Borite se protiv siromaštva, ne protiv nejednakosti

Umjesto precijenjene priče o nejednakosti treba analizirati siromaštvo i provoditi politike radi njegova smanjenja. Gospodarski razvoj je najbolji lijek protiv siromaštva, no politikama se može mnogo učiniti i na danoj razini razvoja. Ključne su liberalne politike usmjerene jednakim šansama.

Ovo je šira verzija teksta objavljenog u rubrici Rasprave i rješenja tiskanog izdanja Jutarnjeg lista 15.1.2018.


Hrvatska javnost godinama sluša priču o srednjoj klasi koja nestaje, a nejednakosti rastu. Na tome tragu, Nostradamus rastućih nejednakosti i jedan od inspiratora slogana «1:99», Francuz Thomas Piketty, ujedno i autor bestselera Kapital u XXI stoljeću koji je i kod nas promptno preveden 2014., pred nekoliko je godina gostovao kao kralj u Hrvatskoj. Primio ga je premijer i održao je predavanje pred prepunim HNK.

Francuz je skupio statističke podatke koji su uputili na dugoročan rast nejednakosti u raspodjeli dohotka i bogatstva. Uz to, smislio je jednu prilično pojednostavljenu verziju ekonomske teorije rasta prema kojoj nužno dolazi do dugoročnog ekonomskog raslojavanja.

Kritičari su od početka upozoravali na probleme s podacima, pretjerano restriktivnim teorijskim pretpostavkama i veoma različitim trendovima nejednakosti u pojedinim državama koji ne podupiru Pikettyevu tezu. No medijska je buka bila prejaka i Francuz je dvije godine uživao status neupitne globalne akademske zvijezde, osobito u lijevim krugovima.

Stoga njegov posjet Zoranu Milanoviću u travnju 2015. nije bio slučajnost. Cijela europska ljevica, pa tako i naša, luta u idejnoj krizi političkog identiteta. Iz te perspektive, Pikettyev fokus na nejednakosti i «pravedno» oporezivanje činio se spasonosnim rješenjem. Josip Tica, profesor ekonomije i član savjeta SDP-a, pisao je o tome da je porezna politika glavni kriterij novog razlikovanja ljevice i desnice (doduše, to je rečeno u kontekstu poreza na nekretnine).

Iluzija spasa ljevice na krilima Pikettya kratko je trajala. Najnoviji podaci iz Anketa o dohotku kućanstava pokazuju da u proteklih desetak godina nema značajnijeg porasta nejednakosti u EU mjereno Gini koeficijentom (ovo su provjereni podaci Eurostata): blagi rast nejednakosti vidi se u Italiji, Grčkoj, Bugarskoj, Danskoj, Španjolskoj, Litvi, Austriji, Sloveniji, Švedskoj i na Cipru, a blagi pad u Belgiji, Irskoj, Estoniji, Nizozemskoj, Poljskoj, Portugalu, Rumunjskoj, Finskoj, Ujedinjenom Kraljevstvu i – Hrvatskoj. O tome je Ivica Brkljača* detaljno pisao prošloga tjedna.

I među zemljama u kojima nejednakosti dohodaka rastu, kao i među onima u kojima padaju, ima gospodarski uspješnih i neuspješnih država. Na primjer, u grupi s rastućim nejednakostima su neuspješni Cipar i uspješna Austrija, a u grupi s padajućima uspješna Irska i neuspješna Hrvatska. Teško je uočiti pravilnosti u odnosu gospodarskog rasta i promjena nejednakosti unutar EU.

No to nije jedini problem s konceptom nejednakosti. Piketijvski pogled na nejednakosti usmjerava pažnju na gornjih 1% ili 10% s najvećim dohocima. Njihove se zarade čine moralno sumnjivima iako su tamo poduzetnici čija se iznimna bogatstva u velikoj mjeri mogu pripisati inovacijama koje su se proširile na široke slojeve stanovništva i doprinijele rastu životnog standarda.

Fokus na krive probleme Pikettya je naveo na zalaganje za snažno progresivno oporezivanje dohotka i imovine. Mnogi su se pozivali na tu logiku kada su napadali Lalovčeve (2015.) i Marićeve (2017.) zahvate u rasterećenja oporezivanja dohotka koji su imali za cilj smanjiti suludo strmu progresivnost tog poreza. Na kraju je u oba slučaja došlo do rasterećenja troška rada i rasta potrošnje što je pogodovalo gospodarskom rastu. Proračun nije ništa izgubio, utjecaj na povećanje nejednakosti nije se vidio, pa su zagovornici progresivnosti ostali osamljeni s onu stranu činjenica.

Ovi slučajevi potvrđuju da je jako teško predvidjeti kako će se neka mjera politike povezati s promjenama nejednakosti i kako će se promjena nejednakosti povezati s promjenama siromaštva. Zbog toga je licemjerno lamentirati nad gornjih 1% ili nad srednjom klasom koja (navodno) nestaje, zagovarati progresivne poreze kao da su besplatan ručak (iako mogu jako oštetiti proces razvoja i životni standard širih slojeva), a u isto vrijeme šutjeti o siromaštvu i ne činiti sve da se ono iskorijeni.

To je glavna teza: siromaštvo je primarna briga zajednice, a ne nejednakost (sve dok se nejednakost ne kreće na južnoameričkim razinama)

U tablici 1 možemo vidjeti gornju granicu ekvivalentnog dohotka po članu kućanstva podijeljenog prema decilima. To je ujedno donja granica prvog sljedećeg decila. Na primjer, kućanstvo koje spada u gornjih 10% u Hrvatskoj godišnje uprihoduje tek nešto iznad 81 tisuću kn po ekvivalentnom članu. Drugim riječima, četveročlano kućanstvo koje se sastoji od supružnika i dvoje male djece, a koji žive od dvije plaće, već s mjesečnim neto primanjima dvoje supružnika od 9 tisuća kuna neto pojedinačno ulaze u najbogatijih 10% u Hrvatskoj. Može li se govoriti o nekakvom problemu dohodovne nejednakosti u RH ako obitelj već s dvije pristojne plaće od po 9 tisuća ulazi u „top 10%“, ili je ipak korisnije usmjeriti raspravu na općenito podizanje životnog standarda?

Tablica 1: Gornja granica ekvivalentnog dohotka prema decilima, 2013.-2016.

Napomena: Ekvivalentni dohodak računa se tako da se ukupan dohodak kućanstva podijeli s ekvivalentnom veličinom kućanstva izračunanom prema modificiranoj OECD-ovoj ljestvici, prema kojoj se nositelju kućanstva dodjeljuje koeficijent 1, svakoj drugoj odrasloj osobi u kućanstvu od 14 godina i starijoj osobi koeficijent 0,5, a djeci mlađoj od 14 godina koeficijent 0,3. Postupak se primjenjuje zbog određivanja ravnomjernijeg udjela svakog člana kućanstva u stjecanju zajedničkog prihoda.
Izvor: Anketa o dohotku stanovništva (DZS)

Zagovaram striktnije razdvajanje tema nejednakosti i siromaštva i fokus na drugo. Nejednakost se teško mjeri i lako moralno manipulira. U pravilu se pretvara u priziv moralne panike i donošenje sudova o tome koliko nekom čovjeku novca «treba», bez ikakvih realnih uporišta. Onda se život najbogatijih, kojih je stvarno malo, kroz medije i popularnu kulturu prezentira na načine koji bude zavist, pa čak i mržnju, a to dovodi do distorzije društvenih vrijednosti. S druge strane, mjerenje siromaštva, njegovo isticanje u prvi plan, suzbijanje, pa i težnja nedostižnom idealu (koji nije ni socijalistički ni socijaldemokratski već je liberalni), a koji zovemo jednakost šansi, predstavlja politiku u domeni mogućega.

Zbog toga tekst završava slikom i tablicom koja pokazuje kako se Hrvatska pozicionira u EU u pogledu siromaštva odnosno materijalne deprivacije.

Na slici 1 se vidi jasna poveznica stope materijalne deprivacije i stupnja razvoja neke zemlje mjerene BDP-om po glavi stanovnika. Iz prikazanog je jasno kako samo gospodarski rast i razvoj može značajnije sniziti stopu materijalne deprivacije – ne postoji niskorazvijena zemlja koja istodobno ima i nisku stopu siromaštva. To ne znači da i na postojećem stupnju razvoja ne treba tražiti načine kako pomoći najugroženijima. Prema tome, politike i mjere koje potiču gospodarski rast (poput smanjenja progresivnosti našeg pretjerano progresivnog poreza na dohodak) najbolje su mjere za smanjenje siromaštva.

Slika 1: Stopa materijalne deprivacije i BDP po stanovniku (PPS) u zemljama EU

*Bez Irske i Luksemburga 
Izvor: Eurostat

Prema općim stopama materijalne deprivacije dakle stojimo lošije od prosjeka EU – naročito ako se stopa definira kao nedostatak tri stavke bitne za moderan i dostojanstven život (popis stavki dat je ispod tablice 2). Međutim, prosječan broj nedostajućih stavki u Hrvatskoj je manji od EU prosjeka, što se reflektira i kroz položaj blizu EU prosjeka kada je riječ o postocima populacije koja ima problema s grijanjem (manje od desetine, približno kao prosjek EU) ili koja ne može zamijeniti izraubani namještaj (četvrtina, bolje od prosjeka EU).

Postoji mnoštvo drugih važnih indikatora deprivacije koje treba istražiti i vidjeti kako ih smanjiti na danoj razini razvoja. No, još su važniji indikatori koje Eurostat ne objavljuje. Na primjer, kako u školskom sustavu otkrivati i razvijati dječje talente bez obzira na socio-ekonomski status roditelja? To je pravo pitanje za razvoj jednoga društva, a ne lamentiranje nad rasponima (zarađenih) dohodaka i sudbinom «srednje klase» kojoj nije toliko loše. Osobito ako je zaklonjena u državnom sektoru i ima moćne političke mecene (članove stranaka koji pripadaju tzv. srednjoj klasi). Oni će srednjoj klasi omogućiti razne privilegije u odnosu na slabije stojeće ljude koji se nisu zaklonili pod vladine skute i bore se za dostojanstven život na otvorenom tržištu.

Tablica 2: Odabrani pokazatelji materijalne deprivacije 2016.

  Hrvatska EU Zemlje rangirane lošije od Hrvatske Broj članica EU koje su lošije od Hrvatske
% kućanstava lišenih barem 3 bitne stavke* (stopa materijalne deprivacije) 30,1 15,7 BG, GR, ROM 3
% kućanstava lišenih barem 4 bitne stavke*

(stopa teške materijalne deprivacije)

12,5 7,5 BG, GR, CY, LAT, LIT, HUN, ROM 7
Prosječan broj stavki materijalne deprivacije* 3,6 3,8 BG, BE, GR, ITA, LIT, LAT, HUN, PL, RO 9
% populacije koja nema adekvatno grijanje 9,3 8,7 BG, LIT, GR, CY, PT, ITA, ROM, LAT, ES 9
% kućanstava koja ne mogu zamijeniti izraubano pokućstvo 25,1 29,4 BG, CZ, EST, GR, ES, ITA, CY, LAT, LIT, HUN, PL, PT, ROM, SK 14

*Promatra se devet stavki potencijalne deprivacije: (1) nemogućnost kućanstva da si priušti adekvatno grijanje; (2) tjedan dana godišnjeg odmora izvan kuće; (3) obrok koji sadržava meso, piletinu, ribu ili vegetarijanski ekvivalent svaki drugi dan; (4) da podmiri neočekivani financijski trošak, (5) kašnjenje s plaćanjem najamnine, računa za režije, stambenoga kredita ili potrošačkoga kredita; (6) nemogućnost kućanstva da si priušti telefon; (7) nemogućnost kućanstva da si priušti TV u boji; (8) perilicu za rublje i (9) automobil.
Izvor: Eurostat


*Hvala Ivici Brkljači na slici i interpretaciji podataka u tablici 1.