Gospodarstvo 2019.: loše, ali dovoljno dobro?

Objavljeno

Ilustracija: Gibsonff / Dreamstime

Na prvi dan Nove 2019. postavlja se pitanje: kako će izgledati ova godina? Rast? Stagnacija? Pad ekonomske aktivnosti? Šonje daje pregled relevantnih očekivanja i prognoza i komentira glavne drajvere promjena

Ad

Dopunjen tekst iz Globusa 31.12.2018.


Potkraj rujna je izgledalo je da će ovo biti deseta godina zaredom koju će svjetska financijska tržišta završiti u plusu, uz relativno dobre izglede za nastavak gospodarskog rasta. Tri mjeseca kasnije znamo da ovako uzbudljiv završetak godine nismo imali od 2008.  Od 30. rujna do Božića desile su se čak četiri važne stvari: (1) najreprezentativniji američki dionički indeks S&P500 pao je za gotovo 20%, (2) njemački burzovni indeks DAX je u istom razdoblju pao 14% nakon što je u godinu dana prije toga već pao gotovo za desetak posto, (3) američki FED je nastavio povećavati kamatne stope iako nema opasnosti od inflacije i kao da se ništa bitno ne događa i (4) sve relevantne službene prognoze svjetske gospodarske aktivnosti revidirane su prema dolje. Oporavak burzi između Božića i novogodišnje noći tek je malo ublažio veoma loše zadnje tromjesečje, iako je dodao kredibilitet pitanju nisu li burzovni sudionici malo pretjerali s pesimizmom?

Kada se pogledaju razmjeri očekivanog usporavanja gospodarske aktivnosti, sve se kreće unutar statističke pogreške. Američki FED i dalje prognozira rast oko 3% za SAD 2018. (prognoziranje unazad jer statistike kasne) i iznad 2% ove godine (zato je FED nastavio hrabro podizati kamatne stope kako bi, kako ekonomisti to vole reći, «ohladio pregrijano gospodarstvo»). Europska središnja banka (ECB) smanjila je prognozu rasta euro područja za 2019. s 2% na 1,9%. Uz tako male korekcije, doista izgleda da dionička tržišta pretjeruju s panikom.

U tom kontekstu, i domaće prognoze o kojima smo imali prilike slušati zadnjih dana izgledaju opuštajuće. HNB je objavila da očekuje stopu rasta BDP-a od 2,7% 2018. i 2019. (ovdje ćete pronaći detalje), što je oko prosjeka za zadnje tri godine. Konsenzus (prosjek) očekivanja glavnih ekonomista šest vodećih banaka tek se neznatno razlikuje od HNB-ovih prognoza; očekuju 2,8% 2018. i blago usporavanje na 2,6% 2019., što nije ništa strašno. I Europska komisija je jesenas prognozirala 2,8%.

O razlici između ekonomike i meteorologije

Međutim, gospodarske prognoze su nepouzdane jer su inertne, dugoročne i mogu utjecati na ponašanje sustava koji se prognozira. Zbog toga ih treba tumačiti s oprezom i unutar pažljivo definiranog konteksta.

Prognoze su inertne jer predstavljaju ex post reakcije na tijek tekućih informacija. Trenutačno je problem što gotovo svaka nova statistička informacija izlazi slabija od očekivanja. Neposredno pred Božić Europska komisija je objavila preliminarnu procjenu očekivanja potrošača za prosinac, zabilježivši još jedan značajan pad za više od dva boda.

Prognoze su dugoročne – daju se za barem godinu dana unaprijed – što znači da su podložne većim pogreškama jer je dugačak horizont prognoze u kojem se mogu kumulirati učinci neočekivanih (iz današnje perspektive slučajnih) događaja. Treba podsjetiti da su i meteo prognoze relativno pouzdane za sljedećih 7 dana, ali se nitko ne usuđuje dati relevantnu prognozu za godinu dana unaprijed.

Prognoze su opake – jer, dok meteorološke prognoze (za sada) ne utječu na ponašanje meteorološkog vremena, prognoze velikih i moćnih institucija kao što su MMF, Europska komisija, ECB, vodeće banke, analitičari s autoritetom i sl., mogu utjecati na očekivanja i odluke tržišnih aktera. Saznanje o tome vjerojatno povratno utječe na njihovo ponašanje pri objavi prognoza.

Kada zbrojimo efekte triju spomenutih karakteristika (inerciju, dugoročnost i postojanje unutar sustava čije se ponašanje prognozira), lako je zamisliti situaciju u kojoj bi objektivna prognoza već sada trebala biti znatno lošija od službenih koje su stare od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci. Dakle, možda najavljena usporavanja nisu toliko benigna, i možda je pred nama, kako neki najavljuju, recesija, ako ne prije, a onda 2020.? Odgovor ćemo potražiti malo dublje u detaljima.

Osim stanja važne su i promjene očekivanja

Aktualne prognoze se često tumače u kontekstu zadnjih promjena prognoza. Ne gleda se samo stanje očekivanja nego trend njihovih promjena u zadnje vrijeme. A tu stvari izgledaju dosta loše.

Donedavno se za talijansko gospodarstvo, koje je naš glavni vanjskotrgovački partner, očekivao rast iznad 1%, a sada se piše o mogućoj stagnaciji 2019. Pesimisti ističu da koalicija lijevih i desnih populista ove godine nije uspjela napraviti ništa, osim posvađati se s Europskom komisijom što im je, izgleda, prioritet uoči predstojećih izbora za Europski parlament. Svađa s Komisijom učvršćuje ili nosi glasove populističkim i anti-europskim strankama.

Donedavno se za njemačko gospodarstvo, koje je naš drugi najvažniji vanjskotrgovački partner, očekivao rast iznad 2%. Potom su u listopadu i studenom očekivanja konvergirala prema 1,8%, a pred Božić su neki analitičari spustili prognoze na 1,5%. Razlog uglavnom leži u lošim vijestima iz Kine koja je važno tržište za njemački izvoz i ulaganja, o čemu će više riječi biti dalje u tekstu.

Na to su se nadovezale značajne revizije očekivanja svih ekonomija koje jako zavise o Njemačkoj; na primjer, pred Božić su stigle revidirane prognoze za Sloveniju, koja je naš treći najvažniji vanjskotrgovački partner. Slovenija je proteklih godina bilježila spektakularan rast (očekuje se 4,4% 2018.), ali očekivanja za 2019. kreću se oko maksimalnih 3,5%.

Te stope ipak nisu loše, pa se postavlja pitanje čemu uopće oprez i velika priča o promjenama prognoza?

Tri faktora neizvjesnosti: Kina, Brexit i EU

Glavni razlog za oprez proizlazi iz globalnog okvira koji dugo nije izgledao nestabilno kao prošle godine: opterećen je s tri neizvjesnosti koje još više umanjuju pouzdanost prognoza.

Prva takva pojava je gospodarsko usporavanje u Kini. Možda će, s obzirom na europske stope rasta od 0% do 3% zvučati čudno ako se kaže da bi problem za cijeli svijet mogao nastati jer Kina više ne može rasti iznad 6% na godinu. Međutim, Kina je zadnji put rasla ispod 6% 1990., a u svim godinama u međuvremenu osiguravala je rastuće tržište za američke i europske proizvođače i kupce. Daimler, BMW i mnoge druge velike kompanije ostvaruju veliki dio prirasta prihoda i dobiti od kineskog poslovanja, tako da se kinesko kočenje već reflektiralo u potopu europskih industrijskih dionica i usporavanju rasta u Njemačkoj. Kina ne mora pasti – dovoljno je da znatno uspori – i već je toliko velika da to odmah osjeti cijeli svijet; toliko je sve povezano.

Druga neizvjesnost je Brexit. Ako je Kina važna za prirast, Ujedinjeno Kraljevstvo je važno za razinu gospodarske aktivnosti. U.K. je među tri glavna vanjskotrgovačka partnera Njemačkoj, Belgiji, Nizozemskoj i većini skandinavskih zemalja. Neuredan Brexit – a izgleda da je to pravac u kojem se sada krećemo – i moguća recesija potaknuta neizvjesnošću mogu ozbiljno oštetiti gospodarstva na sjeveru EU, upravo ona koja su do sada pokazivala zdrav dinamizam. Ako se taj negativni val preklopi s onim koji dolazi iz Kine, središnje europsko gospodarstvo – njemačko – moglo bi godinu završiti lošije nego što sada očekuje.

Treća neizvjesnost je sama EU i euro područje. U EU odnosno Eurozoni prelomit će se tri inducirana vala u sljedećoj godini. Prvo, njemačko usporavanje utjecat će na sve koji izvoze u Njemačku. Drugo, uz Njemačku bi mogle usporiti još dvije velike ekonomije – Italija i U.K. To će u sprezi s prvim utjecajem snažno utjecati na sve u EU. I treće, može se očekivati daljnje slabljenje integracijskih silnica. Angela Merkel već je započela dugi silazak s političke scene. Macron će nakon Žutih prsluka biti više zabavljen stanjem u zemlji i neupotrebljiv za neke veće europske priče. Populisti i protu-europske stranke u takvoj konstelaciji začinjenoj Brexitom vidjet će priliku u godini europskih izbora koji su zakazani za svibanj.

I taj dezintegracijski val nije specifičan za EU; on je globalan. Najviše je motiviran povratkom protekcionizma i re-ugovaranjem trgovačkih odnosa između Kine i SAD-a. Pregovori se sada odvijaju u kontekstu 90-dnevnog samoproglašenog američkog moratorija na uvođenje novih carina, no nemoguće je predvidjeti kakav će biti ishod.

Što sve to znači za Hrvatsku: unutarnje rezerve

Sve ovo za sada izgleda kao početna faza kumulacije globalnih i makro rizika koji bi se mogli u punoj mjeri materijalizirati prema kraju 2019. i u 2020. Do tada još treba vidjeti hoće li američka središnja banka FED nastaviti s podizanjem kamatnih stopa unatoč rizicima (iako nema opasnosti od inflacije na vidiku, osim ako se protekcionistički projekt doista ne realizira), i hoće li europska središnja banka ECB pribjeći najavljenom rastu kamatnih stopa prije prestanka mandata predsjednika Maria Draghia u listopadu 2019. (još se ne zna tko će ga zamijeniti na čelu euro područja). To znači da u Hrvatskoj imamo dovoljno vremena za neutralizaciju eventualnog prvog vala negativnih utjecaja ako bi se uskoro pojavili. Ima prostora za rast investicija i bolje povlačenje EU fondova, tako da sporiji rast izvoza uz nastavak rasta domaće potrošnje i ulaganja zbog povlačenja EU fondova ne mora značiti i znatno sporiji rast BDP-a. Govorim o tome da ima rezervi za održanje rasta iznad 2% 2019. čak i ako se na svjetskom tržištu dogodi najavljeno usporavanje.

Uz to, u lošem vanjskom scenariju cijene energenata će ostati niske kao što su sada, a to je važan pomoćni faktor za gospodarstva koja poput našeg uvoze značajan dio domaće potrošnje.

Na posljetku, hrvatsko gospodarstvo nije napuhano – inflacija je niska, tekući račun bilance plaćanja je u plusu, tako da uz malo pameti i susprezanja od predizborne rastrošnosti kojoj neodgovorni političari inače pribjegavaju, Hrvatska ima unutarnjih rezervi za ublažavanje onoga što ekonomisti zovu vanjski šok, a što se možda iza brda valja. Koliko bi mogućnost amortizacije vanjskog šoka mogla trajati, drugo je pitanje; vjerojatno ne dulje od nekoliko kvartala. Uostalom, osjetnije usporavanje u krizi 2008./09. također je kasnilo oko tri kvartala.