Prokleti porez na nekretnine: Ticin nes(p)retni izlet u političku ekonomiju

Foto: Gisnaders / Dreamstime

Odgovor Josipu Tici na njegovu tezu da je porez na nekretnine ultimativni tekst razlikovanja političke ljevice i desnice. Tica je samo desnicu povezao s težnjom da u javnom sektoru mora postojati razmjer između onoga što od građana i poduzetnika uzima, spram onoga što radi i daje. Stvari su mnogo složenije i daleko nadilaze pitanje opredijeljenja prema porezu na nekretnine.

Rasprava o porezu na nekretnine promijenila je razinu nakon teksta Josipa Tice s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu koji nosi naslov «Porez na nekretnine – ultimativni test pripadnosti političkoj ljevici ili političkoj desnici».

Čudne političke konotacije: HDZ je lijeva stranka kao i SDP

Glavna teza iz naslova – da je ovaj porez ultimativni lakmus tekst političke orijentacije – je najblaže rečeno čudna. Prema Tici, svatko tko zagovara porez na nekretnine trebao bi biti politički lijevo, jer baš je ovaj porez «ultimativni lakmus test za stvarnu, intimnu, iskrenu i suštinsku pripadnost ljevici odnosno desnici». Riskirajući pretjerano pojednostavljene, zapažam da je očito kako su HDZ i SDP za porez na nekretnine. Slijedi da se u Ticinom modelu političke ekonomije HDZ borbom za uvođenje poreza na nekretnine definitivno svrstao lijevo.

U HDZ-u je mnogo toga ekonomski lijevog, ali kad se sve zbroji i oduzme, HDZ po ukupnosti vrednota koje zagovara i stvari koje čini nije lijevo. Stoga samo upozoravam na neke implikacije Ticine teze koju bi trebao dodatno objasniti i dovesti do krajnjih logičkih konzekvenci.

Porez koji ima moć zaustaviti iseljavanje?

Tica nastavlja proglašenjem poreza na nekretnine posljednjom šansom Hrvatskoj da postane normalna suvremena država iz koje mladi neće iseljavati. Vjerujem da takva dramatsko-historijska uloga jednoga poreza koji bi trebao zamijeniti drugi i laicima zvuči pretjerano.

Na stranu svi razvojni problemi ove zemlje. Institucije koje ne funkcioniraju, nepotizam, korupcija, deficiti, dugovi, slaba kontrola učinkovitosti javnih rashoda, nikakva razvidnost poslovanja državnih poduzeća, strateška lutanja, loša regulacija i administracija, nedostaci poduzetnosti, inovativnosti i slabo obrazovan menadžment. Pored svega toga, Tica baš u porezu na nekretnine pronalazi ultimativnu liniju razdjelnicu, neku vrst hrvatskog političkog Nila na čijim se lijevim i desnim obalama gomilaju trupe sučeljene po pitanju svih razvojnih pitanja – porezu na nekretnine.

Na desnoj strani rijeke nalaze se oni koji su zbog zalaganja za niže poreze zapravo za to da svatko brani svoje dvorište, maslinik i kuću sa špinom iz vrta. Na lijevoj strani su naravno oni koji žele skupiti poreze da financiraju nove kamione i dobro motivirane vatrogasce. Tako piše Tica. Gdje ćeš boljeg emotivnog priziva kad u polit-ekonomskoj analizi jednog poreznog oblika ljudima prikažeš slike opožarene Dalmacije u kolovozu.

O najvažnijem se ne raspravlja

U žejli da uvođenje poreza na nekretnine prikaže pitanjem opstanka i društvene odgovornosti, Tica propušta u nepotizmu, korupciji i neefikasnosti objektivno prevelikog hrvatskog javnog sektora uočiti više nego dovoljno financijskoga sala za financiranje vatrogasnih vozila, operacijskih dvorana i opreme za predavaonice u školama.

Načelo koje treba primijeniti je jednostavno: ako tražiš još, a nisi dovoljno taknuo ono što se kolokvijalno zove unutarnje rezerve, onda nemaš kredibilitet da dobiješ još. To je prilično elementaran životni princip koji vrijedi i za državu.

Osobito ovu, koja kroz proračune i agencije općeg državnog sektora raspolaže s gotovo 50% BDP-a, ali kad se dodaju javna i državna poduzeća postotak se penje gotovo do 60%, a kad se uzmu u obzir i nabavke kojima taj sustav utječe na privatni sektor, to je onda i mnogo više. U tome ima rezerve koja može zamijeniti pet poreza na nekretnine odnosno komunalnih naknada, samo kad bi netko tu rezervu htio tražiti i iskoristiti.

Pretpostavimo da država porezima i drugim davanjima ubire 100 i troši 100 od čega je 10 na korupciju, babe, stričeve, spavanje po uredima i druge marifetluke. Je li onda poštenije za dodatnih 10 pametnih izdataka (recimo za vatrogasna vozila) povećati poreze za 10, ili bi to trebalo financirati tako se posuši (uštedi) onih 10 koji se troše na marifetluke kako bi se oslobodila desetica za pametne stvari? (A bilo bi idealno da se pet od uštede zbog manjih marifetluka koristi za pametnije izdatke, a druga petica za smanjenje ukupnog poreznog opterećenja radi poticanja investicija i zaposlenosti.) Koja je opcija pravednija?

Tica o tim «unutarnjim rezervama» iz nepoznatog razloga ne progovara. Kod njega je ključan jezičac na razvojnoj vazi ni više ni manje nego 0,7% BDP-a, koliko približno iznosi prihod koji se prikupi od komunalnih naknada u Hrvatskoj. To je cca 80-90 puta manje od veličine državnog sektora s uključenim poduzećima u većinskom i mješovitom državnom vlasništvu, u kojima unutarnje rezerve ostaju skrivene.

Guranje politike i ideologije u prvi plan i uvlačenje mene u njegovu političku shemu

Preskačući osvrt na ovakve ili slične brojke i zaobilazeći pitanje strukture i rezultata javnog sektora, Tica kreće u polit-ekonomske vode ne bi li ustvrdio kako tu fantomsku ekonomsku desnicu u Hrvatskoj ujedinjuje moja ideja generalnog traženja uvođenja razmjera u ono što država uzima i radi spram onoga što ljudima pruža. Zar je taj razmjer (samo) desna ideja? Zar ljevica, centar i svaki razuman građanin ne bi trebali tražiti razmjer između onoga što država uzima i radi, spram onoga što ljudima pruža? Nije li baš to jedan od ultimativnih testova življenja u dobrom i pravednom društvu, državi razvijene liberalne demokracije? Moje poimanje povijesti razvoja europskog sjeverozapada i SAD-a je da su se u društvima razvijali takvi sustavi uzajamne kontrole.

Građani bi trebali nadzirati i usmjeravati državu i između izbora s jednim od ciljeva čuvanja razmjera između onoga što država uzima i radi spram onoga što ljudima pruža. To je sama bit demokracije, nužan uvjet smanjenja korupcije i rasta povjerenja u institucije, a ne obilježje jednog segmenta političkog spektra (prema Tici, desnog).

Ako govorimo o instrumentima postizanja toga razmjera, o njima možemo razgovarati samo na temelju dokaza, a ne na temelju uvjerenja. Postoje naime dokazi o tome da je hrvatski javni sektor ogroman i neefikasan, jako ga se teško nadzire, osobito s obzirom na dostignuti stupanj razvoja i kvalitete razvoja institucija. Slab  je razgovor koji zaobilazi tu centralnu činjenicu polit-ekonomskih analiza i iskustva života u Hrvatskoj i sve svodi na jedan razmjerno minoran porezni oblik.

Namećući razlikovanje ekonomski i politički lijevog i desnog prema kriteriju jednog poreznog oblika na silu, Tica je zbog drveta (poreza na nekretnine) posjekao šumu (sveukupnost i raznolikost svjetonazorskih pozicija i vrednota). Čini mi se da je kroz to i svoju lijevu političku opciju dosta stjerao u kut.

Ima jedna stvar u kojoj se Tica i ja slažemo

U tekstu srećom postoje tri stvari koje Tica malo bolje argumentira. U prvoj se čak i slažemo. Piše ovo: «Situacija u kojoj 100 dana prije planiranog roka implementacije ljudi ne znaju koliko će plaćati je jednostavno nedopustiv propustRasprava bi bila znatno racionalnija da su građani na stolu imali brojeve o kojima se radi…» Potpisujem, kao u ovom tekstu iz travnja o demokratskom deficitu ovakvog načina uvođenja poreza na nekretnine.

Zašto se ne slažemo oko dileme porez na nekretnine vs. tereti na rad

U nastavku ću se držati Ticine teze da je rasprava uvijek bolja kad su brojke na stolu. Kao gore, kad smo sučelili ovu buku oko 0,7% BDP-a od poreza na nekretnine (u zamjenu komunalne naknade) s 80-90 puta većim udjelom najšire shvaćenog javnog sektora u BDP-u (u čemu je puno lakše pronaći 1% sala za vatrogasna vozila, pa i još par posto za mnoge druge korisne stvari, nego uvesti novi porez).

Druga malo bolje argumentirana teza Josipa Tice glasi da je bolje teretiti kapital, osobito nekretnine, nego rad. Porez na nekretnine je navodno put ka tome. Jer, u Hrvatskoj su porezi na kapital, osobito na imovinu, niži nego u EU; državu financiraju ljudi koji žive od rada i to je nepravedno, kaže Tica. I još piše: «Za očekivati je da će veće porezno opterećenje nekretnina otvoriti prostor za smanjenje poreznog opterećenja dohotka od rada što će rezultirati većim plaćama radnicima...»

Analize iskustava nekih razvijenih zemalja uistinu pokazuju manje iskrivljujuće učinke poreza na imovinu od drugih oblika oporezivanja. To sam mislio pod onim da su Ticini argumenti tu jači. Ali, ovo nije Irska. O historijskim razlikama u distribuciji i namjeni imovine te poreznim sustavima pisao sam ovdje, pokušavajući dokazati tezu da se stvari ne mogu preslikavati olako iz recimo Francuske u Hrvatsku. Povijest i institucije, koji između ostaloga određuju i zakrivljenost raspodjele vrijednosti nekretnina, jako su važni.

No, najvažnije je ovdje jedno drugo pitanje: zašto je za očekivati da će porezno opterećenje nekretnina otvoriti prostor za smanjenje drugih poreza? Naše cjelokupno političko iskustvo ukazuje na to da je za očekivati suprotno – da će se novi porez uvesti, a drugi se neće smanjiti.

U prilog tome valja podsjetiti da doprinos za mirovinsko i zdravstveno nije moguće smanjiti u doglednoj budućnosti, jer su mirovinski i zdravstveni sustav u ogromnim deficitima. Poreze na dohodak nakon porezne reforme plaća relativno malo radnika, pa se ljudima s prosječnim plaćama i nema nešto posebno za smanjiti. Porezi na dohodak pune lokalne proračune koji su krajnje napeti zbog fiskalnih limita pa ih nije moguće ozbiljnije smanjiti (lokalni proračuni su približno u ravnoteži). Dakle, kako provesti tu zamjenu tereta rada porezom na nekretnine, o čemu mnogi ekonomisti pričaju? Ako se kunemo da je nedopustivo građanima predstavljati ove teme bez brojki na stolu, hajdemo onda s brojkama na stolu.

Dakle, ako se komunalna naknada (to je onih circa 0,7% BDP-a) samo «prekrštava» u porez na nekretnine, kako bi se mogao rasteretiti rad? Nikako. Rad se može rasteretiti samo ako porez na nekretnine proračunima donese znatno više novca nego što sada nosi komunalna naknada.

Tica zanemaruje činjenicu da baš njegovo zagovaranje poreza na nekretnine kao instrumenta za ispravak nepravdi i smanjenje terećenja rada zahtijeva ozbiljno povećanje tereta na nekretnine, mnogo više od sadašnje komunalne naknade.

Kroz porez na dohodak skupi se godišnje malo manje od 4% BDP-a, a kroz neto socijalne doprinose malo manje od 12%, dakle, ukupno ugrubo 15% BDP-a (posto gore-dolje nije bitno za ovu argumentaciju, jer je s druge strane onih 0,7% koji se i sada prilijevaju državi). Izravni tereti na rad, čiji se najveći dio ne može mijenjati zbog deficita u sustavima socijalne sigurnosti, donesu više od 20 puta više od primitaka proračuna po osnovi stavki koje bi porez na nekretnine trebao zamijeniti. Da bi se izravni teret rada (temu o smanjenju PDV-a još nismo ni načeli!) materijalno smanjio, recimo za 10% (tj. za oko 1,5% BDP-a), trebalo bi povrh sadašnjih 0,7% zamjene za postojeća davanja, skupiti još 1,5% BDP-a ili oko 2 puta više.

Međutim, nitko to ljudima nije tako predstavio. Nitko nije ljudima rekao koliko bi se i što bi se dugoročno trebalo povećati ili smanjiti da se realiziraju teoretske namjere o rasterećenju rada. Vjerujem da je to zato što nitko nije ništa izračunao. Jer kad bi bilo jasno da će većina zaposlenih biti na neto dobitku (više će dobiti kroz rasterećenje rada nego izgubiti kroz plaćanje poreza na nekretnine), valjda bi ljudi bili dovoljno pametni da to shvate i podrže.

Da je netko modelirao i računao efekte uz uključene parametre raspodjele dohotka i imovine, ustanovio bi da u doglednoj budućnosti jedino što dolazi u obzir je smanjenje poreza na dohodak koji je prihod lokalnih proračuna i kojeg plaćaju samo ljudi s natprosječnim plaćama. Kako oni vjerojatno žive u boljim nekretninama, u Ticinom modelu progresivnog poreza veći porezni teret opet bi platili oni. Plus-minus, uz mnogo nepreciznosti, prebacivanje iz desnog u lijevi džep. Ako ima neki pouzdan izračun mikro i makro efekata koji opovrgava ovo moje nagađanje, molim, predstavite ga, pa da ga ocijenimo i nešto saznamo.

Preostaje postaviti još jedno važno pitanje: otkud bi ljudi koji žive u nekretninama (da, u najvećoj mjeri, upravo radnici plaćaju i porez na dohodak i doprinose i komunalnu naknadu) platili porez na nekretnine?

Svašta se pisalo prije nego što je netko postavio ovo bitno pitanje. Te ljudi masovno iznajmljuju a ne prijavljuju («zimmer frei» problem koji je Tica začinio pitanjem zašto Dalmatinci nisu dovoljno platili za Dalmatinu). Porez na nekretnine će tu navodno uvesti reda (kao da se red ne može uvesti i ovako). Pa se pisalo da registri nisu potpuni te će porez na nekretnine i tu uvesti reda (kao da registre i ovako nije moguće dovesti u red bez poreza ili prije njega).

Moja bi poruka sudionicima ovog dijela rasprave bila: pustite pitanja institucija koje ne funkcioniraju, pa ljudi nešto muljaju. Institucije koje ne funkcioniraju prije poreza na nekretnine neće funkcionirati ni nakon njega, uvijek će biti rupa. Rješavajte problem inspekcijama i instrumentima koji su namijenjeni za to. Mravinjak se ne uništava atomskom bombom (skupa je), nego otrovom.

Umjesto ovih stvari koje, u osnovi, nemaju veze s porezom na nekretnine (Tica o njima nije pisao), ne smije se izgubiti iz vida da će velika većina građana koji žive u nekretninama, porez na nekretnine, kao uostalom sada komunalnu naknadu, platiti iz dohotka. Iz istog onog dohotka koji se obećaje rasteretiti. Porez na nekretnine je u smislu toka novca i učinka na ekonomsko odlučivanje za većinu ljudi porez koji se plaća iz dohotka (iako nije porez na dohodak) i imat će slične ekonomske efekte kao porez na dohodak.

Ako smo se usuglasili oko toga da je nedopustivo da ljudi ne znaju koliko će plaćati, onda bi ljudima trebalo objasniti sve ove stvari o kojima je bilo riječi. Treba im dati ne samo početne izračune, i to nakon što lokalne vlasti donesu sve relevantne odluke, nego ljude treba obavijestiti o namjerama s drugom fazom uvođenja na vrijednosti zasnovanog poreza kao i o namjerama s nastavkom porezne reforme. To mora biti paket – dugoročan i razvidan paket koji svatko može shvatiti, jer ako je to sve tako dobro radi rasterećenja rada, onda će većina to moći shvatiti i demokratski podržati.

Kako takvog plana nema ili nije javnosti predstavljen, ono što Tica naziva iracionalnom paranojom zbog prekrštavanja komunalne naknade zapravo je građanski iskaz nepovjerenja prema nabujalom i neefikasnom javnom sektoru koji svojim građanima nije u stanju pružiti jasne dugoročne parametre da mogu graditi financijske planove barem 2-3 godine unaprijed.

Bilo bi puno bolje da smo o porezu na nekretnine progovorili u ovom kontekstu. Mogli bismo onda i malo detaljnije o ekonomskoj analitici koja stoji iza ove priče. Međutim, ni Tica ni drugi moji kolege koji su sudjelovali u javnoj raspravi nisu ponudili rezultat nekog modela, simulacije, koji bi zaslužio ozbiljniju stručnu pažnju, pa da netko u svjetlu argumenata možda i promijeni mišljenje.

Zašto se ne slažemo u pogledu interpretacije i predložene realizacije ideje pravednosti u kontekstu poreza na nekretnine

Veliki dio Ticine argumentacije posvećen je pravednosti. Pravda povezana s porezom na nekretnine navodno je ta koja razdvaja lijevo – desno i koja će, piše Tica, zadržati mlade da ne odlaze iz Hrvatske. Pravda će se manifestirati tako što jednaku količinu kuna po kvadratu više neće plaćati netko u centru Cvjetno i netko tko u Tkalčićevoj nema vodu i kanalizaciju.

Prvo, nije jasno kakve to ima veze s porezom na nekrentine čije su faze uvođenja i krajnje namjere nejasne. Što je sada prepreka da se problem Cvjetno-Tkalčićeva rješava izmjenama propisa o komunalnoj naknadi ili drugim instrumentima lokalne politike? To su primarno lokalni problemi. Gdje su te fantomske lokalne vlasti – ti skriveni, a glavni akteri priče o lokalnom porezu – koje bi prve trebale biti zabrinute zbog takvih stvari, tražiti bolja rješenja i izmjene propisa? Kako će jedan porezni oblik koji je bez padobrana sletio s razine centralne države bez adekvatne pripreme potaknuti rješavanje problema koji su u lokalnoj domeni, i za koje nije bilo prepreka da se i do sada drugim instrumentima riješe?

Drugo, treba biti vrlo oprezan s progresivnim oporezivanjem kvalitete življenja. Ako je progresija pretjerana, ulaganja u kvalitetu će se smanjiti. Kvalitetne nekretnine proizvode ono što u ekonomiji nazivamo pozitivne eksternalije (manja potrošnja energije, manja emisija CO2 po jedinici i estetski efekti na van). Sa striktnog motrišta javne ekonomike, povećanje vrijednosti nekretnina trebalo bi stimulirati zbog pozitivnih eksternalija, a ne progresivno oporezivati. Sandra Švaljek piše da nas to ne treba brinuti, ali govori samo o prvoj fazi zamjene komunalne naknade (i u tom kontekstu ima pravo – u prvoj fazi porez na nekretnine kako je postavljen ne bi djelovao destimulativno). Ali, što je s činjenicom na koju se stalno vraćam, da nam je najavljena i druga faza vrijednosno zasnovanog oporezivanja, o kojoj nitko nije adekvatno informirao ljude, nije predstavljen niti jedan dokument, studija, procjena učinaka?

Vrijednost komercijalne imovine jako je osjetljiva na oporezivanje zbog logike sadašnje vrijednosti (što Tica isto jako dobro zna). Naime, osjetljivost sadašnje vrijednosti odnosno cijene imovine je veća, što je razdoblje diskontiranja dulje (a ono je kod nekretnina jako dugačko). Dakle, lijepa namjera o pravednosti, kad je pretjerano gorljiva, može dovesti do iznad proporcionalnog (u postotnom smislu) pada vrijednosti najvrijednije imovine s negativnim posljedicama ne samo po vlasnike nego i po ukupna ulaganja u tu vrstu imovine. Možda iz neke striktno lijeve perspektive ne bi trebalo brinuti za dobit u nekretninskom businessu, ali i o tome treba povesti računa bez obzira na svjetonazor, jer i socijal demokrati vole lijepa središta svojih gradova kao i da se štedi energija i emitira manje CO2 (zgradarstvo je jedan od tri najveća emitentna sektora stakleničkih plinova). Ne može se dakle sve probleme ovoga svijeta riješiti jednim razmjerno minornim poreznim oblikom, kad za socijalna i komunalna pitanja (uvođenje kanalizacije u nekoj kući u Tkalčićevoj) postoje drugi instrumenti.

Radi se o razmjerno uobičajenoj pogrešci nerazmjera instrumenta i cilja. Referirajući se na moju tezu koja navodno inspirira neku zamišljenu desnicu, Tica piše: «…upravo bi porez na nekretnine trebao ispraviti navedenu nepravdu kako bi izjednačili ono što država daje i prima od građana.» Da će porez na nekretnine biti taj koji će uvesti razmjer u ono što država uzima i radi spram onoga što ljudima pruža, to je nalik špricanju tenkovske divizije u naletu DDT-em. Očit nerazmjer instrumenta i cilja.

Za kraj: ni lijevo, ni desno, nego zbrka

Mnogo sam se puta čitajući Ticin tekst vraćao na taj, gore citirani dio o porezu na nekretnine kao fiskalnoj atomskoj bombi koja će ujednačiti ono što država uzima i radi, s onime što ljudima pruža. Svhatio sam da Josip Tica itekako razmišlja i teži tome da se u tim odnosima postigne razmjer ili, kako on kaže, jednakost.

Kako to pomiruje s činjenicom da je na početku teksta krenuo s tezom da sam u nedavnom tekstu o liberalnom pokretu u Hrvatskoj (a nisam pisao ni o kakvom pokretu nego o liberalnoj ideji i liberalnim političkim strankama) istaknuo ključnu ideju koja navodno pokreće i ujedinjuje ekonomsku desnicu u Hrvatskoj (to o desnici nisam napisao ja, to je umetnuo Tica)?  Tica vidi porez na nekretnine kao rješenje za problem razmjera u djelovanju u javnom sektoru, a ranije kaže da je bavljenje tim problemom nešto što određuje desnicu. Pa, sada sam zbunjen: je li onda i Tica desno ako ga nerazmjer brine? Je li to što se zalaže za porez na nekretnine kao rješenje svih problema neravnoteža u djelovanju javnog sektora dovoljno da se svrsta lijevo?

Možda bi lijevo mogao biti netko tko taj problem ne želi rješavati novim nametima nego liposukcijom debelog sloja korupcije i neefikasnosti iz javnoga sektora, ne bi li se vratilo povjerenje ljudi u institucije i javni sektor, ne bi li se kroz efikasno funkcioniranje na usluzi građanima i poduzetnicima ubila tragična podjela na uhljebe i one druge, koja razara društvo.

Tica me, dakle, posve nepotrebno i na temelju slabog razumijevanja jednog mog ranijeg teksta o liberalizmu uvukao u svoju priču o porezu na nekretnine – panaceji i tako provocirao ovaj odgovor. Mislim da je ekonomist Tica podlegao je sve češćim pokušajima promjene načina javnog dijaloga o ekonomskim temama, što se u zadnje vrijeme manifestira na dva načina. Prvo, ide se za zamjenom ekonomske analize i racionalne rasprave o brojkama ideološkim bitkama . Drugo, ide se za etiketiranjem svakog propitivanja porezne politike, veličine i ponašanja javnog sektora kao ideološki zajapurenog desničarenja. Poruka ovog osvrta je da je sve to promašeno.

Na kraju: prokleti porez na nekretnine! S obzirom na brojke, jasno je da je ne samo ovdje, nego i po akademskim hodnicima, predavaonama, portalima, blogovima i za nedjeljnim obiteljskim ručkovima na djelu velika tučnjava oko preostalih mrvica (0,7%), kao da se radi o barem 7% BDP-a. Pisao sam jednom ozbiljno o tome, upozorio već na demokratski deficit ovakvog načina uvođenja poreza na nekretnine, pa ću ponoviti: porez na nekretnine objektivno ne spada u deset najvažnijih ekonomskih problema ove zemlje. Kada bi uvođenje poreza na nekretnine bilo dio ozbiljnog dugoročnog paketa vjerodostojnih reformi, pa da čovjek povjeruje da idemo ka onome što i Tica želi – rastu aktivnosti i nekoj društvenoj normalizaciji da ljudi prestanu odlaziti odavde – tko bi se pametan protivio tome? Međutim, uvodeći ga od 2018. bez paketa takvih politika (porezna reforma 2017. već je odrađena), bez jasno komuniciranih pravila i perspektive, bez uključenih lokalnih vlasti koje su odgovorne za taj porezni oblik, vlast je širom otvorila vrata za iscrpljivanja koja su dovela i do ove polemike s Ticom. Troši se energija u beskraj umjesto bavljenja pametnijim stvarima, što nas pomalo (na stranu ipak neki užitak u pisanju ovakvih osvrta) sve čini žrtvama te i takve vlasti.