Euroatmosfera: isplati li se taj euro ili ne?

Ilustracija: Željko Badurina

Tekst o odnosu javnosti prema euru i otvorenim pitanjima u vezi njegova uvođenja  objavljujemo u najavi okruglog stola, prvog Labovog ekonomskog doručka koji će se pod nazivom «Euro: da ili ne?» održati u srijedu 5.7. u KIC-u na Preradovićevom trgu u Zagrebu s početkom u 9.00h

Građani Hrvatske su snažno podržavali ulazak u EU i uvođenje eura pred desetak godina. Takav je stav očekivan u maloj, otvorenoj i turističkoj zemlji s velikom dijasporom u Europi, u kojoj se više od 70% štednje građana i dalje drži u stranoj valuti.

Postoje, nazovimo ih tako, tehnokratski argumenti u prilog euru. Veličina i otvorenost zemlje i financijska struktura koja zavisi o stranim valutama onemogućuju slobodu u kreiranju monetarne politike kakvu uživaju primjerice SAD ili euro područje. Pristupanje monetarnoj uniji u takvim uvjetima može povećati učinkovitost monetarne politike. Gospodarska kretanja u EU i Hrvatskoj sinkronizirana su u kratkom roku. Zbog toga se u okviru monetarne unije mogu očekivati niže kamatne stope odnosno manji pritisak na rast ako se tržište preokrene i lakši pristup likvidnosti i kapitalu u recesijama. Monetarna unija, dakle, može smanjiti rizike i povećati ekonomsku stabilnost u dugom roku.

Promjena političkog ambijenta

Nakon prvih nekoliko godina optimizma u pogledu funkcioniranja eura, mnogo toga se promijenilo u ovom desetljeću. Tumačenja krize u Grčkoj, koja je izbila 2010., uglavnom su polazila od toga da je euro među glavnim uzrocima krize, ujedno i svojevrsna «luđačka košulja» koja ne dopušta Grčkoj da slabljenjem domaće valute poveća međunarodnu konkurentnost. U ekstremnim interpretacijama koje su uglavnom dolazile iz SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva i zemalja najteže pogođenih krizom, predviđao se raspad euro područja. Afirmirana je i teza da monetarna unija funkcionira tako da pogoduje samo najproduktivnijim zemljama, napose Njemačkoj. Na razini laičkih naracija sve se češće čula teza: čemu ulaziti u aranžman koji će se uskoro raspasti; kolao je i onaj vic da se raspadne sve u što Hrvati uđu.

Uz to, građani i potrošači su postali aktivniji. Traže veća prava i zaštitu, traže da im se puno detaljnije nego ranije objasne troškovi i koristi financijskih operacija. Mnogo se jače čuje glas raznih društvenih skupina, među njima i onih koje međunarodne integracije doživljavaju kao prijetnju, teže očuvanju nacionalnih simbola i razmišljaju u kontekstu krajnje rizičnih scenarija, poput raspada EU i/ili euro područja.

Rasprava o euru u Hrvatskoj stoga se ne može više oslanjati na formalne i tehnokratske okvire. Formalno je točno da je Hrvatska odlukom na referendumu o EU i potpisom Europskoga ugovora preuzela obavezu uvođenja eura, no s druge strane postoje zemlje koje imaju istu obavezu, ali ne žure. To su Švedska, Poljska, Češka, Mađarska (Rumunjska i Bugarska su sklonije uvođenju, potonja je čak jednom neformalno pokušala pokrenuti proceduru, ali je također neformalno odbijena). Danska je u procesu pristupanja pregovarala opt-out klauzulu, što znači da ona nema obavezu uvođenja eura iako je tečaj krune de facto fiksiran u euru. Znači da danska kruna služi više kao simbol, nego kao instrument monetarne politike, slično marki u BiH i bugarskom levu (BiH i Bugarska imaju valutne odbore, a ne prave središnje banke).

Anti-euro ambijent se ipak smiruje

S prolaskom godina od početka Velike recesije 2008. i Grčke krize 2010. anti-euro sentiment se ipak smiruje. Građani EU u cjelini snažno podržavaju euro. Znači da građani iz država članica koje imaju euro pretežno vide koristi od zajedničke valute. Iza toga se krije paradoks.

Na slici se vide odgovori građana na pitanje vidite li EMU kao područje s jednom valutom, eurom. Više od 50% građana u 22 zemlje odgovara pozitivno. Veći je broj zemalja u kojima postoji podrška euru od zemalja koje su ga stvarno uvele (euro je uveden u 19 država članica). Tri zemlje koje čine razliku (većina je za euro, ali ga još nisu uvele) su Rumunjska, Mađarska i Hrvatska. Hrvatska je zadnja na listi zemalja s većinskom podrškom. Vrlo «knap», reklo bi se.

Odnos građana prema ideji da Ekonomska i monetarna unija mora imati jedinstvenu valutu, euro u travnju 2017.

Izvor: Eurobarometar

Međutim, ako se iz analize izostave tri spomenute zemlje, slika pokazuje zanimljivu pravilnost: euro uživa većinsku podršku u zemljama koje su ga uvele (najmanja podrška među zemljama koje imaju euro je u Italiji, no i tamo je visokih 58%, a u krizom pogođenoj Grčkoj iznosi čak 64%). S druge strane, euro nema većinsku podršku u zemljama koje su zadržale vlastite valute.

Postoje tri načina tumačenja ovog rezultata. Prvo je da euro treba uvesti, jer je očito da ga građani snažno podržavaju tamo gdje je uveden. Drugo kaže da euro ne treba uvesti, jer je očito da ga građani ne podržavaju tamo gdje nije uveden; valjda je ljudima dobro s njihovim nacionalnim valutama (što ne znači da im ne bi bilo bolje sa zajedničkom, samo možda još to ne znaju). Oba tumačenja polaze od pretpostavke da građani racionalno vrednuju monetarnu situaciju u zemlji. Ali, to ne mora biti točno s obzirom na općenito niske razine financijske pismenosti i složenost monetarnih pitanja. Postoji i treće tumačenje koje kaže da građani prilagođavaju svoje stavove u ambijentu koji je nametnut odlukom «odozgo».

Kokoš ili jaje

Stoga na slici gledamo problem kokoši i jajeta. Ne možemo znati da li građani gledaju pozitivno na euro zato što je uveden i nije pokazao osobite negativnosti, ili euro u nekim zemljama dobro funkcionira jer ga građani podržavaju. Kao što ne možemo znati da li građani u nekim zemljama na euro gledaju negativno jer nije uveden, ili tamo nije uveden jer građani (racionalno) gledaju na zajedničku valutu s podozrenjem. U svakom slučaju, euro nije samo formalno i tehnokratsko, nego je i političko i demokratsko pitanje. To znači da građani moraju biti bolje informirani kako bi oblikovali svoje stavove.

Ova je poruka osobito važna za Hrvatsku. U Hrvatskoj postoji marginalna podrška euru, a rasprava o uvođenju tek predstoji. Nakon izlaska iz Procedure prekomjernog deficita stekli su se uvjeti za početak pripreme za ulazak u Europski tečajni mehanizam, što smo prema Europskom ugovoru i dužni učiniti.

Postavlja se pitanje što je to o čemu bi sada trebalo raspravljati.

Jedna razina rasprave je stručna. Začkoljice poput ravnotežnog realnog tečaja, dozvoljenih i optimalnih načina uporabe rezervi, ograničenja samostalnosti monetarne politike u uvjetima eurizacije i funkcioniranja Europske središnje banke i Europskog mehanizma stabilnosti dohvatljive su stručnjacima, pa je važno da se svi koji raspravljaju o ovim temama upoznaju s detaljima prije nego što oblikuju konačne stavove. Odgovornost je velika, jer velik broj aktivnih i zainteresiranih ljudi ima listu «svojih» stručnjaka kojima vjeruju, pa je njihov utjecaj golem.

Na primjer, na stavove javnosti o euru zadnjih godina kroz hrvatske su medije snažno utjecali globalni autoriteti – američki nobelovci Paul Krugman i Joseph Stiglitz. Urednici se pritom nikada nisu zapitali zašto se u raspravama o euru 80% prostora daje američkim, a jedva 20% europskim ekonomistima (a i tih 20% okupirao je medijski najistaknutiji član Stiglitzove skupine, nakratko ministar financija Grčke Yannis Varoufakis).

O čemu bi trebalo raspravljati

Druga razina rasprave je šira. Postoje stvari koje velik broj ljudi želi i može shvatiti, a koje se izravno tiču financijskog položaja njihovih obitelji. Ljude primjerice zanima sama konverzija: kako se određuje tečaj? Živimo u zemlji u kojoj je u toku XX stoljeća bilo nekoliko prijevarnih konverzija i ljudi su opravdano podozrivi. Ljude zanima i kratkoročan utjecaj na životni standard: hoće li ono što košta sedam kuna nakon konverzije koštati euro (sedam i po kuna – efekt «zaokruživanja»). Osim toga, dužnike i potencijalne dužnike zanima što izgledi za uvođenje eura znače za njihove današnje odluke o zaduživanju: hoće li konverzija utjecati na visinu duga (neće) i koju valutu i kamatnu stopu (fiksnu, varijabilnu, ako fiksnu, na koji rok) danas odabrati u svjetlu moguće konverzije kune u euro za nekoliko godina (to je važno pitanje).

Nadalje, ljude zanima zašto se Šveđani, Česi i Poljaci tako ljubomorno drže svojih valuta. Na to se može odgovoriti skretanjem pažnje na činjenicu da su sve zemlje s bitno manje od 10 milijuna stanovnika ili uvele euro ili fiksirale vrijednosti svojih valuta u euru (Danska). No, to nije dovoljno, jer valja objasniti zašto je ekonomska odnosno monetarna logika manjih zemalja drukčija od logike velikih.

Ljude zanima i koji se dio nacionalnog suvereniteta gubi uvođenjem eura. Hoće li i dalje poslovati Hrvatska narodna banka i kako? O čemu će i kako odlučivati sama, a o čemu za stolom s drugim zemljama koje su uvele euro? Kakva su pravila odlučivanja za tim stolom? Što će biti s deviznim rezervama u eurima? Može li u okviru euro područja doći do neke preraspodjele među zemljama i koje su potencijalne koristi za nas ako upadnemo u ekonomske i financijske poteškoće, a što moramo platiti ako se nevolja dogodi nekoj drugoj zemlji (na primjer, ako se ponovi grčki slučaj)?

Zanimljiva su i pitanja procedure ulaska (prvo se ulazi u tečajni mehanizam koji ostavlja veliku slobodu domaćoj monetarnoj politici) i trajanja cijelog procesa (ništa se neće dogoditi od danas do sutra).

To su teška, složena i otvorena pitanja. Zato je vrijeme da spinove i razgovore iza zatvorenih vrata zamijeni ozbiljna i duga, stručna i javna rasprava.