agrokor može nekako poslovati ali uz brojne rizike, jer kompanija u ovom stanju ne može poslovati i razvijati se kao normalna kompanija. Pozitivan tijek novca postiže se zahvaljujući tome što Agrokor ne mora plaćati stare dugove. Iako se u međuvremenu dogodilo i nešto pozitivno – prema javnim informacijama Agrokor uredno servisira tekuće obaveze što je nezapamćena praksa u povijesti ove kompanije – pozitivan tijek novca je iluzija dok se ne reguliraju obaveze.

Ova neregularna situacija ne može dugo trajati zbog povećanih operativnih rizika u neredovitom režimu poslovanja i zbog toga što se dugovi moraju regulirati. To je stvar ključnog, jedino bitnog predstojećeg događaja u priči o Agrokoru – nagodbe. Za sada još uvijek nema novih informacija koje bi ukazivale na to da ove brojke mogu ubrzati proces postizanja nagodbe i pomoći da se slučaj Agrokor u tom smislu konačno primakne raspletu u kojem će biti jasno koji će nezadovoljni kreditori (ako ih bude) i na koji način pokušati utjerati svoja prava od svih nas (jer im Lex možda daje osnovu za tužbu da ih je naša vlada njegovim donošenjem i provedbom oštetila).

Naravno, nagodbe ne može biti bez prethodne revizije. Postoje vjerovnici koji i formalno ne mogu pristupiti pregovorima bez podloge u takvom dokumentu. I to je najvažnije o čemu je ovdje riječ. Radi se o od početka najavljivanom formalnom koraku bez kojega ne bi bilo moguće ni pokušati doći do krajnjeg rješenja.


Ranije važnije tekstove o Agrokoru objavljene na Labu možete pronaći klikom na ključnu riječ “Agrokor” u desnom stupcu stranice.