Turizam nije sve: robni i drugi izvoz jako rastu, ali kakvi su limiti i potencijali?

Ilustracija: Stuart Miles / Dreamstime

Dok se svaku večer u središnjim informativnim emisijama broje turisti na naplatnim kućicama, promiče informacija da robni izvoz u realnom iskazu već neko vrijeme raste brže od turizma. O kakvom je rastu riječ, koji su njegovi uzroci i što treba učiniti da se ta vrsta rasta ojača, piše Velimir Šonje

Jako skraćena verzija teksta objavljena je u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista 14.8.2017.

Možete li zamisliti da neka od središnjih večernjih informativnih emisija umjesto javljanja s naplatnih kućica radi brojanja turista u ljetnim mjesecima započne javljanjem novinara s Bregane, ali u suprotnom, izlaznom smjeru, radi brojanja kamiona koji iznose robu iz zemlje? Ili da neki cyber istraživački novinar pokuša «pohvatati» koliko se hrvatskih usluga izveze putem interneta? Ovo nije želja po principu što bi bilo kad bi bilo. Ovo je realnost, samo što je slabo poznata u općoj javnosti iako se u stručnoj već raspravlja neko vrijeme.

Hrvatska opijenost turizmom ima uporišta. Niti jedna druga članica EU, ni Grčka ni Malta, ne zavise o turizmu kao Hrvatska. Međutim, fokus na stanje odvraća pažnju od promjena. A promjene pokazuju da se nešto važno mijenja. Robni izvoz daje sve važniji doprinos ukupnom izvozu. S time u vezi postoji niz otvorenih pitanja: (1) što utječe na rast robnog izvoza, (2) događa li se neka bitna strukturna promjena (na primjer, zbog ulaska u EU) ili gledamo odgovor uglavnom stare izvozne strukture na oporavak u EU i (3) vežu li dva velika sektora – turizam i država – uz sebe velike faktore proizvodnje (zemlju, rad i kapital), što ograničava ili će bitno ograničiti daljnji oporavak robnog izvoza? U nastavku se pokazuje da izvoz nije samo reakcija na naraslu vanjsku potražnju, nešto se događa i na strani ponude (strukturne promjene), ali je potrebno učiniti mnogo više da bi se promjene ubrzale.

Nominalni prihodi pokazuju da robni izvoz snažno raste

Slika 1 prikazuje kumulativni rast prihoda od izvoza u milijunima eura u razdoblju 2014.-2016. (rast se nastavio i u ovoj godini). Izvoz roba je donio gotovo 1,6 milijardi novih eura (turističke usluge malo manje, oko 1,4 milijardi) u tri godine. Pri tome, ukupan nominalni rast od 17% ili 5,4% u prosjeku godišnje prema metodologiji HNB-a, bio je nešto sporiji od rasta u turizmu, zbog više osnovice. Najbrže su rasle IT, komunikacijske, arhitektonske, građevinske, konzultantske i druge slične usluge, premda zbog niže osnovice nisu toliko doprinijele u apsolutnom iznosu.

Izvor: HNB

Ukupan rast vrijednosti izvoza roba i usluga od 2014. do 2016. iznosi oko 4 milijarde eura ili oko 10% BDP-a. Sličan rast je zabilježen u trogodišnjim razdobljima 2005.-2008. pri vrhu prethodnog gospodarskog ciklusa u EU i Hrvatskoj. I tada je robni izvoz sve više doprinosio rastu ukupnog prihoda od izvoza. Riječ je o pravilnosti: važnost robnog izvoza spram turizma raste kada se poslovni ciklus u EU približava vrhuncu.

Ovo sugerira da efekt inozemne potražnje ima najjači utjecaj na rast robnog izvoza. Zbog toga (za sada) ne možemo odbaciti tvrdnju da se restrukturiranje (seljenje resursa u izvoznu proizvodnju) zapravo odvija razmjerno sporo; da dominantno stara izvozna struktura pulsira proporcionalno inozemnoj potražnji za robnim izvozom. Tim važnim pitanjem bavit ćemo se u nastavku teksta i pokazati da stvari ipak stoje bolje nego što sugerira prethodna rečenica. No, prije toga nešto o razlici između nominalnih i stvarnih veličina.

Relativne cijene

Nominalne brojke varaju i zbog promjena odnosa cijena. Zbog toga ekonomisti više vole realne vrijednosti. Ti podaci DZS-a još uvjerljivije potvrđuju tezu: realan rast izvoza roba od 2014. do 2016. iznosio je oko 35% ili iznad 10% u prosjeku godišnje, a usluga oko 18% ili oko 6% u prosjeku godišnje.

Razlika u odnosu na nominalne brojke posljedica je (između ostaloga!) rasta odnosa cijena u korist turističkih usluga. Rast cijena turističkih usluga veći je od utjecaja cijena na rast prihoda od robnog izvoza. Konkurencija drži cijene roba pod jačom kontrolom nego cijene usluga. Na to upućuje slika 2 koja prikazuje neizravno izmjeren učinak odnosa cijena (neizravno, jer mjeri odnose cijena na domaćem tržištu, a ne cijene roba na izvoznim tržištima, no ovo je dobra aproksimacija). Ukupne cijene (plava linija) dugoročno stagniraju; točnije, bile su u blagoj deflaciji, a sada su u blagoj inflaciji. S druge strane, cijene hotelskih i restoranskih usluga, osim izrazite sezonalnosti, pokazuju dugoročno rastući trend koji je bio prisutan i mnogo prije ovogodišnjeg povećanja PDV-a. Zato nominalni rast robnog izvoza bolje aproksimira realan rast nego što je slučaj s uslugama.

Izvor: Državni zavod za statistiku

Slika 3 prikazuje odnos realnih stopa rasta robnog izvoza i izvoza usluga od 2000. naovamo. Robe su očito rasle brže od ukupnih usluga.

Izvor: DZS

No, ono što nas zapravo zanima je odnos realnog rasta robnog izvoza spram realnog rasta izvoza turističkih usluga. Zavod za statistiku na žalost ne prikazuje realne stope rasta prihoda od izvoza turističkih usluga. Stoga je na slici 4 prikazana usporedba indeksa realnog robnog izvoza s fizičkim pokazateljem – brojem noćenja stranih turista. I ova slika potvrđuje stvaran uspjeh robnog izvoza u proteklih nekoliko godina, uz očitu prekretnicu 2014.

Izvor: DZS

Pogled na dugi rok

Prikaz na slici 4 nije historijska anomalija. Robni izvoz u Hrvatskoj u ovom stoljeću pokazuje solidne rezultate, iako je u krizi 2009. doživio težak udarac zbog snažne kontrakcije tržišta EU. Izvoz roba u stalnim cijenama (dakle realno) bio je 157% veći 2016. nego 2000. To daje prosječnu godišnju stopu rasta od oko 6% kroz 16 godina, unatoč Velikoj recesiji koja je prekinula razvoj izvoza (to se vidjelo na slici 3).

Tako visoka stopa rasta izvoza roba u dugom roku sugerira da se hrvatski robni izvoz ne može gledati samo kao odgovor stare strukture na probuđenu inozemnu potražnju. Iza prosječnog godišnjeg rasta od 6% u razdoblju od 16 godina stoje i inovativnost i sposobnost za osvajanje novih kupaca i dolazak nekih novih (stranih i domaćih) investitora koji ovdje imaju pogone za izvoz. Na koncu, ne smije se smetnuti s uma da promatramo razdoblje u kojem je restrukturirana brodogradnja – ranije kronični gubitaš i najveći gutač državnih subvencija kroz desetljeća. Sama ta činjenica pokazuje da se u izvoznom sektoru događaju strukturne promjene. To što se taj proces nije odvijao ni približno onakvom dinamikom kao drugdje u srednjoj i istočnoj Europi u zadnjih 25 godina, ne znači da ga nije bilo.

Usporedbe radi: broj noćenja stranih turista u komercijalnom smještaju u istom je razdoblju povećan s 33,3 milijuna 2000. na 72,2 milijuna 2016., što daje ukupan porast od 117% ili oko 5% u prosjeku godišnje kroz 16 godina. Dakle, fizički obujam turističke aktivnosti vezane uz strane goste rastao je za postotni bod sporije od realnog robnog izvoza u XXI stoljeću (naravno, Velika recesija također je imala negativan učinak na turizam).

Na ovom se mjestu može postaviti pitanje točnosti mjerenja realnih efekata turizma. Ima osnove za tvrdnju da je realna potrošnja po noćenju u ovom stoljeću rasla, što znači da se linija turizma na gornjoj slici jače uspinje nego što sugeriraju podaci o noćenjima stranaca. Iako financijski pokazatelji ne pružaju podlogu za takav zaključak, to ima ekonomskoga smisla. Ali, to nije naša tema. Ostaje zaključak da je 6% prosječnog godišnjeg (realnog) rasta robnog izvoza vrlo solidan rezultat za zemlju koja je kasnila s ulaskom u EU u stoljeću Velike recesije.

Dalje u prilog istoj tezi: omjer izvoza roba i BDP-a (u stalnim cijenama prema podacima DZS-a) u ovom je stoljeću udvostručen s 16% na 32%. Najveći porast se dogodio nakon 2010., a osobito nakon 2013. (slika 5). Tome je doprinijela i činjenica da se nakon krize 2009.-2014. zbog prezaduženosti državnog sektora više nije mogla poticati domaća potražnja. Domaća komponenta BDP-a zadržana na dugoročno održivoj razini, bez novih napuhavanja. Država upravljanjem domaće potražnje više nije mogla vezati resurse uz javni sektor, a statistički gledano, nazivnik omjera izvoza i BDP-a rastao je sporije nego da je domaća potražnja aktivno poticana, kao što je bio slučaj u razdoblju 2000.-2008.

izvor: DZS, izračun autora

Brz pogled na strukturu

O kakvom je robnom izvozu riječ? Tablica 1 prikazuje disperziranost rasta izvoza po skupinama proizvoda svrstanima prema SMTK klasifikaciji (brojke su nominalne i metodologija je malo drugačija nego HNB-ova). Ako se stope rasta 2016./2013. sagledaju u sprezi s veličinom sektora (vrijednošću izvoza), vidimo značajan rast izvoza hrane i životinja, kemijskih proizvoda, strojeva i prijevoznih sredstava (velik je doprinos restrukturirane brodogradnje) te osobito raznih ostalih gotovih proizvoda. Brzina i disperziranost rasta robnog izvoza idu, dakle, ruku pod ruku.

Tablica 1. Izvoz prema skupinama proizvoda, u tisućama tekućih eura

Tisuće eura 2013. 2014. 2015. 2016. Rast 2016./2013.
Ukupno 9.589.448 10.368.782 11.527.852 12.316.569 28,4%
Hrana i žive životinje 903.975 1.029.941 1.215.289 1.377.204 52,3%
Pića i duhan 169.806 172.444 176.357 194.065 14,3%
Sirove materije, osim goriva 788.043 827.657 895.695 917.003 16,4%
Mineralna goriva i maziva 1.341.706 1.393.510 1.259.530 1.164.974 -13,2%
Životinjska i biljna ulja i masti 18.652 25.769 27.552 49.816 167,1%
Kemijski proizvodi 1.062.155 1.105.683 1.362.251 1.631.778 53,6%
Proizvodi svrstani prema
materijalu
1.507.305 1.666.795 1.812.313 1.927.503 27,9%
Strojevi i prijevozna sredstva 2.307.778 2.279.944 2.783.084 2.897.128 25,5%
Razni gotovi proizvodi 1.329.107 1.697.250 1.860.773 2.084.223 56,8%

Izvor: Državni zavod za statistiku

Robni izvoz ipak nije dovoljno uspješan

 Dosadašnja analiza se ne može tumačiti kao da je sve u redu s robnim izvozom. Slika 6 prikazuje omjere prihoda od izvoza (i roba i usluga zbrojeno) i BDP-a za nekoliko manjih europskih država. Hrvatska s 51,4% očito stoji bolje od Grčke, slično kao Austrija, ali i slabije od većine manjih država članica iz Nove Europe. Rumunjska i Poljska nisu prikazane zbog veličine (velike zemlje po definiciji imaju manje omjere izvoza i BDP-a u prosjeku, na primjer Poljska 52%, Rumunjska 41%), ali se na slici vidi da u Europi postoje i manje zemlje s relativno malim omjerima izvoza. Osim slabije razvijenih država kod kojih je to očekivano (Albanija) i manjih država juga EU (Grčka, Portugal), u tu skupinu, donekle iznenađujuće, spadaju i Norveška i Finska. Čak i Austrija i Danska imaju približno isti omjer izvoza kao Hrvatska.

Izvor: Svjetska banka, www.worldbank.org

Poruka slike 6 glasi da ne postoji razvojna nužnost prema kojoj veća orijentacija na izvoz ujedno znači i veću opću razinu razvoja. Postoji neka ne baš mala vjerojatnost da je veća izvozna orijentacija, za danu veličinu i lokaciju države, povezana s višom razinom razvoja. Međutim, nije isključena mogućnost da se zemlja razvije i uz manju orijentaciju na izvoz (spomenute zemlje Skandinavije). Puno je faktora u igri, pa je veoma teško bez dublje analize izvući čvrste pravilnosti. Optimalan (preporučljiv) omjer izvoza ne postoji ili ga je, u boljem slučaju, jako teško utvrditi.

Međutim činjenica je da neke razvijenije manje države duguju svoj razvoj izvozu (i roba i usluga: Malta, Irska, Belgija). Isto je tako činjenica da Češka, Slovenija, Slovačka, Mađarska, Estonija i Litva – a to je neki smisleni okvir za usporedbu s Hrvatskom – imaju znatno veći omjer izvoza od hrvatskih 51% (oko 80%). Kako spomenute zemlje nemaju relativno velike turističke sektore, njihova izvozna orijentacija vezana je uz industriju odnosno robni izvoz i prateće usluge.  Stoga se može zaključiti da Hrvatska strukturno zaostaje za sličnim zemljama u pogledu omjera izvoza i BDP-a, osobito izvoza roba. Iako je optimalan izvozni omjer jako teško utvrditi, usporedba sa sličnim državama pokazuje da bi se omjer ukupnog izvoza u Hrvatskoj trebao dugoročno povećati. U prilog tome mogu se iznijeti još tri argumenta: ulazak u EU još nije završio svoj strukturni utjecaj, domaće tržište je premalo, a limiti za povećanje domaće potražnje vrlo su izraženi zbog relativno visoke zaduženosti svih sektora.

Što raditi?

Turizam će u Hrvatskoj zbog komparativne prednosti dalje rasti, i to vjerojatno brže od BDP-a u dugom roku. No, rast turizma vjerojatno neće značajno povećati ukupan omjer izvoza prikazan na slici 6. Hrvatska je turistički «otkrivena». Globalno je poznata, značajne investicije već su krenule, neke vrlo ozbiljne investicije već odbacuju povrate i brz rast turizma već je na neki način ugrađen u dugoročnu stopu rasta od 3%. Na primjer, ako prihod od stranih turista čini 20% BDP-a i raste po stopi od 5% godišnje, a BDP raste 3%, za 10 godina omjer će se povećati samo do 24% (a ukupan omjer izvoza s 51% na 55%).

S druge strane, Hrvatska je u svijetu posve nepoznata u poslovnom i industrijskom smislu. I percepcija o robnom izvozu u zemlji mnogo je lošija od objektivnoga stanja (to je jedna od glavnih poruka ovoga teksta). Međutim, nije jasno koliki su hrvatski kapaciteti za brz rast robnog izvoza (i pratećih ne-turističkih usluga). Naime, Hrvatska iz dobro poznatih razloga nije poslovno atraktivna zemlja.

Imamo, dakle, dvije teze koje odgovaraju na pitanje što raditi. Prvo, hrvatski robni izvoz usprkos raširenoj percepciji pokazuje potencijale za ozbiljan rast, u ovom trenutku barem kao turizam. Drugo, strukturne usporedbe pokazuju da bi se omjer izvoza i BDP-a mogao dugoročno povećati. Kao orijentacijski okvir može se reći da bi oko trećine povećanja trebalo doći od turističkih usluga i oko dvije trećine od robnog izvoza i pratećih ostalih usluga. To nije nikakav «plan», već motivacijski cilj, orijentir. Manje ga je važno kvantificirati na 65% ili 80% BDP-a u odnosu na aktualnih pedesetak posto (jer je pokazano da nije moguće izračunati optimalan omjer za neku zemlju). Važnije je raspraviti odgovor na ključno pitanje kako postići strukturno povećanje izvoznog omjera?

Kako?

Tomislav Globan u jednom ranijem tekstu na Labu ističe tri faktora oporavka robnog izvoza: (1) ulazak u EU, (2) oporavak u EU i (3) povećana troškovna konkurentnost zbog smanjenja relativnog jediničnog troška rada, što se uglavnom pripisuje rastu produktivnosti. Globan ne pronalazi doprinos vladinih politika. On se ne upušta u preciznije kvantifikacije pojedinih utjecaja, jer ne znamo precizno razdijeliti prikazani rast realnog izvoza na tri faktora. U svakom slučaju, niti jedan od njih ne može dovesti do strukturnog pomaka omjera izvoza i BDP-a o kojem je ranije bilo riječi. Faktore ubrzanja strukturne promjene treba tražiti izvan djelovanja ta tri faktora. Općenito, radi se o znatnom povećanju konkurentnosti, no to zahtijeva preciznije određenje.

Znamo da se strukturni pomak ne može zasnivati pretežno na turizmu jer ta djelatnost nema dovoljan sadržaj inovacija, znanja i visoke dodane vrijednosti. Snažan pomak može doći od industrija s visokim sadržajem dodane vrijednosti koje angažiraju sofisticirana znanja i uključuju proizvodne i procesne inovacije. Politika tečaja ne može biti osnova takve strukturne promjene. Slabiji tečaj je igra na kartu nižih troškova i širenje prostora za zadržavanje faktora proizvodnje u jednostavnijim proizvodnjama nižeg sadržaja dodane vrijednosti.

Kada se tako postave stvari, vidi se da usisavanje resursa u turizam – Nizozemska bolest – ako i postoji, nije problem. Deskar Škrbić o tome piše, a Nenad Bakić ga kritizira na društvenim mrežama, možda s pravom, a možda i ne, ali poanta je da su sve to kratkoročne konsideracije. Ovdje se otvara pitanje dugoga roka, 10-20 godina, koliko je potrebno za ozbiljnu strukturnu promjenu koja će znatno podići omjer izvoza. To je razdoblje u kojem se društvo i gospodarstvo, bez ikakve sumnje, može promijeniti. Tri ključna područja su:

Ideje. Hrvatska je prožeta duhom državnog intervencionizma i autarkije. Protekcionizam i etatizam su, barem naizgled, mnogo popularnije ideje od slobodne trgovine i tržišnog natjecanja. Privilegij, renta i zaklon prihvatljivije su strategije od kreacije i izlaganja koje može dovesti do razvidnog individualnog uspjeha ili neuspjeha i osobne odgovornosti. Osnova svakog poduzimanja – eksperiment – u Hrvatskoj ima negativnu konotaciju. Strpljivo promatranje, analiziranje i traženje dokaza radi sljedećeg koraka u razvoju neke ideje ili poduhvata su «za luzere»; brže se uspije ako se poznaje prava adresa. Ekonomska su pitanja od sekundardne važnosti za političare svih fela. Ne ulazeći u uzroke takvoga stanja, Hrvatskoj je potrebna promjena dominantnih ideja u pravcu individualizma, kreativnosti i osjećaja pravednosti koji će se reflektirati kroz jednak položaj tržišnih sudionika i težnju ka jednakim šansama. Suzbijanje korupcije je dio tog programa, no ne može se sve svesti na to.

Ovo može zvučati apstraktno, ali samo iz takvih ideja izrastaju kreativnost, inovativnost i sposobnost za natjecanje na širokom svjetskom tržištu. Industrijske revolucije i napredne države izrastale su iz takvih ideja još od vremena prosvjetiteljstva. Ne postoji političar, državna uprava ili crkva koja će «uvesti» takve ideje. Mora ih zagovarati svatko tko vjeruje u njih. To je promjena koja kreće iz ljudi, ne može se nametnuti odozgo.

Ljudi. Ideje i znanje nose ljudi, a znanje je rezultat obrazovanja. Međutim, formalni obrazovni sustavi odnosno institucije, danas, osobito u Hrvatskoj, nisu više dovoljni da osiguraju znanja potrebna gospodarstvu koje se nalazi u sred Treće industrijske (digitalne ili internet) revolucije. Redefinicija uloge obrazovanja mora nadići koncept reforme kurikuluma i obrazovnog sustava. Modernizacija formalnog obrazovanja je nužan, ali ne i dovoljan uvjet. Obrazovanje se mora produljiti, proširiti, postati cjeloživotno, uključiti brojne privatne institucije, medije, pojedince. Tržište obrazovnih usluga, osobito za odrasle, mora se potpuno liberalizirati i osigurati bum ponude i potražnje uz korištenje digitalnih tehnologija. STEM inicijativa Nenada Bakića mali je korak u dobrom pravcu, ali ne kao putokaz da sve mora biti STEM i da se sve u budućnosti svodi na inženjerstvo (to i nije bila Bakićeva ideja, nego su mu to podmetali), nego kao primjer da (i) privatna inicijativa može mijenjati stvari, otvarati nove horizonte. Taj dio – privatna inicijativa koja je fokusirana na potrebe poduzetništva za korisnim znanjima – to je ono što Hrvatskoj nedostaje. Pri tome je manje važno hoće li se ta korisna znanja upotrijebiti u industrijama za robni izvoz ili u pratećim uslugama.

Politike. Poboljšanjem poslovne klime te poreznim i institucionalnim promjenama Hrvatska se može pretvoriti u mnogo atraktivniju destinaciju za ulaganja. Hrvatska kao zemlja za business ima ogroman potencijal ako se otklone barijere i bolje se organizira, jer je kroz turizam postala poznata; u periodu od nekoliko godina Hrvatsku posjeti nekoliko desetina milijuna ljudi od kojih, figurativno rečeno, jednom promilu prođe kroz glavu da ovdje živi, ustanovi posao ili s nekim trguje. To je potencijal – povezivanje turizma i drugog businessa. Hrvatska je zbog rata, kašnjenja s pristupanjem EU i napuhavanja domaće potražnje pogrešnim politikama propustila prvi veliki val tranzicijskih izravnih ulaganja 1992.-2002. Auto i druge industrije sada su negdje drugdje, a mogućnost da se niskim troškom rada (niži realni tečaj) privlači ulagače sada je za nama. Uostalom, to i nije odveć privlačna opcija i nikada nije ni postojala kao ozbiljna mogućnost. U ovoj se fazi još ne treba previše zamarati time koje industrije privući. Ne trebaju neke velike strategije i industrijske politike. Za početak trebaju dobre ideje, ljudi i generalno razumne politike. Valja priznati, neki elementi porezne reforme koja je poduzeta ove godine bili su korisni. Međutim, izostaje institucionalni sklop reformi. To se prije svega odnosi na mnogo efikasnije pravosuđe koje će jamčiti brzu i pouzdanu provedbu ugovora, bolju regulaciju koja će ukloniti nerazumne propise i maksimalno sniziti administrativne troškove i druge prepreke, na reformiranu javnu administraciju koja će brzo i nepristrano u interesu građana i poduzetnika obavljati svoj posao, te na bolje obrazovanje koje će pripremiti ljude za tržište rada u XXI stoljeću. Tek takav sklop društvenih promjena pretvorit će Hrvatsku u zemlju za dobar život i poduzetništvo u koju će ljudi i tvrtke dolaziti, a ne iz nje izlaziti. Hrvatska ima ogromnu rezervu za uključivanje u lance vrijednosti integriranoga europskog gospodarstva, što osobito kroz privlačenje industrijskih FDI može dodatno ojačati izvozne kapacitete u svim gospodarskim područjima. I poticanje unutarnje konkurencije (npr. kroz dekonstrukciju zaštićenih mreža isporuka i prodaje za domaće tržište u okviru Agrokora) može dio proizvođača usmjeriti ka izvozu. Daniel Hinšt je lijepo pokazao kako se razvila veza između konkurencije i natjecanja te rasta na primjeru Estonije i Litve.

Čuli ste ovo već sto puta? Možda. Ljudi često kažu, vi stručnjaci uvijek govorite isto. U tome i jest problem: ovo još nitko nije napravio. Zato potencijal postoji, jer stvari su, barem za početak, prokleto jednostavne. Da svaki dužnosnik i poduzetnik koji putuje po svijetu može nekom potencijalnom investitoru i partneru reći dođi, uloži, posluj s nama, nudimo ti dobar institucionalni i porezni okvir, razumnu regulaciju i administrativne procedure. Pogledaj Doing Business ili Global Competitiveness Index, vidjet ćeš da smo solidni i konkurentni. A i zemlja je sjajna za život i odmor. Netko će tada doći, netko će se vratiti. Nove točkice će izbiti, nove relacije će se uspostaviti, stare učvrstiti.

Tada će već biti lakše zamisliti da neka od središnjih večernjih informativnih emisija umjesto javljanja s naplatnih kućica radi brojanja turista u ljetnim mjesecima započne javljanjem novinara s Bregane, ali u suprotnom, izlaznom smjeru, radi brojanja kamiona koji iznose robu iz zemlje. Ili, još vjerojatnije, da neki cyber istraživački novinar pokuša «pohvatati» koliko se hrvatskih usluga izveze putem interneta.