Nakon što smo u prošlom tekstu predstavili aktualne izazove za liberalni poredak i zaključno najavili njegove moguće regenerativne puteve (od postliberalnih transformacija do unutrašnje obnove), u ovom ćemo tekstu predstaviti promišljanja nekolicine popularnih suvremenih mislilaca koji se bave promišljanjem prilagodbi liberalnih ideja. Ta popularna suvremena promišljanja neće biti toliko fokusirana na ekonomsku i političku dimenziju u užem smislu, nego više na antropologiju i etiku, s naglaskom na tehnologiju kroz etičko-antropološku vizuru. Pretpostavka je da antropološki i etički nazori uvelike određuju odnos prema ekonomiji i politici, te predstavljaju korak prema nužnom apstrahiranju bez kojega nije moguć povratak raspravi o pojmovima slobode i jednakosti – središnjim pojmovima liberalne filozofije.[1] Polazimo od pitanja „što je čovjek? / koja je njegova priroda?“ i „što je ispravno da čovjek čini?“. Konkretne politike tek su odjeci odgovora na ta pitanja.
Pod postliberalnim transformacijama podrazumijevamo pokušaje teorijskog i praktičkog nadilaženja postojećeg poretka na način da se ostane na njegovim temeljnim premisama.[2] Takav okvir važan je svima onima koji ne odbacuju liberalizam i liberalni poredak na Zapadu, nego žele bitno promijeniti njegovo trenutno stanje. To još uvijek ne daje odgovor na pitanje koliko je to sretna pozicija i može li ona uistinu donijeti nešto novo – novije u odnosu na klasike liberalizma – no zbog široke popularnosti i utjecajnosti autora o čijim stavovima raspravljamo, danas je neizostavno. Vidjet ćemo koliko unutrašnja obnova liberalizma ima više ili možda manje smisla, s naglaskom na klasike liberalizma u odnosu na najpopularnije suvremene postliberalne mislioce koji se smještaju u tradiciju liberalne misli.
Figure u fokusu ovog teksta jesu izraelski povjesničar i pop-intelektualna zvijezda Yuval Noah Harari, kanadski psiholog i self-help guru Jordan Peterson, te poduzetnici i tehnološki magnati Elon Musk i Peter Thiel. Harari predstavlja oprezni socijalno-liberalni optimizam u kombinaciji s tehno-skepsom i većim naglaskom na egalitarizam u tehnokorporativističkom svijetu; Peterson je primjer povlačenja liberalno-individualističkih ideja iz sfere javne politike u samog pojedinca (psihološko „pounutrivanje“ liberalnih ideja) u kombinaciji s moralnim konzervativizmom i umjereno pesimističkom antropologijom (spoj judeokršćanske i ničeanske); Musk je predstavnik pragmatične moćne tehno-aristokracije i tehno-entuzijast; Thiel je pravi individualistički ničeanac i transhumanist s jače izraženom filozofskom podlogom od Muska, a na ulogu tehnologije gleda eshatološki.
*
Yuval Noah Harari nedavno je posjetio Hrvatsku. Njegov je posjet bio veliki mamac za društvenu elitu, odnosno za one koji to vole misliti o sebi – od poduzetnika nove generacije, preko novinara, sve do inženjera i nekih političara – najmanje je fasciniranih Hararijem bilo s društveno-humanističkog područja, upravo onoga kojemu, po svoj logici tema kojima se bavi, Harari pripada. Iako je u fokusu bila problematika umjetne inteligencije, Harari je kudikamo poznatiji po svojem „naratološkom“ shvaćanju ljudske povijesti – čovjek je postao čovjekom (sapiens) tako što je počeo stvarati narative (kognitivna revolucija), a vrhunac te narativnosti dostiže danas kroz sveprisutnost umjetne inteligencije koja stremi tome da čovjek nadiđe vlastito ljudsko obličje (homo deus). U tome Harari vidi opasnost, što je suprotno od onoga kako ga njegovi desni kritičari nerijetko portretiraju – kao apologeta transhumanizma.
Odmah valja primijetiti da je njegova umjerena tehno-skepsa danas u središtu pozornosti, dok je prije pet-šest godina to bila njegova kritika suvremenih populizama; sjetimo se da je Milanović, tada tek nedavno demokratski izabrani hrvatski predsjednik, na svojoj prvoj inauguraciji citirao Hararija, ne imenujući ga, ali koristeći mjesto gdje Harari (ili Milanović u vlastitoj interpretaciji Hararija) strogo razdvaja „volju naroda“ od „istine“ i želi posredovati između tih suprotstavljenih tendencija. Dakle, tada je u središtu pažnje bila tenzija između tehnokratizacije s jedne strane te populizma s druge strane. No, vrijeme se promijenilo: danas, nakon multipliciranja kriza liberalnog poretka, središte pažnje kudikamo je više futurološki, a mogli bismo reći i anksioznije usmjereno.
Hararijevu poziciju i teze mogli bismo sažeti na sljedeći način:
- Čovjek je „narativna životinja“, a vrhunac te narativnosti danas seže do pokušaja nadilaženja ljudskog oblika („obogotvorenje“ čovjeka, transhumanizacija) – to je ključni problem / izazov suvremenosti.
- Liberalni poredak valja očuvati i on je jedina alternativa, ali mu treba uliti više egalitarizma, socijalnosti i održivosti.
- Čovjek je u suštini dobar, zato narativi empatije i „novog humanizma“ mogu biti putokaz za budućnost.
Shodno ovim tezama, Hararija možemo okarakterizirati kao umjerenog liberalnog optimista s izraženom tehno-skepsom i zahtjevima za većom egalitarnošću i održivošću u okviru poretka čije su glavne vrijednosti sloboda i jednakost. Drugim riječima, školske natuknice: socijalni liberalizam, umjereni tehno-skepticizam, pozitivna antropologija i povijesni idealizam.
*
Jordan Peterson postao je popularan zbog dviju self-help knjiga te nekih, za neke kontroverznih stavova o lingvističkom nasilju u kanadskom (i uopće zapadnjačkom) zakonodavstvu. To nije pravedno, jer nije postao popularan zbog kudikamo intelektualno značajnijeg djela Mape značenja.
Peterson zauzima suprotnu poziciju u odnosu na Hararija – dok je Harari miljenik i „faca“, Peterson slovi kao mizogini šovinist, čak štoviše kao „heroj incela“. Ne ulazeći dublje u obje generirane histerije, Petersona možemo okarakterizirati više kao simptom povlačenja velikih filozofskih ideja u sferu unutrašnjosti. Kada društva nemaju jasnu viziju, kada prosječni pojedinac biva sve dalje od političke sfere, dolazi do povlačenja ideja u unutrašnjost – okretanje samome sebi. To se u antička vremena dogodilo kada su polisi prestali biti središta političkog života (helenističko razdoblje), odnosno kada su postali dijelom šireg carstva (Aleksandrova osvajanja) – filozofija tada prestaje biti orijentirana prema bitku svijeta i političkom životu (Platon i Aristotel). Okreće se prema unutrašnjosti individue – epikurejci, stoici, pa i skeptici, skroz do mistika. Peterson je danas simptom vremena odnosno onoga što su nekoć bili spomenuti mislioci eskapizma. Njegova se glavna teza svodi na naglašavanje osobne odgovornosti za samoga sebe, osvještavanje unutrašnje slabosti (umjereno pesimistička antropologija), važnosti kretanja od samoga sebe i gradnje unutrašnje jakosti kroz afirmiranje reda, odgovornosti i smisla (kombinacija judeokršćanstva i ničeanizma[3]). Filozofski ništa novo, ali u postmodernom kontekstu proročki-(kontra)revolucionarno.
Sažeto, Petersonova pozicija i teze su:
- Čovjek je „simboličko biće“, i ti simboli daju značenje njegovu svijetu i kreiranju smisla. Nedostatak (simboličkog) reda i unutrašnje vertikale ključan je problem / izazov suvremenosti.
- Liberalni poredak valja očuvati i on je jedina alternativa, ali mu treba uliti više individualne odgovornosti i moralnog konzervativizma.
- Čovjek je „palo biće“ (judeokršćansko nasljeđe), zato je rješenje povratak individualnoj odgovornosti i vlastitom (pojedinčevu) snaženju (ničeanski utjecaj).
Shodno gore predstavljenim tezama, Petersona možemo okarakterizirati kao umjerenog liberalnog pesimista s izraženom potrebom za jačanje individualne odgovornosti, moralnog konzervativizma s većim naglaskom na povratak judeokršćanskim i ničeanskim motivima, nego ortodoksno liberalnom vrijednosnom značenju slobode i jednakosti.
*
Elon Musk, najbogatiji čovjek na svijetu, nema izraženu filozofsku dubinu, pa će njegova pozicija biti artikulirana kroz njegove poteze i praktičnu ulogu. Musk je politički pragmatičar (od početne podrške Demokratima postao je osoba iz najbližeg kruga fanova Donalda Trumpa, da bi se i od njega bar umjereno udaljio), ali bez obzira na to, njegovi se potezi mogu promatrati i u ideološkom ruhu. On je tehno-entuzijast koji vjeruje da čovjek može tehnologijom nadići svoje trenutačno obličje – ne nužno u smislu nadilaženja vlastite prirode u antropološkom smislu, koliko u smislu nadilaženja trenutnih mogućnosti, naročito onih za koje se misli da su zadane. U tom smislu Musk je umjereni transhumanist. Taj često nekritični tehno-entuzijazam kod Muska je uparen s ekonomskim liberalizmom koji je navodno mislio i dosljedno provesti kroz DOGE program. Ono što je nama ovdje zanimljivije, poznavajući malo o Muskovim antropološkim, tehnološkim i ekonomskim pozicijama, jest kako stoji po pitanju etike, odnosno koje su etičke konzekvencije njegove antropološke pozicije.
Vjera u minimalnu državu, snažnog pojedinca i tehno-futurološko nadilaženje postojećih zadatosti Muska je dovelo u suprotnost s dvjema kolektivističkim pozicijama – slijeva je to sve od socijalnog liberalizma do tzv. demokratskog socijalizma, dok je zdesna to tradicionalni konzervativizam. Svoju odbojnost prema bilo čemu na ljevici Musk je izrazio više puta, a dodatno se „zacementirao“ i svojom pompoznom konstatacijom o empatiji kao „precijenjenoj“ – izvađeno iz konteksta ili ne, Muskov „napad“ na empatiju ustvari je napad na načela društvene solidarnosti koja, po njemu, oslabljuju pojedinca, stvorenog za nešto više i veće. Musk je dakle tehno-ničeanac, tehno-Zaratustra naših vremena. S tradicionalnim konzervativizmom dolazi u sukob najviše po nekritičkom razumijevanju uloge tehnologije te, naravno, transhumanizma koji je mnogim konzervativcima najveća opasnost.
Sažeto, za Muska:
- Čovjek je biće koje samog sebe može nadići tehnologijom – tehnologija i individualizam glavna su načela poboljšavanja ljudske prirode.
- Liberalni poredak moguće je očuvati jakom transformacijom u smjeru tehno-futurizma, dosljednog individualizma te većim naglaskom na ekonomsku dimenziju liberalizma (ne toliko političku i socijalnu).
- Čovjek nije nužno dobar ili loš, on je potencijal za „nadčovjeka“ (umjerenija varijanta) uz pomoć tehnologije i individualističke politike; zagovori kolektivističko-solidarnih politika „slabe“ pojedinca.
Drugim riječima, Musk je tehno-optimist (čak i tehno-entuzijast), snažno individualistički orijentiran liberal, ničeanac bez njegove konzervativističke reinterpretacije (nikako ne hajdegerijanske), a njegovo antropološko razmišljanje ide u smjeru razvoja tehnološkog nadčovjeka.
*
S Peterom Thielom stvar stoji slično, makar radikalnije i filozofski produbljenije, pa čak i paradoksalnije. Thielov tehno-entuzijazam ima svjetsko-historijsku svrhu – ide uz krajnje usavršenje ljudske prirode i njeno dovođenje do vlastitog nadilaženja – bez tog spoja svijet pleše na rubu propasti. Thiel u tehnološkom razvoju i nadilaženju ljudske prirode vidi povijesnu nužnost, odnosno oslobođenje čovjeka i njegove prirode od suvremenih degeneracija. Drugim riječima, s Thielom, nadilaženje postojećeg liberalnog poretka ide u smjeru njegova radikaliziranog tumačenja u tehnicističkom smislu: mnogi elementi liberalnih političkih i socijalnih ustanova u tom se smislu tumače često kao izlišni, oni koji slabe pojedinca i individualističko misionarstvo koje je započelo Novim vijekom koji je fundirao čovjeka kao pojedinca. Ako je Musk pragmatični i umjereni ničeanac, Thiel je doktrinarni, štoviše misionarski ničeanac, doslovno „aristokratski tehno-misionar“. U političkoj sferi to ga dovodi do ogoljavanja liberalnih politika na njihovu ekonomsku i tehnološku dimenziju, dok su egalitarizam, društvena solidarnost, pa i demokratske institucije za Thiela strani pojmovi. Nama je u ovom kontekstu bio bitan jer je možda najradikalniji primjer moguće postliberalne transformacije – očuvanja najogoljelijeg elementa liberalizma bez njegovih „balasta“.
Thiel smatra:
- Čovjek je misionarsko biće (biće svrhe, eshatona), a njegova se priroda spaja s prirodom tehnologije – čisti transhumanizam.
- Liberalni poredak treba spasiti od samoga sebe – odbacivanjem njegovih neželjenih kolektivističkih i skeptičkih „naslaga“, u korist čiste afirmacije individualizma.
- Čovjek je s onu strana dobra i zla – pravo je pitanje što on može postići, nadići i nadvladati, a ne postupa li dobro ili loše u smislu sokratovske, judeokršćanske i kantovske etike.
Thiel je sudbinski (eshatološki) tehno-entuzijast i liberal-individualist bez institucionalnih ograničenja – još više nego Musku važni su mu ničeanski motivi, pa u regulatorima tehnologije (tehno-skepticima) vidi maltene „antikrista“. U tom smislu, njegovo prevladavanje antropologije (bilo pozitivne ili negativne) i transhumanizacija ima podlogu u metafizičkom pesimizmu: postojeći svijet (a tako i postojeći poredak) svijet je „palosti“ koji stalno pleše na rubu propasti, a „spas“ će se dogoditi kroz spoj visoke tehnologije i ljudske prirode (nadvladane tom tehnologijom). U tom smislu Thiel je i s onu stranu kako pozitivne i negativne antropologije, tako i ovog ili onog političko-institucionalno-vrijednosnog poretka.
*
Postliberalne transformacije oličene u ovim primjerima svjetski poznatih mislilaca trenutno su najistaknutiji (najpopularniji) pokušaji prevladavanja izazova (ograničenja) postojećeg stanja liberalnog poretka. Svima je krajnji cilj očuvati njegove temeljne premise uspostavljene na početku Novog vijeka kada se pojedinac prvi put afirmira kao glavni politički subjekt (ali prema tome i kao objekt političke filozofije). Međusobno toliko različiti, a ipak unutar istog šireg okvira, oni predstavljaju različite moguće puteve regeneracije liberalizma – od više egalitarizma i humanizma, preko njegova „pounutrivanja“ i psihologizacije, sve do prevladavanja ljudskog obličja i dobrog dijela demokratskih institucija kao ultimativnog cilja. Iz tog razloga u fokusu smo imali specifične antropološke i metafizičke pozicije ovih ličnosti, te posljedice na području etike i shvaćanja tehnologije. Politička i ekonomska sfera predstavljene su tek kao ekstenzije.
Nekoliko je problema s ovim pozicijama iz vizure regenerativnosti liberalizma:
- Nijedna od navedenih pozicija ne referira se ni doktrinarno ni kritički na liberalizam kao ideologiju i poredak – uzimaju ga kao datost; ne postoji refleksija samog liberalizma i postojećeg poretka kao liberalnog.
- Shodno tome, oni su uglavnom okupirani specifičnim temama ili, filozofski rečeno, tek pojedinim „regijama bitka“ – tehnologijom, psihologijom, konkretnim javnim politikama.
- Iz toga slijedi i konačno – oni se teško mogu shvatiti kao referentne točke za budućnost liberalizma, odnosno kao odgovori na izazove liberalizma koje sam objasnio u prethodnom tekstu; njihovi odgovori su parcijalni i/ili nisu upućeni na rješavanje problema liberalnog poretka, eventualno nečeg drugog što smatraju karakteristikom „postojećeg stanja stvari“.
Zaključno, navedene pozicije četvorke mogu se smatrati transformativnima jer upućuju na budućnost na način da se promijeni „stanje stvari“ u sadašnjosti (s naglaskom na pojedina područja), a mogu se smatrati i postliberalnima jer nadilaze glavna i zaokružena pitanja liberalne političke filozofije nesvjesno konstatirajući da je uslijedilo neko doba „poslije“ (ili predviđajući da će takvo doba uskoro uslijediti). Njihove pozicije ne mogu nas u potpunosti zadovoljiti iz pozicije liberalizma i odgovora na izazove s obzirom na to da ih dodiruju tek parcijalno i bez pune svijesti da još uvijek, barem na Zapadu, živimo u liberalnom poretku i svijetu utemeljenom na liberalnim idejama. Stoga ćemo u sljedećem tekstu obraditi mogućnost regeneracije liberalizma kroz povratak klasicima – onima kojima je još uvijek „istina bila cjelina“.
[1] Cilj je izbjeći dnevnopolitičko i jako često neupućeno shvaćanje liberalizma kao „permisivizma“ ili čak „progresivizma“, pri čemu se on onda nužno kontrapostira konzervativizmu i reakcionarstvu. Iako „dijete prosvjetiteljstva“ (zato pojmovi slobode i jednakosti kao temeljni vrijednosni pojmovi), liberalizam nije svodiv na podvalu iz američkog dnevnopolitičkog diskursa gdje se praktički jednači s ljevicom u najširem smislu.
[2] Temeljne premise jesu: sloboda (kao odsustvo ograničenja) pojedinca, jednakost šansi (jednakost „u potencijalu“) i vjera u napredak na institucionalno-evolutivnim (manje revolucijskim) osnovama.
[3] Valja napomenuti, ali ovdje samo kao disclaimer, da su inače filozofski judeokršćanstvo i ničeanizam međusobno iznimno suprotstavljeni (štoviše, Nietzsche je smatrao judeokršćanstvo, uz socijalizam i liberalizam, glavnim neprijateljem, jednom od simptoma „mentaliteta stada“, odnosno „robovskog morala“. Kako mnogi uspiju ipak pomiriti judeokršćanstvo i ničeanizam, ovdje nije tema te nećemo ulaziti u detaljniju elaboraciju tog fenomena.
Karlo Jurak je filozof, lingvist, konzultant za javne politike i strateško planiranje i doktorand suvremene i moderne povijesti na Sveučilištu u Zagrebu