U prvom tekstu na ovu temu objasnio sam političku i pravnu pozadinu odluke Vrhovnog suda o načinu kako je Trump uvodio carine. Obrazloženje odluke Suda glasi da su carine oblik poreza koji plaćaju domaći subjekti. Prema većinskom stavu sudaca (6:3), o takvim teretima predsjednik ne može odlučivati sam bez potvrde Kongresa.
Postavlja se pitanje je li Vrhovni sud u pravu: može li se uz pomoć ekonomske analize pokazati da su dosadašnje troškove carina „popili“ Amerikanci, ili je Trump ipak bio u pravu kada je najavljivao da će trošak „popiti“ izvoznici u SAD, što će ih prisiliti na inozemna izravna ulaganja i seljenje proizvodnji u Ameriku?
Prvo: uistinu se radi o velikim iznosima zbog kojih Trump nema izbora
U prva četiri mjeseca ove fiskalne godine (koja u SAD-u počinje 1. listopada), u federalni proračun slilo se 174 milijardi dolara od carina. Gruba procjena godišnjeg iznosa koja se dobiva množenjem s tri daje pola bilijuna dolara, što je oko 1,6% američkog BDP-a.
Radi se o iznimno velikom iznosu budući da je federalni proračun prije Trumpovih carina ostvarivao godišnji prihod od carina oko 80 milijardi dolara. Stopa efektivne carinske zaštite tada je iznosila 2,6%. Porast prihoda od carina sa 80 na 500 milijardi (525%) približno odgovara procjenama rasta efektivne stope carinske zaštite SAD-a, koja je povećana s 2,6% na 13-14%. Podaci su konzistentni.
Deficit federalnog proračuna SAD-a prelazi 2 000 milijardi dolara odnosno 7% BDP-a. Stoga, 1,6% BDP-a prihoda od carina ima ogroman utjecaj na Trumpovo obećanje da će smanjiti deficit i tempo rasta javnog duga. Porast prihoda od carina otvara mogućnost smanjenja federalnog deficita za petinu i ključan je za financijsku stabilizaciju fiskalno posrnule Amerike.
Oko pola bilijuna dolara od carina nemoguće je zamijeniti drugim načinima smanjenja deficita. Potencijalno ih je tri. Prvi je povećanje poreza. Trump bi mogao predložiti takav zakon na usvajanje Kongresu, no to bi značilo: (1) daljnji pad kredibiliteta zbog kršenja predizbornih obećanja, (2) dovelo bi do raskola u MAGA pokretu odnosno među republikancima koji zasad drže tanku većinu oba doma ali im prijeti gubitak većine u Donjem domu u studenome, i (3) pobunile bi se i poslovne interesne skupine koje su važan dio mozaika političke podrške MAGA pokreta.
Drugi način je rezanje državnih izdataka koji nisu za socijalu. Trump ide tim smjerom. U biti mu, s fiskalne strane, odgovaraju povremena zamrzavanja funkcioniranja vladinih službi (eng. government shutdown) što se dogodi kada Kongres na neko vrijeme blokira daljnje povećanje javnog duga; u prošlom kvartalu vidjeli smo zamrzavanje koje je trajalo malo dulje od 40 dana. Međutim, prostor za trajna smanjenja rashoda po ovoj osnovi nije velik; administracija relativno efikasna, a grandiozni program velikih rezova koji je počeo provoditi Elon Musk propao je 3 mjeseca nakon početka mandata zbog slabe političke pripreme.
Treći način je kresanje socijalnih izdataka koji najviše opterećuju federalni proračun (čine više od 60% izdataka). No, Trump je na samom početku mandata istaknuo da takvi rezovi ne dolaze u obzir. On dobro zna da značajan dio njegove baze glasača ovisi o državnim transferima.
Zbog toga Trump nema izbora nego brzo zamijeniti neustavni instrument koji je do sada koristio za uvođenje carina (Zakon o izvanrednim situacijama iz 1977.) drugim pravnim alatima. Već je najavio korištenje jednog zakona koji predsjedniku omogućava uvođenje carina do 15% na 150 dana u uvjetima platno-bilančnih neravnoteža i kriza.
Time priča nije završena. Nije jasno: (1) što će se događati nakon 150 dana, (2) postoje li još neki alternativni pravni instrumenti za uvođenje carina bez Kongresa, te (3) hoće li se i drugi instrumenti razmatrati na Vrhovnom sudu narednih mjeseci. Dakle, neizvjesnost i borba oko carina će se nastaviti: Trump nema opciju povlačenja i možda će u jednom trenutku morati provući neku odluku kroz Kongres, uza sve rizike koje to sa sobom nosi.
Drugo: teorijska pozadina učinaka carina
Trump je, naravno, bijesan. Potpredsjednik J. D. Vance odluku je nazvao „bezakonjem“ (sic!). S gledišta ekonomske analize, problem ipak možemo promatrati hladno i izvan konteksta američke pravne i političke bitke. Tražimo odgovor na pitanje je li Vrhovni sud SAD-a u pravu kada carine promatra kao domaći teret koji je sličan porezima?
Indicije o tome da Amerikanci plaćaju značajan trošak carina mogu se izvesti iz makroekonomskih podataka o inflaciji. Slika u nastavku pokazuje da je i niža procijenjena inflacija potrošačkih cijena (CPI) na godišnjoj razini bila za oko 0,5 postotnih bodova viša nego u europodručju kroz drugi dio 2025.. Alternativni indeks cijena PCE (eng. Personal Consumption Expenditures indeks) bio je još veći: zadnje statistike za prosinac 2025. su 2,7% za CPI i 2,9% za PCE, dok je inflacija u europodručju bila čvrsto oko 2,0%. CPI se u siječnju smanjio na 2,4%.
Izvor: BEA, Eurostat, DZS.
Makro podaci su pregrubi za raspravu o carinama, to su prve indicije. Učinke carina treba analizirati promatranjem cijena i količina na tržištima pojedinih proizvoda u SAD-u. Ekonomisti to zovu analizom parcijalne ravnoteže i pri tome se služe analitičkim alatima komparativne statike. Uvođenjem teminus technicus želim naglasiti da promatramo statičke učinke. Dinamika je drugačija, složenija, i vratit ćemo joj se malo dalje u tekstu. Prvo, dakle, statička analiza.
Nekoliko dana prije odluke Vrhovnog suda analitičari newyorškog FED-a objavili su rezultat studije koja pokazuje da su oko 85-90% troška carina „popili“ američki subjekti. Analiza nije toliko sofisticirana da bi se moglo procijeniti koliki je dio troška prevaljen na krajnje kupce, a koliko su „popili“ američki uvoznici kroz manje marže. No s gledišta međunarodne razmjene i odluke Vrhovnog suda to nije toliko bitno – bitno je gledati raspored troška carina između američkih i inozemnih gospodarskih subjekata.
Taj raspored prvenstveno zavisi o cjenovnoj elastičnosti potražnje. Ako je proizvod takav da američka potražnja nije jako osjetljiva na cijenu, izvoznik u SAD ima pregovaračku moć i najveći dio troška prevalit će na američkog uvoznika i/ili krajnjeg potrošača, te će inflacija u SAD-u – kao što smo vidjeli – biti veća. Ako je potražnja cjenovno elastična (jako bi se smanjila ako bi se dolarske cijene na američkom tržištu povećale), uvoznik ima snažan poticaj za stiskanje izvoznika u SAD da smanji svoju cijenu (ako ovaj želi zadržati svoj tržišni udjel u Americi). Time se trošak carine prevaljuje na inozemne subjekte i nema učinka na domaću inflaciju.
FED-ova studija je metodološki gruba – ne ide s mikro razine proizvod po proizvod. Regresira indeks uvoznih cijena u Ameriku na efektivnu carinsku stopu te pronalazi elastičnost od svega 10-15%. Odatle izvodi zaključak da je preostalih 85-90% troškova carina prevaljeno na američke subjekte – uvoznike i potrošače. To je porijeklo onih pola bilijuna dolara očekivanih javnih prihoda od carina u federalnom proračunu. Stoga, gledano usko ekonomski, studija FED-a pruža argument u prilog obrazloženja odluke Vrhovnog suda koja carine smatra oblikom prikrivenog neizglasanog poreza na Amerikance.
Treće: šira slika dinamičkih učinaka i strukture međunarodne trgovine
Problematika carina ne može se svesti samo na kratkoročne učinke. Trump je osim problematičnog obećanja da će troškove carina „popiti“ stranci, obećao i (pozitivne) dinamičke učinke carina. Prvo, eksplicitno je obećao da će strani izvoznici u SAD biti potaknuti na zaobilaženje carinskih prepreka tako što će otvarati pogone u SAD-u umjesto da izvoze svoju proizvodnju iz inozemstva u SAD.
Takav motiv bi mogao proizaći iz veličine i atraktivnosti najvećeg potrošačkog tržišta na svijetu, ali uz pretepostavku da je udjel troška carina koji „piju“ izvoznici u SAD velik. Medijske naslove punile su prve reakcije globalnih kompanija: Honda je odmah obećala preseliti proizvodnju u americi vrlo popularnog Civica iz Meksika u SAD. No zasad se o ovim učincima može samo nagađati. Realno ih je očekivati, ako ih bude, kroz 2-3 godine (nakon uvođenja carina), koliko traje prosječan investicijski ciklus pokretanja novih pogona u SAD-u. Međutim, ako je „bol“ izvoznika u SAD mala, nema motiva za seljenje proizvodnje. Vidjet ćemo; rano je za bilo kakve zaključke.
Drugo, implicitno dinamičko obećanje – implicitno jer nije izrečeno budući da je neugodno za američke potrošače – odnosi se na efekt reindustrijalizacije kroz supstituciju jeftinijih uvoznih skupljim domaćim proizvodima. Radi se o reverziji ranijeg ciklusa deindustrijalizacije koji se dogodio zbog pojave jeftinije konkurencije iz uvoza, primarno iz Kine.
Reverzija deindustrijalizacije je moguća, jer Amerika ima dovoljno kapitala i znanja da može vrlo brzo pokrenuti gotovo svaku proizvodnju proizvoda koji dolazi iz Kine. Međutim, rad je mnogo skuplji u Americi, tako da tek carina na kinesku robu stvara određeni prostor da se uz veće domaće troškove i nekakvu maržu ponudi isti proizvod iz domaće proizvodnje, samo uz veću cijenu (sjetimo se simbolične priče koju je gurao još Obama, a Trump ju je samo nastavio: „Zašto se iPhone ne proizvodi u Americi?“).
I dalje smo u sferi nagađanja, ali moguće je da se tako nešto počinje događati. Indeks industrijske proizvodnje u siječnju 2026. u SAD-u bio je 2,4% veći nego u istom mjesecu prošle godine. Ne rastu samo cijene potrošača brže nego u europodručju, nego i indeks cijena proizvođača dobara raste po relativno visokih 2,5%. A najvažnije je to što podaci o strukturi međunarodne trgovine pokazuju velike promjene na tragu Trumpovih želja: udjel Kine u američkom uvozu nalazi se u dramatičnom padu. Slika u nastavku pokazuje to, ali pokazuje i da s naše europske strane možemo biti zadovoljni očuvanjem udjela EU u američkom uvozu. Tako se pokazuje da je strategija izbjegavanja carinskog rata s Trumpom po principu oko za oko zub za zub – izbjegavanje koje sam od početka zagovarao – bila razborita.
Izvor: China Briefing
No jedno su želje, a drugo krajnji ishodi. Trump sustavno precjenjuje važnost Amerike, a podcjenjuje važnost „ostatka svijeta“. To se zorno vidi na sljedećoj slici: unatoč kolapsu izvoza iz Kine u SAD, Kina je u prošloj godini bilježila snažan rast ukupnog izvoza (6%) zbog ekspanzije izvoza u „ostatak svijeta“ (Afrika, Azija, Južna Amerika). Tamo ne izvozi toliko igračaka i sličnih potrošačkih drangulija, koliko tehnološki sofisticiranih proizvoda.
Izvor: China Briefing
Drugim riječima, svijet je danas toliko ekonomski velik (i raste) da Amerika nema dovoljnu veličinu i moć da ekstremnim carinama nanese ozbiljnu stratešku štetu Kini. U tom kontekstu, Trumpovu trgovačku strategiju zasad bismo mogli označiti pogrešnom. Počiva na samoranjavanju (veća domaća inflacija), razotkrivanju kineske moći (njihova prilagodljivost) i signaliziranja u korist protivnika (Kina je zbog Trumpa na vrijeme krenula s preusmjeravanjem svoje međunarodne trgovine i globalnih gospodarskih interesa i odnosa na „ostatak svijeta“ pripremajući se na potpunu neovisnost o SAD-u). Jer, čak i da je EU slijepo slijedila Trumpovu strategiju, te da je ovih malih plavih +1,9% kineskog izvoza u EU na gornjoj slici u crvenome (na štetu europskih uvoznika i potrošača), Kini je „ostatak svijeta“ bez EU i SAD-a dovoljno velik da nastavi sa izvoznom orijentacijom svoje industrije i tehnološkim razvojem.
Valja zadržati određenu rezervu prema prikazanim podacima budući da su nominalni, a ne realni, te se u podatke kineske carine nikada do kraja ne vjeruje. Moguće je i da se u padu vrijednosti kineskog izvoza u SAD kriju cjenovni efekti koje su „popili“ Kinezi, pa će ranija procjena o 85-90% koje su „popili“ Amerikanci biti revidirana na niže. Moguće je i da se u rastu izvoza na drugim tržištima kriju cjenovni, a ne realni količinski efekti. Moguće je, naposljetku, da će pozitivni dinamički efekti prevagnuti nad negativnim kratkoročnim efektima. Prerano je za konačnu ocjenu.
No, čak i uz vrlo nepovoljnu razliku nominalnih i realnih vrijednosti po Kineze i povoljnu za Amerikance, raniji generalni zaključak stoji: Trumpove carine ne samo da nisu bacile Kinu na koljena ili usporile njezin razvoj i ekspanziju međunarodne trgovine, nego je tamošnje partijske i ekonomske rukovoditelje Trump potaknuo na brzu i zasad po svemu sudeći uspješnu stratešku adaptaciju.
Četvrto: umjesto zaključka – je li Trump imao alternativu?
Odluka Vrhovnog suda SAD-a samo je mala kockica u mozaiku razotkrivanja Trumpovih taktičkih pogrešaka. U samoj strategiji nema ništa sporno: pripremiti se na suprotstavljanje jednoj autokraciji koja u ne tako dalekoj budućnosti (vjerojatno) postaje dominantna ne samo gospodarska, nego i vojna sila svijeta, i pri tome naglasiti vlastitu reindustrijalizaciju radi održavanja globalnog balansa sigurnosti. Međutim, u taktici je puno toga sporno: (1) od uzaludnog pokušaja pridobivanja Putinove Rusije na svoju stranu, a nauštrb interesa Ukrajine i EU (iako je već dugo jasno da se Rusija jednostavno više ne može „odlijepiti“ od Kine i da je rat prerastao u metodu opstanka i reprodukcije aktualne Kremaljske vrhuške), (2) preko donošenja mjera mimo ustavom propisanih demokratskih procedura (zato je i prije ove epizode s carinama i Vrhovnim sudom u ranoj fazi mandata otpala „Muskova pila“), (3) do pokušaja tržišne metode reindustrijalizacije uz pomoć carinama potaknutih promjena odnosa cijena, a na štetu američkih uvoznika i potrošača.
U široj slici, alternativa je bila: (1) ne tretirati EU kao da je bilo koji drugi trgovački partner i ojačati savezništvo (pri čemu bi igla u guzu Europljanima da se pobrinu za svoju obranu bila dobrodošla i u alternativnoj taktici), (2) jače pritisnuti Rusiju, a manje Ukrajinu, (3) nastaviti vezati jeftiniju kinesku robu uz američko tržište, a (4) reindustrijalizaciju postaviti strateški – vezati uz kritične industrije (sirovine, farma, medicina, biotehnologija, vojna industrija, svemir, komunikacije, IT/AI i sl.). Jer na koncu, strateška sigurnost i neovisnost o Kini glavni je motiv priče o reindustrijalizaciji; koga briga odakle dolaze igračke, federi i auto-gume koje gotovo svatko zna i može proizvoditi, ako je ključno pitanje kako smanjiti ovisnost kritičnih lanaca nabave koji nemaju lake supstitute o sve moćnijoj Kini koja ih, dokazano (još od slučaja političkog sukoba s Japanom pred više od desetljeća), koristi kao geopolitičko oružje. Instrumenti za takvu pametnu industrijsku politiku su šira gradnja savezništva i otvaranje tržišta za američki izvoz na područjima gdje kineski izvoz raste (EU, Afrika, ASEAN, Južna Amerika), a na domaćem planu regulacija, usmjerena javna nabava i subvencije (npr. za istraživanja i razvoj), što nas zuključno dovodi do zatvaranja američke kvadrature kruga koji počinje i završava s fiskalnom politikom na federalnoj razini.
Naime, Amerika s deficitom od oko 7% BDP-a i javnim dugom koji prelazi 120% nema novca za takvu aktivnu domaću industrijsku politiku. Točnije, ima ona novca, samo u ovom trenutku nema politički kapacitet za donošenje logičnih fiskalnih odluka kojima bi se taj novac mogao stvoriti na pravom mjestu, za pravu namjenu. Veličina, inovativnost i snaga gospodarstva SAD-a još uvijek su više nego dovoljni za istovremeno postizanje tri cilja u srednjem roku: očuvanje gospodarskog rasta, umjereno (dovoljno) smanjenje federalnog deficita i stvaranje fiskalnih izvora za stratešku industrijsku politiku. No nakon Trumpa II još je jasnije da rješavanje kvadrature kruga nailazi na politička ograničenja u Kongresu, čak i kada jedna stranka (u aktualnom slučaju republikanci) ima (tanku) većinu u oba doma. Duboke podjele na liniji lijevo-desno, ali i one samo naizgled pliće fragmentacije unutar stranaka toliko su velike, da teške političke i fiskalne odluke izgleda nisu moguće u relativno stabilnim vremenima.
I nije sav problem u Kongresu. Čak i kada bi predsjednik o svemu mogao odlučivati sam (što je mokri san Donalda Trumpa i dijela MAGA pokreta te dijela zaluđenih promatrača koji misle da se Kini moguće suprotstaviti samo ako se postane kao Kina), prva godina drugog Trumpovog mandata pokazuje da je vjerojatnost da bi takve odluke bile pametnije i bolje – minimalna. Ova zaključna skepsa ne znači da Trump sigurno neće uspjeti ostvariti dio svojih nauma, no nakon više od godinu dana drugog mandata prilično je sigurno je da će mu to biti teže ostvariti iz ove vremenske točke nego iz one u kojoj se nalazio 20. siječnja 2025.