Dolazeći na EU Summit u Kopenhagenu prošloga tjedna njemački kancelar Merz dao je jednu neobičnu izjavu za domaće medije. Iako je znao da su sigurnost i Ukrajina teme na dnevnom redu, naglasio je da je najvažnije razgovarati o reformi poslovne regulacije i konkurentnosti. Naravno da o tome nije, i nije moglo biti, važnih dogovora prošli tjedan, no Merzova izjava, kao što ćemo vidjeti, ima dvostruku važnost.
Odakle potječu Merzovi motivi za skretanje (domaće njemačke) pažnje prema pitanjima regulatorne reforme i konkurentnosti i uplitanje EU razine u tu priču?
Tvrd domaći teren
Sve je više javnih vapaja njemačkih poslodavaca usmjerenih prema novoj vladi. Gotovo svakoga dana neka (uglavnom industrijska) kompanija najavljuje otkaze. Možda je to neobično, jer klasične recesije nema. Međutim, njemačka se već nekoliko godina nalazi u puzajućoj krizi bez visoke nezaposlenosti. Mogućnost toga neobičnog stanja (recesije bez nezaposlenosti) najavili smo na Labu pred više od dvije godine.
Industrijska proizvodnja u Njemačkoj stagnira ili blago pada još od 2018. Problemi industrije su strukturni i ne mogu se objasniti samo pandemijskim zatvaranjem i energetskom krizom koja je započela nakon ruskog napada na Ukrajinu 2022. Potkraj te godine ukupan realni BDP njemačke počeo je stagnirati, a Njemačka se bori ne bi li joj realni BDP prebacio razinu iz 2019. Šest izgubljenih godina.
Uzroci su složeni (npr. pogrešna njemačka energetska strategija već više od dva desetljeća), ali imaju ne samo ekonomske nego i identitetske i političke posljedice. Vjera u posebnost njemačkog inženjerstva i industrijske moći ozbiljno je poljuljana. A to znači da je ozbiljno uzdrman moderni njemački ugled i identitet koji je nakon Drugog svjetskog rata zbog nemogućnosti izgradnje na povijesnim i političkim temama građen na priči o gospodarskom uspjehu, produktivnosti i ekonomskom liderstvu. Posljedice njemačkog novovjekog neuspjeha su šire; povezane su s dugoročnim zaostajanjem rasta produktivnosti u EU u odnosu na SAD.
Bankroti se događaju kao posljedica strukturnih problema. Mnogo je odgođenih stečajeva firmi koje su već dugo nekonkurentne, ali su tijekom pandemije i neposredno nakon otvaranja preživljavale zbog državnih potpora i mogućnosti da strukturni pritisak troškova prebace na kupce kroz veće cijene. Sada tome dolazi kraj, pogotovo u automobilskoj i drugim energetski intenzivnim industrijama koje protekle tri godine nisu iskoristile za brzu prilagodbu tehnologija, organizacija, tržišta i proizvodnog miksa.
Američke carine i konkurencija kineskih električnih vozila samo dodaju sol na ranu. Zbog toga ne čudi da je Savez njemačke industrije (BDI) izdao upozorenje o ekonomskoj krizi tražeći porezne olakšice i reforme u administraciji radi olakšanja poslovanja. Takva su traženja sve češća i glasnija, ne samo zbog trajanja puzajuće krize, nego prije svega zbog toga što je Merz u kampanji to i obećao. Očekivanja od nove vlade su velika.
Sve glasnije poruke poslodavaca mediji ispravno tumače kao bijes koji je povezan s početnim razočaranjem ili, bolje rečeno, suočavanjem sa stvarnošću. Predsjednik udruženja proizvođača strojeva i opreme (VDMA) Bertram Kawlath kancelaru Merzu je poručio kako raspoloženje u njihovoj industriji nije samo napeto već i bijesno, jer odugovlačenje s reformama puno košta. Geraldine Dany-Knedlik iz Njemačkog instituta za ekonomska istraživanja navodi kako će njemačka ekonomija i dalje biti na klimavim nogama, a zamah neće biti održiv zbog strukturnih slabosti. Predsjednik Saveza obrtnika Jörg Dittrich smatra kako je ekonomija na intenzivnoj skrbi i traži hitnu terapiju kroz smanjivanje troškova birokracije i socijalnog sustava.
Savez njemačkih poslodavaca (BDA) kritizira kašnjenja reforme zdravstvenog osiguranja i poziva na brzu akciju radi smanjenja doprinosa. Njemački poslodavci traže i reformu poreza na dobit s ciljem poticanja ulaganja, traže fleksibilnost tržišta rada radi olakšanja zapošljavanja i otpuštanja radnika, kao i smanjenje poreza na električnu energiju. Istovremeno kritiziraju izvješćivanje o održivosti (čitaj: ESG) i europsku zabranu prodaje vozila s motorima s unutarnjim izgaranjem od 2035. godine (koja posebice zabrinjava europsku auto industriju).
Kancelar Merz odgovara najavom „jeseni reformi“: spominje se smanjenje naknada za dugotrajnu nezaposlenost, radnu aktivaciju umirovljenika i reformu mirovinskog sustava s kojom njemačka kasni desetljećima. Merz je obećao i reforme usmjerene na masovnu modernizaciju infrastrukture, povećanje fleksibilnosti tržišta rada i vještina, deregulaciju poslovanja (npr. izmjena zakona o dubinskoj analizi u lancu opskrbe), smanjenje poreza i troškova energije i dr. U kampanji se spominjalo i smanjenje PDV-a, kao i mrežnih naknada za distribuciju električne energije za gospodarstvo.
SPD se kao manji partner u velikoj koaliciji protivi nekima od navedenih reformi. Oni su razapeti između vlasti u kojoj sudjeluju i lijeve oporbe koja ističe važnost socijalne i ekološke zaštite. Tek će se pokazati jesu li svjesni da će – ako blokiraju ili previše ublaže Merzove reforme, a Njemačka ne probije van iz puzajuće krize – trasirati put dolasku AfD-a na vlast, a ne put za svoj povratak.
Ifo Institut aktualno gospodarsko stanje identificira kao krizu iako se nakon stagnacije u prvoj polovici 2025. očekuje da će realni BDP za cijelu ovu godinu porasti za 0,2 posto te 1,3 posto odnosno 1,6 posto u 2026. i 2027. No, očekivani oporavak ovisi o novom financijskom okviru za infrastrukturu i obranu – dakle, o fiskalnoj ekspanziji. To je još jedan faktor koji objašnjava duboku promjenu njemačkog ekonomskog identiteta. Desetljećima neprikosnovena u pogledu provedbe konzervativnih fiskalnih ideja i fiskalne odgovornosti, njemačka implicitno priznaje da gospodarstvo samo, bez fiskalnog poticaja, ne može razriješiti aktualnu situaciju.
Energetika: kočnica i zamašnjak
O energentima i pogrešnoj energetskoj politici najviše se govori i piše, no cijene energenata nisu jedini faktor u ovoj priči iako su njezin pokretač. Sljedeća slika gotovo da i ne treba tumačenje (pogledajte gdje su Hrvatska i Mađarska koje su se prije pomirenja Orban-Plenković na EU Summitu prošloga tjedna diplomatski doslovno potukle oko energenata, doduše druge vrste). Prikaz je osobito važan ako imamo u vidu da Draghijev izvještaj o konkurentnosti EU iz rujna prošle godine, kojim su pitanja produktivnosti i konkurentnosti vraćena u fokus europske politike, započinje konstatacijom da gospodarstvo EU u prosjeku plaća dva do tri puta veću cijenu energije od gospodarstava SAD-a i Kine.
Cijena kWh električne energije za poduzeća, zadnji usporedivi podatak za drugu polovinu 2024. s uključenim porezima i naknadama – prosjek u eurima za sve razrede potrošnje
Izvor: Eurostat
Drugi važan čimbenik zaostajanja je slaba inovativnost – osobito u novim tehnologijama i digitalizaciji. Draghi ističe da među top 50 kompanija u području novih tehnologija samo četiri imaju sjedište u EU. S time je povezan europski (prvenstveno njemački) zaostatak u razvoju industrije poluvodiča i umjetne inteligencije. Nizozemci i Francuzi tom su segmentu ispred Nijemaca, barem ako je suditi prema preuzimanju francuske AI kompanije Mistral od strane nizozemskog (svjetskog) lidera u dizajnu tehnologija za proizvodnju čipova, ASML-a.
Dakle, pretjerano je pojednostavljenje smatrati da se problemi industrije (ne samo u Njemačkoj) mogu povezati samo s relativno visokim cijenama energije. Da je tako, onda bi Finska i Švedska – gdje je električna energija (i energija općenito) apsolutno i relativno najjeftinija (vidi sliku) – bile industrije velesile. A nisu. Pravo je pitanje gdje su Nijemci na svom povijesnom putu izgubili inovativnost.
Unatoč tome što je tema produktivnosti i konkurentnosti šira od ekonomike energetike, cijene energenata povrh njihova objektivnog doprinosa neodrživim troškovima proizvodnje imaju posebnu važnost. U njima su sublimirani politički paradoksi našega vremena – populizam, koji ne poznaje političke boje i granice. Zbog toga poslodavci u mnogim zemljama vide sebe žrtvama populizma. Jedan od argumenata za takvo tumačenje je njemačko gašenje nuklearki (u čemu su se Francuzi pokazali puno pametniji i otporniji na zeleni populizam) te implicitno subvencioniranje nižih cijena energije za kućanstva na teret viših cijena za gospodarstvo. Nitko nema ništa protiv političkih odluka o pomoći kućanstvima ako je to ciljano i financirano iz proračuna, no u praksi to najčešće ne ide tako: subvencionirani su svi u sektoru kućanstva, a svi izvori subvencija nisu razvidni. Ipak, Njemačka nije drastičan primjer u pogledu politike cijena električne energije jer kućanstva i poduzeća plaćaju podjednaku cijenu. Drastičan primjer su Hrvatska i Mađarska – zemlje gdje je cijena električne energije za kućanstva nekoliko puta niža, dok su Finska i Švedska primjeri zemalja gdje je ta cijena nekoliko puta viša nego za poduzeća.
Energetika je posvuda žrtva populizma i karijerizma političara, iako ima ogroman potencijal da postane prostor najvećih inovacija s ciljem povećanja dostupnosti i relativnog dugoročnog pojeftinjenja energenata.
Prema tome, „bijes“ njemačkih poslodavaca tumačimo kao amalgam nezadovoljstva vlastitim slabostima (koje još nisu dovoljno osviještene) i javnim politikama (čije su slabosti bolje osviještene), što kulminira pojavom koju smo nazvali krizom njemačkog ekonomskog identiteta. Italija, Francuska i Španjolska nemaju taj problem jer su navikle da ih se smatra ekonomski anemičnim zemljama. Kada se ovome doda latentan strah zbog starenja populacije i ograničenog političkog kapaciteta za prihvat radnika-imigranata, u Njemačkoj raste osjećaj žurnosti, čak i panike: izgubili smo puno vremena, a više ga nemamo.
Koliko je EU razina bitna?
Merz, koji je početkom svibnja 2025. preuzeo koalicijsku vladu, zajahao je na globalni val oživljavanja ideja o deregulaciji i konkurentnosti. To objašnjava njegovu komunikaciju prema uzbunjenoj domaćoj javnosti koju smo istaknuli na početku teksta. Međutim, to objašnjava i dio njegove komunikacije na EU razini, prvenstveno prema Komisiji: dajte se malo više pozabavite pojednostavljenjem europskih propisa.
Podsjetimo: Draghijev izvještaj vratio je pojednostavljenje propisa i konkurentnost u središte političke pažnje. Nova Komisija preuzela je tu ideju i svoje djelovanje centrirala oko Kompasa konkurentnosti EU (usvojen je u siječnju). Sve se to događalo nakon što je tema ponovo postala ključna na globalnoj skali nakon najave i starta (i kasnijeg neuspjeha) Musk-Trumpovog DOGE projekta u SAD-u, odnosno nakon uspjeha Sturzenegger-Mileivog projekta deregulacije u Argentini. U njemačkom susjedstvu temperaturu je podigao projekt Tuskove vlade u Poljskoj – sve to smo popratili na Labu gdje zainteresirani čitatelj može pronaći detalje na poveznicama u ovom paragrafu.
Međutim, budimo otvoreni – radi se o otkrivanju tople vode. Teme produktivnosti, troškovne konkurentnosti i pojednostavljenja propisa bile su u fokusu pažnje svjetske ekonomske javnosti od pada Berlinskog zida do krize 2008. Nakon toga uslijedile su godine dugog zaborava kada je Bruxelles identificiran sa zelenim politikama i regulacijom. Povratkom stare teme deregulacije u središte pažnje, Bruxelles se ponovo našao u središtu jer je u međuvremenu identificiran s administracijom i birokracijom i percipiran kao glavni izvor administrativnih barijera. Na primjer, Savez njemačke industrije (BDI) očekuje čvršću borbu za njemačke interese u Bruxellesu kroz suprotstavljanje skupim propisima koji se usvajaju na razini EU.
To nije posve bez osnove. Uistinu postoje područja (npr. zelena agenda) u kojima je Komisija diktirala tempo poskupljenja i proširenja propisa. Međutim, samo površni promatrači nasjedaju na tezu da je Bruxelles (Komisija) glavni izvor skupih propisa i administrativnih barijera. Komisija radi ono što joj Vijeće omogućava svojim glasanjem, a von der Leyen, koja povremeno iskače pretjeranom ambicioznošću, nacionalnim je liderima poput Merza lako dovesti u red.
Pri tome nikada ne treba izgubiti iz vida da su ključni troškovni čimbenici poput energetskih politika, poreza i struktura proračuna u ingerenciji država članica u omjeru od barem 90% u odnosu na razinu EU. Naposljetku, proračun EK je oko 1% BDP-a EU, a prosječni izdaci opće države u % BDP-a na razini pojedinih država dosežu gotovo 50%. Nacionalnim liderima ponekad odgovara da se bijes javnosti zbog troškova i stagnacije preusmjerava prema Bruxellesu kao svojevrsnom štitu, pa bi se i Merzova izjava s početka teksta mogla tumačiti na taj način iako, kao što smo istaknuli, ona je i poruka sunarodnjakinji i stranačkoj kolegici von der Leyen da se svede u okvir svojega mandata i svom snagom posveti onome što je Njemačkoj u ovom trenutku važno.
U svakom slučaju, fokus napora za oživljavanje gospodarstva i povećanje konkurentnosti i produktivnosti, ne samo u Njemačkoj, ne treba biti na Bruxellesu, nego na onome što rade nacionalne vlade. Merz to dobro zna.