Preispitivanje uloge ideologije u raspravi o borbi protiv covid-19 započeo sam tumačenjem o neupotrebljivosti tradicionalnih kategorija u smislu u kojem se uobičajeno koriste u našim javnim raspravama: intervencionizam (lijevo – plansko, odnosno „državno“) s jedne, naspram liberalnog, slobodnog, „tržišnog“, s druge strane. Takve bipolarne perspektive ničemu ne služe.
Njihova jalovost sada dolazi do posebnog izražaja. Karantene, koje su označavane kao „lijeve, planske“, zapravo su inspirirane liberalnom idejom brige za svakog čovjeka, a relaksiraniji pristup borbi protiv pandemije, koji igra na teoriju „kolektivnog imuniteta“, ima borgovski, kolektivistički karakter. U drugom slučaju, veća je društvena tolerancija prema žrtvovanju ljudi koji neće moći dobiti adekvatan medicinski tretman zbog navale na zdravstveni sustav čiji su resursi ograničeni. U toj strategiji nema ničeg liberalnog, iako se instrument koji su Britanci nazvali „nudge“ (prema teorijama bihevioralne ekonomike – mamac – diskretni usmjerivač ponašanja ljudi), na prvi pogled može učiniti takvim.
Zbog toga sam u drugom dijelu ove trilogije inzistirao na važnosti odmicanja donositelja političkih odluka od ideološki motiviranih zaključaka iza kojih često proviruje neki interes ili panika. Ako je kriza veća, suprotno intuiciji nekih ljudi, manji je prostor za ideološke improvizacije i brza rješenja. Veća je potreba za pažljivo osmišljenim mjerama koje su vođene dokazima.
Međutim, tu počinje problem: o virusu se malo toga zna. Lijeka i cjepiva nema, a ishodi – postotak hospitaliziranih i umrlih – drastično se razlikuju među državama, barem za sada. Omjer preminulih i zaraženih u Njemačkoj iznosi oko 0,33%, u Švicarskoj 1%, u Španjolskoj 5,1%, a u Italiji je 8,6% (izvor: worldometers.info, za dan 20.3.2020.). Zbog toga, teoretske procjene stopa umrlih koje smo slušali i od uglednih eksperata u ovoj fazi širenja zaraze ne znače mnogo. Ishodi očigledno zavise o okolnostima i snazi zdravstvene intervencije. Stoga je zadatak kreatora politike brzo učiti, učiti i učiti, reagirati na povratne informacije, prilagođavati se, a sve s ciljem postizanja ultimativnog, premda apstraktno definiranog javnog dobra – boljeg života.
Sada to postižemo postupnim ulaskom u karantenu. To se doima kao logično rješenje. U skladu je s liberalnom vrednotom borbe za svaku ljudsku dušu, kako nitko ne bi ostao ležati pred vratima zdravstvenog sustava. Karantena daje i neku nadu u razmjerno brz povratak normalnom životu, po uzoru na Wuhan odnosno pokrajinu Huabei u Kini. Gospodarstvo je, privremeno, stavljeno u drugi plan.
Strategija borbe protiv virusa neće se preglasno propitivati u ovim prvim danima karantene. Međutim, ranije spomenuta fleksibilnost u primjeni strategija borbe protiv virusa ne može isključiti ekonomske elemente koji su za sada žrtvovani. Stoga u ovom posljednjem nastavku trilogije pokazujem da u gospodarstvu i vođenju ekonomske politike vrijedi isto načelo: treba smanjiti „doživljaj“, pamet u glavu i u što bržu potragu za podacima, znanjem i dokazima usporedo s poduzimanjem mjera koje nam se čine prikladne na temelju onoga što znamo.
- Jalovost dvojbe „država“ vs. „tržište“
Iz ekonomske perspektive, ova kriza predstavlja klasičan primjer takozvanog vanjskog šoka. Nacionalne ekonomske politike ne mogu liječiti uzroke vanjskih šokova, ali mogu ublažiti njihove posljedice. U povijesti je bio čest slučaj kada su vlade i središnje banke na vanjske šokove reagirale kasno, loše i slabo, što je krize činilo duljim i dubljim. I mi smo to vidjeli kada su 2009. povećana porezna opterećenja, a HNB pokušao sam, odbijajući MMF, navigavati kroz krizu. Takve se stvari mogu izbjeći ako vlasti (i gospodarski subjekti) za dobrih vremena akumuliraju dovoljno fiskalnih, monetarnih i kapitalnih rezervi koje omogućuju snažno djelovanje u krizi.
Tada, 2009., nije bilo dovoljno rezervi, no sada je HNB pokazao primjer takvog djelovanja. Serijom intervencija obranio je kunu od pada vrijednosti na 8 ili 9 kuna za euro, što bi sigurno poharalo kućne budžete i kapital dužnika te unijelo neviđenu paniku u financijski sustav. Ljudi bi prije stali u red za bankovni šalter nego za ulazak u ljekarnu. Kako je HNB u dobrim vremenima akumulirao dovoljno deviznih rezervi, mogao je povrh obrane tečaja povećati i likvidnost domaćeg tržišta otkupom značajnog iznosa (oko 4,3 milijarde kuna) državnih obveznica. Time je spriječio eksploziju kamatnih stopa na 4 ili 5% i odškrinuo vrata financiranju deficita proračuna koji će se zbog negativnog šoka neizbježno i snažno povećati. Korist od takve intervencije neprocjenjiva je u početku krize.
Međutim, opisana intervencija ima svoja ograničenja. Rezerve nisu neograničene. Čak ni najmoćnija središnja banka svijeta – američki FED – nije uspjela idealno kontrolirati prinos na američku desetogodišnju obveznicu u zadnjih desetak dana. Prinos je povećan gotovo kao hrvatski – s oko 0,7, na 1%. No, i to se za dan ili dva može promijeniti. Središnje banke ne žele potpuno suspendirati rad tržišta i primjerice zajamčiti otkup svih obveznica po fiksnoj cijeni. Na taj način vezale bi se ruke – ne bi mogle postići neki drugi cilj za koji su zadužene (npr. niska inflacija, financijska stabilnost i sl.).
Načelo je jasno: tržištu se daje snažan sedativ u uvjetima divlje panike i povremeno ga se fino navodi, prilagođava, kako bi uredno obavljalo svoju funkciju informiranja kupaca i prodavatelja i alokacije dobara. Ta funkcija tržišta je društveno korisna. Javni je interes očuvati ju.
Opisani pristup mnogima nije jasan. Ne razumiju kako tržište funkcionira i čemu služi, a stvari ne vide jasno jer misle ideološki. Bez ozbiljnijeg iskustva s tržišta nije lako shvatiti zašto te društvene tvorbe, kada dobro funkcioniraju, predstavljaju nezamjenjiv alat za pokretanje i usmjeravanje kapitala i rada u proizvodnje stvari koje nam najviše trebaju.
Za ilustraciju stava obilježenog zabunom u pogledu odnosa ideologija i tržišta, jedan je komentator na fejsbuk stranici Ekonomskog laba napisao i ovo:
„Lijevo i plansko, sasvim razumljivo i potpuno opravdano, trenutno nosi svu inicijativu društvenih događanja. No što radi tzv. liberalno? Iskazuje li ikakvih inicijativa? Što je npr. sa hotelskim tvrtkama u Hrvatskoj? Imaju li ikakvih ideja i inicijativa ili samo čekaju da sjednu na proračun?“
Osim što pokazuje kolika je intelektualna šteta nanesena dugogodišnjim nametanjem pogrešno okrenute perspektive „lijevo i plansko“ nasuprot „liberalnom“, jalovost ovog gledanja na gospodarski trenutak prije svega proizlazi iz sukoba s činjenicama. Evo priče iz života koja ilustrira ovaj stav.
Mala tekstilna tvornica iz Hrvatskog Zagorja izvozi svoje proizvode u Italiju. Tjednima nema narudžbi, nema isporuka, nema izgleda da se situacija promijeni. Sve je stalo.
U njihov mali dućan u Zagrebu ulazi sredovječna žena i bira dva metra platna. Vraća se dva sata kasnije: „Molim svu zalihu ovoga platna koju imate u dućanu i broj vaše veleprodaje.“
Platno je idealno za izradu zaštitnih maski. U desecima obiteljskih obrta u Hrvatskoj u ovom se trenutku izrađuju zaštitne maske. I ne samo to. Mala tekstilna tvornica odaslala je ponude i istoga su dana rasprodani kapaciteti za proizvodnju do kraja godine. To će donijeti prihod dostatan za pokriće 80% svih troškova, uključivo i troškove rada. Sve to bez ijednog ministarstva, državne agencije ili kakvog drugog centralnog mjesta, uz brzinu reakcije kakvu niti jedna birokratska organizacija ne može postići.
Ovo nije ideološka glorifikacija tržišta. Ovo je život – njegovo fino tkanje koje treba sačuvati.
Pričom ne želim poslati poruku da će „tržište riješiti sve“. Tržište dobro djeluje u nekim stvarima, a država u drugim. Isprepliću se. Ponekad se sukobljavaju, ponekad dopunjuju. Neki univerzalni optimalni mix, pogotovo onaj koji bi bio uvjetovan ideologijom, u toj mješavini ne postoji. Važne su okolnosti, podaci i analize u potrazi za dobrim rješenjima.
Kada već spominjemo maske, prisjećamo se vladine mjere o kontroli cijena. Medicinske zaštitne maske nalaze se na tom popisu. Na prvi pogled, neposredno nakon donošenja odluke o administrativnom ograničavanju cijena slutila se opasnost da će plafoni na tržišne cijene biti određeni prenisko, što bi moglo dovesti do nestašica. Razlog za takvu odluku nije bio jasan. Trgovine su, unatoč navali kupaca, uostalom kao i danas, bile izvrsno opskrbljene (ne i maskama!). Cijene, osim nekoliko iznimaka, ne samo da nisu rasle, već su mnogi trgovački lanci kupcima proteklog vikenda ponudili popuste.
Pažljivijim čitanjem vladina propisa ipak je otkrivena odredba o mogućnosti povećanja cijena zbog rasta ulaznih troškova. Znači da odluka ograničava dobit poduzetnika koji su u stanju ponuditi predmete koji su veoma traženi, pa bi im cijena mogla odletjeti u nebo. S moralne strane, a to se osobito odnosi na medicinske potrepštine, takav je vladin signal shvatljiv u izvanrednim uvjetima u kojima živimo. Odluka ima emotivnu i komunikacijsku važnost, bez da ulazimo dublje u temu o uzaludnosti birokratskog zadatka kontrole kalkulacije ulaznih i izlaznih cijena. Moralni i javni pritisak mogu dati rezultate.
Ipak, takve odluke predstavljaju početak hoda po rubu. Odražavaju administrativnu logiku kakva u našoj javnoj tradiciji ima duboke korijene. U toj tradiciji profesionalno je oblikovan popriličan broj komitetlija koji misle da znaju i mogu sve, uz zaleđe vladine moći. Nije teško zamisliti kako panika i prevlast ideologija i interesa pogoduje preniskom određivanju cijena i izazivanju nestašica, na što komitetlije, ohrabreni povratkom „lijeve i planske“ ideologije, reagiraju preuzimanjem proizvodnji u državne ruke. Tko zna, da su Narodne Novine svojedobno realizirale projekt izgradnje tvornice najtraženije robe – toaletnog papira – možda ovih dana ne bismo gledali prepune police raznovrsne robe u dućanima, nego bi nervozno stiskali guzove cupkajući u redu pred dućanom Robnih zaliha.
Robne zalihe mogu osigurati adekvatnu intervenciju na tržištima strateških dobara kada je to u javnom interesu. Pametnim određivanjem cijena putem otvorenih aukcija mogu potaknuti domaću proizvodnju i osigurati potrebne zalihe, a s druge strane, pametno osmišljenim aukcijskim prodajama mogu primiriti tržište ako počne divljanje cijene neke jako tražene robe. Tako se prožimaju država i tržište.
Naravno, ako je bitna iznimna brzina i velika javna potreba, tržište se može privremeno suspendirati kao u slučaju izravne isporuke medicinskog materijala bolnicama u slučaju velikog i neočekivanog priljeva bolesnika. U Singapuru su, navodno, na taj način dijelili zaštitne maske građanima. To je legitimna realizacija javnog interesa u izvanrednim okolnostima. Tome služe robne zalihe i državni proračun koji ih financira.
Nemojte misliti da je ovo teorija. Ovo je realnost. Dovoljno je usporediti opisane intervencije HNB-a i hipotetičko funkcioniranje robnih zaliha, i shvatit ćete da između ta dva primjera u osnovi nema velike razlike. Iz centralnog mjesta rezervi aukcijskim mehanizmom utječe se na tržište preko nuđenih ili traženih količina i tako se posredno utječe na tržišnu cijenu. Modelima je zajedničko isključivanje ideologije kao kriterija za oblikovanje mehanizma i donošenje odluka, uz pažljivo nastojanje da se odredi javni interes radi pronalaženja najboljeg ekonomskog instrumenta tj. najbolje kombinacije države i tržišta.
- Gospodarstvo i strategija borbe protiv koronavirusa
Uloga gospodarstva i ekonomske politike u borbi protiv koronavirusa ulazi mnogo dublje u pore društva nego što sugeriraju opća načela prikazana u prvom dijelu teksta.
Kao prvo, jasno je da veća razina gospodarskog razvitka i društvene organizacije omogućava učinkovitu borbu protiv virusa. Iako između Italije i Njemačke ne postoji velika razlika u broju stanovnika (Njemačka 83, Italija 60 milijuna), Njemačka ima pet i više puta veće kapacitete testova na koronavirus i intenzivne njege za bolesnike s respiratornim problemima. Jutarnji piše o tome da se u Njemačkoj preciznije detektiraju uzroci smrti bolesnika. Iako je u ovoj fazi presudno to što se zaraza u Italiji počela širiti ranije, prije bilo kakve reakcije vlasti, a virus je ušao u bolnice ugrozivši ionako teško bolesne ljude, dok je u Njemačkoj širenje počelo nakon povratka mlađih i otpornijih građana sa skijanja u Italiji kada su zdravstvene vlasti već bile spremne, Njemačka ipak ima ozbiljne kapacitete za reakciju na krizu kada poprimi šire razmjere. Zašto?
Realni BDP po stanovniku korupcijom i populizmom iscrpljene Italije godinama se nalazi u dugoročnom padu u odnosu na prosjek EU. Rezultat: prema podacima Eurostata za 2017., u Njemačkoj se, bez investicija, ulaže oko 370 milijardi eura na godinu u privatnu i javnu zdravstvenu skrb (što iznosi oko 4,5 tisuća eura godišnje po stanovniku), a u Italiji oko 153 milijardi (oko 2,6 tisuća eura godišnje po stanovniku). Prema tome, ekonomski resursi su važni, presudni.
Hrvatska je svoju lekciju naučila u vrijeme Domovinskog rata, samo ju je u međuvremenu zaboravila. Visoka inflacija (do nezamislivih 30% na mjesec) koja je trajala do kraja 1993. razarala je gospodarsko tkivo. Proizvodnja je padala kao kamen. HV je bio sve bolje organiziran, moral na visini, ali nedostajali su materijalni resursi za ozbiljnije operacije i pobjede. Gospodarsko urušavanje odvijalo se sličnim mehanizmima i tempom kao u Srbiji. Ne želim reći da je preokret koji je nastupio 1994. kao uvod u pobjedničku 1995. bio dominantno uzrokovan rušenjem visoke inflacije, posljedičnim preokretom proizvodnje prema gore, uspješnim izbjegavanjem planske ratne ekonomije i boljim punjenjem državnog proračuna, ali pored Washingtonskog sporazuma, partnerstva sa SAD-om, stjecanja vojnog iskustva i strateških vještina, nikako ne smijemo podcijeniti ulogu ekonomskih resursa koji su ključni za naoružanje, transport i drugu vojnu logistiku.
Pouka glasi da se strategija borbe za gospodarski opstanak u kratkom roku može potpuno podrediti zamišljenoj strategiji borbe protiv koronavirusa. Međutim, već u srednjem, pogotovo u dugom roku, takvo postavljanje redoslijeda prioriteta nema smisla ako virus nije toliko smrtonosan da prijeti opstanku vitalnih dijelova zajednice (jedno je ebola, a drugo je korona).
Još jednom ćemo se poslužiti usporedbom s razdobljem stvaranja hrvatske države. Da su ekonomski kriteriji bili u prvom planu, Hrvatska nikada ne bi ostvarila samostalnost jer je rizik operacije bio iznimno velik. Gospodarstvo je žrtvovano cilju kojem je politika dodijelila viši redoslijed prioriteta u nadi da će političko rješenje dovesti do gospodarskog oporavka. To je žrtva koja u kratkom roku može imati smisla. Međutim, već u srednjem roku, gospodarska snaga i sposobnost za hvatanje u koštac s kriznim stanjima idu ruku pod ruku. Ako se reakcija gospodarskog sustava predugo gubi iz vida, eventualna postignuća iz prve faze s vremenom će biti izgubljena, a svaka sljedeća kriza sve će snažnije prijetiti opstanku zajednice.
Što to konkretno znači u kontekstu aktualne pandemije? Za sada je teško reći. Možemo govoriti samo o nekim načelima, jer će sve ovisiti o razvoju okolnosti koje u ovom trenutku nitko ne može predvidjeti. Gospodarstvo je potpuno podređeno strategiji borbe protiv virusa. Takva se odluka u kratkom roku čini razboritom, s obzirom na sve što znamo o tome kako eksponencijalno širenje zaraze može brzo dovesti do prelaza kapaciteta zdravstvenog sustava (primjeri Wuhana i Italije). Eventualno smirivanje epidemije, uz pomoć toplijega vremena, možda će nas poštedjeti većih dilema. No, možda i neće. Možda ćemo uskoro biti suočeni s još težim kolektivnim odabirom.
Sve ove teme isplivale su na površinu u mojoj raspravi s Igorom Rudanom, samo nisu do kraja artikulirane pa ću to pokušati učiniti ovdje. Rudan je u pokušaju ilustracije društvenih „troškova“ radikalnog pristupa karantene uzeo u obzir implicitnu procjenu od oko 7,000 ljudi koji će u Hrvatskoj umrijeti zbog posljedica nezaposlenosti. Upozorio sam da ekonomske analize ne daju osnovu za davanje makar i približnih procjena, ali suglasan sam da karantena ima društveni trošak koji može ozbiljno rasti s njezinim trajanjem. Kreatori politike ne mogu ignorirati društvene posljedice stresa i usamljenosti, osobito starijih osoba, stresa i neizvjesnosti zbog gubitka posla i dijela prihoda, posljedice po odnose u obitelji, posljedice povećane konzumacije opijata, zastoja u obrazovnom razvoju djece, zdravstvene troškove povezane s nedostatkom kretanja i svježeg zraka, namjerna kršenja pravila zdravstvenih vlasti kada ljudi nakon nekoliko tjedana „puknu“, pojačan angažman represivnog aparata … To je tek početak priče koju je sada teško i naslutiti, jer će se nacija prvo homogenizirati, no kako će kriza trajati, doći će do topljenja psiholoških i financijskih rezervi (onih koje su sada dostatne za realizaciju mnogostrukih ciljeva HNB-a i financiranje proračuna u početnoj fazi krize). Produljenje stanja neizvjesnosti i vrlo vjerojatno dramatičan pad ekonomske aktivnosti i deviznog priljeva vjerojatno će prisiliti HNB da odustane od obrane vrijednosti državnih obveznica i sva sredstva usmjeri ka prevenciji valutne krize koja bi posve razorila dužničko-vjerovničke odnose i (možda) izazvala inflaciju. Trajanje krize prije ili kasnije dovest će do toga da će i oni morati žrtvovati jedan cilj. To će vladu, odnosno proračun, dovesti u situaciju neophodnih radikalnih rezova svih proračunskih stavki, osim onih najnužnijih u zdravstvu. Vlada je u prvom krugu mjera propustila dotaknuti, makar komunicirati, namjeru usklađivanja proračuna s realnim mogućnostima posrnulog gospodarstva, a Plenković je tu pogrešku pokušao malo popraviti u TV obraćanju u četvrtak, no nije bio dovoljno uvjerljiv. Kao da se misli da se ipak neće morati rezati, ili kao da se očekuje da će se Vujčić uvijek pojaviti u zadnji čas kao spasitelj. Ili kao da bi se moglo napustiti dosadašnja načela monetarne politike, ne dao bog? U teoriji, moguće je ukinuti neovisnost središnje banke, otpustiti tečaj, suspendirati otplate dugova i uvesti kontrole nad deviznim tokovima, a novčanu emisiju namijeniti financiranju proračuna. Tek bi to horor scenarij mnogo gori od korone čije je posljedice bolje ni ne zamišljati.
Naznačeni proces u slučaju duljeg trajanja karantene neće biti linearan. Povremeno će dolaziti do uključivanja socijalnih i financijskih amortizera kako bi se izbjegla ekstremna rješenja poput maloprije naznačenog, koja riskiraju mnogo veće troškove od koristi. Očekujem da će Europska središnja banka i EU staviti na raspolaganje značajna sredstva za ublažavanje posljedica koja će i Hrvatska moći koristiti. Prilagođavanje će se moći ublažiti financiranjem iz kreditnih linija MMF-a i Svjetske banke koje će vjerojatno biti podebljane multilateralnom odlukom zemalja članica. Međutim, upravo multilateralni karakter ovih institucija umanjuje njihov financijski kapacitet ako su sve zemlje podjednako pogođene krizom – nema nikoga s viškovima.
Gotovo istovremen udar krize u svim zemljama Zapada dodatan je problem. Prvo, naša sposobnost očuvanja gospodarstva ne ovisi samo o nama. Omjer izvoza roba i usluga i BDP-a veći je od 50%. Ako taj izvor prihoda većim dijelom presahne, smanjit će se i uvoz, pa BDP neće pasti za polovinu, ali učinak će s uključenim multiplikativnim efektima biti dramatičan. Dakle, u gospodarskom smislu za nas će biti bitno i kako se naši najvažniji trgovački partneri i emitivna turistička tržišta (Italija, Njemačka, Austrija, Slovenija) oporavljaju od krize. Drugo, naša epidemijska dinamika i strategija borbe protiv virusa ne ovisi samo o nama. Mi virus „uvozimo“, pa eventualna lokalna pobjeda uz pomoć karantene u gospodarskom smislu ne znači puno ako nakon toga ne može doći do gospodarskog otvaranja jer epidemija još uvijek bjesni negdje u blizini.
Kaskadni učinci, prelijevanja, mulitiplikatori, kompleksnost … vjerujem da ne treba objašnjavati kako iole pouzdana predviđanja u takvim uvjetima nisu moguća. Moguće su tek grube naznake scenarija. Upravo na toj razini – iscrtavanja scenarija – predviđam da će s rastom trajanja karantene, osobito u slučaju slabih učinaka poput ovih koje pratimo u Italiji, rasti i pritisak na kreatore politike da gospodarske troškove i njihove socijalne posljedice eksplicitnije uzmu u obzir u razvoju svojih strategija borbe s virusom. Kao što sam opisao u drugom dijelu ove trilogije, mudri političari i zdravstvene vlasti predvidjet će procjenu društvenog kapaciteta za podnošenje karantene i ekonomskog sloma, te razraditi reakciju s obzirom na različite scenarije razvoja situacije u međunarodnom okružju. Ne mogu dovoljno naglasiti koliko će u tom prijelomnom trenutku biti važno imati podatke i dokaze kako bi se izbjegla zamka davljenja društva u besprizornim ideološkim bitkama.
Veoma dugo trajanje krize može potpuno transformirati društvo, ne samo u negativnom smjeru. Velika ulaganja u povećanje zdravstvenih kapaciteta u smislu medicinske opreme sada su izvjesna, a izvjesno je i stvaranje velikog statističko-informacijskog sustava za praćenje zdravlja populacije, testiranje reprezentativnih uzoraka stanovništva i praćenje informacija putem interneta radi stvaranja velikih baza podataka čijom će se analizom povećati kapacitet za predviđanja i detekciju rizika po uzoru na zemlje jugoistočne Azije koje se uspješno nose s krizom (Tajvan, Singapur, J. Koreja). Vlada će konačno otkriti čari digitalizacije i beskontaktnog funkcioniranja putem interneta. Sličan razvoj će se dogoditi u trgovini i brojnim uslugama. Promijenit će se i navike ljudi, a ako ikada dođemo do tog presudnog raskrižja na kojem će se odlučiti o popuštanju stiska karantene prije idealnog kraja epidemije (nazovimo to “stanjem nula”), popuštanje će biti postupno, praćeno strogim vođenjem računa o riziku izbijanja novih slučajeva. Propitivat će se ljudske slobode, zaštita podataka (GDPR), uočavat će se prednosti, ako ne individualnog (ipak su ovo liberalne demokracije), a ono grupnog praćenja ljudi radi identifikacije rizika i prevencije zaraza. Skeptici će biti sumnjičavi ne transfomiramo li se svi pomalo u Kinu, a optimisti će tumačiti da se stvara bolji, sigurniji svijet. Ideološke bitke će se vratiti, ali u promijenjenom, pametnijem obliku, uz sjećanje na krizu koju prolazimo. Mnoge gospodarske aktivnosti moći će se obnoviti uz minimalne rizike, a naučit će se izrađivati proračune koji će balansirati epidemiološke i gospodarske rizike na mikrolokacijama, ovisno o intenzitetu kontakata među ljudima. Dogodit će se još stotinu čuda koje nisam u stanju ni zamisliti.
U tome što leži ispred nas, dosadašnja uporaba ideologije u društvenim raspravama o gospodarstvu neće nikome pomoći – to je najvažnija poruka ove trilogije. Bipolarne perspektive poput dihotomije „država vs. tržište“ i „intervencionizam vs. liberalizam“ u ekonomici, ili „karantena“ vs. „mamci“ (nudges) u epidemiologiji, ne funkcioniraju. Stvarnost ide svojim putem, a neki stari ideološki okviri odlaze u ropotarnicu, barem u smislu kako su do sada korišteni. Treba proizvesti novo znanje i resurse kako bi stvarne odluke postale bolje, a za njima će doći i neke nove ideološke dileme. Međutim, ono što iz “Starog svijeta” vrijedi sačuvati jesu vrijednosti liberalne demokracije – ljudske slobode. Ne iz apstraktnih ideoloških razloga, već zbog praktične važnosti slobode.