Polanyieva djeca (I): Deneenova apsurdna teorija o kolapsu liberalizma i prijelazu u komunitarijanizam

Amiška farma u Pennsylvaniji. Foto: Ken Cole / Dreamstime

U četvrtom tekstu u seriji «Je li ovo (puno) bolji ili (puno) lošiji svijet?» Velimir Šonje kroz raspravu o jednoj staroj Polanyievoj i jednoj novoj Deneenovoj knjizi objašnjava zašto je percepcija o ekonomskim uzrocima političkih promjena u najboljem slučaju nepotpuna

Svatko tko je živio u demokraciji zna da je teško uočiti veze između ekonomskih i političkih ishoda. Stranke i pojedinci koji su imali vlast često gube izbore u razdobljima rasta životnog standarda. To se nedavno dogodilo Miri Ceraru u Sloveniji. Ivici Račanu se to dogodilo 2003.

U demokratskoj političkoj povijesti postoje na stotine takvih primjera. Mogli bi se tumačiti kao naznake slabašnih veza između stanja gospodarstva i političkih ishoda. Ipak, intuitivno smo skloniji povjerovati da je veza između ekonomskih ishoda i političkih promjena jaka. Čini se da postoji svojevrsna asimetrija: kada je gospodarstvo u padu, šansa za političke promjene je velika jer ljudi traže političke reakcije; kada gospodarstvo raste, ono nije jamac da neće biti političkih promjena.

Na tragu te logike široko je prihvaćen stav da je Velika kriza 1929.-1933. barem posredno uzrokovala Drugi svjetski rat. U uvjetima nezaposlenosti, rasta nejednakosti, širenja osjećaja društvene nepravde, rizika i besperspektivnosti, ljudi se lakše mobiliziraju za kolektivne projekte i podržavaju autoritarna rješenja. Upravo takvi ekonomski uvjeti pogodovali su dolasku nacista na vlast u Njemačkoj 1933.

Polanyieva Velika preobrazba

Inspiraciju za ovu tezu pronaći ćemo i u radu mađarsko-američkog sociologa i povjesničara Karla Polanya, Velika preobrazba (1944.). Polanyi je od marksista preuzeo ideju da tržišna ekonomija i politički sustav u tržišnom društvu funkcioniraju kao čvrsto povezana cjelina. Tržišta zamjenjuju tradicionalne institucije i odnose, ali za razliku od tradicionalnih institucija nisu stabilna i stvaraju «socijalne dislokacije» – na primjer, nužnost preseljenja, promjena posla ili zanimanja. Dislokacije ljudima proizvode troškove, psihičku bol. Zbog toga održavanje tržišne ekonomije zavisi o jačanju države (ovdje je prikaz knjige Velika preobrazba koji je sastavio Drago Čengić 1999.).

Postavlja se pitanje koliko današnje tržišne promjene utječu na protekcionističke reakcije, bez obzira je li riječ o uvođenju carina kao u SAD-u ili nekom drugom obliku vladine zaštite?

Pitanje polazi od pretpostavke koju ćemo nazvati ekonomski determinizam. Bez obzira je li riječ o liberalizaciji trgovine, nejednakostima, recesiji ili kombinaciji spomenutih faktora, ekonomski determinizam navodno može uvjerljivo protumačiti političke promjene poput Brexita, Trumpovih politika ili uspona populista i lijevih i desnih ekstremista na vlast u nekim europskim zemljama. It’s the economy, stupid! Teza doista zvuči uvjerljivo. Kao što će se pokazati, na njoj se mogu graditi svakojake političke i ideološke konstrukcije. Međutim, to polazište ipak ne treba uzimati zdravo za gotovo – valja ga propitati.

Polanyievo dijete: Deneen

Mnogi su autori razrađivali Polanyievu tezu o ekonomski determiniranim političkim promjenama. Neki, poput američkog politologa Patricka Deneena u novoj knjizi Why Liberalism Failed (Zašto je liberalizam propao, 2018.), izravno se referiraju na Polanyia. Do nekih drugih Polanyieve su ideje došle posredno. No, svima je zajedničko ekonomsko polazište: neoliberalizam ili tržišni fundamentalizam doveo je do porasta nejednakosti i Velike recesije 2008. u kojoj je postalo očito da je liberalizam došao do svoga kraja. Deneen piše: «… sloboda kupnje svakog zamislivog potrošačkog dobra znači malo u pogledu ublažavanja raširene ekonomske tjeskobe i uznemirenosti zbog sveprisutne nejednakosti.»

Deneen, kao i mnogo poznatiji Piketty, smatra da su nejednakosti simptom koji razotkriva novu aristokraciju – takozvanu «liberalokraciju». To je efektan naziv za vladavinu pametne manjine. Ona uz pomoć tržišta i vještina koje pametni ljudi stječu u ekonomiji, financijama i STEM zanimanjima, kontrolira svijet. To će navodno još više činiti u budućnosti zahvaljujući tehnološkom napretku.

Kliknite na sliku – link na Amazon

Zašto bi liberalizam trebao «pasti»

Liberalizam je, dakle, ideologija, a liberalna demokracija politički sustav, koji su skrojeni prema potrebama najpametnije manjine. Moderna zapadna civilizacija iznjedrila je tri velike ideologije – liberalizam je prva i jedina preostala. U međuvremenu su se uspeli i spektakularno pali komunizam i fašizam. Vrijeme je da padne i treći idejni sustav naslijeđen iz prošlosti, smatra Deneen.


“Sloboda kupnje svakog zamislivog potrošačkog dobra znači malo u pogledu ublažavanja raširene ekonomske tjeskobe i uznemirenosti zbog sveprisutne nejednakosti.”


Autor poima liberalizam kao ideologiju depersonalizacije i apstrakcije. Liberalizam čovjeka navodno oslobađa ne samo okova, nego i svih veza i obveza.  Možemo birati mjesta na kojima ćemo živjeti, odnose među ljudima u koje ćemo stupati, članstva u skupinama, kao i razne identitete. Čovjek koji je osuđen na stalne i teške odabire ne može postojati u kulturnom vakuumu. Ako kulturna ishodišta i osjećaj sigurnosti ne pronalazi u neposrednoj, tradicionalnoj okolini, nužno će tražiti zaštitu od države. Zbog toga tržišta i države rastu zajedno, kaže Deneen: «Etatizam omogućuje individualizam, individualizam zahtijeva etatizam.»

Država «oslobađa ljude jedne od drugih», a fašizam i komunizam nastaju zbog liberalističkog rastakanja tradicionalnih normi i identiteta (što je stara Nisbetova teza). Autoritarizam je dakle druga strana liberalizma: liberalizam proizvodi autoritarnost upravo kada se realizira: većina koja zaostaje u pogledu dohotka, znanja, perspektiva ili nekog drugog društvenog statusa ili mogućnosti, traži intervenciju autoriteta.

Deneen ne odbacuje dvije dobre stvari u naslijeđu liberalizma – političke slobode i dignitet ljudske osobe. Ali, on je u potrazi za «slobodom nakon liberalizma». Zbog toga odbacuje cjelinu koncepta liberalnog individualizma koji je zasnovan na «krivoj antropologiji». Deneen time želi reći da je čovjek ukorijenjen u zajednici sa snažnim pečatom identiteta, a ne mašina za racionalne odabire. Zbog toga smatra da osobni interes ima «… korozivne društvene i građanske efekte…» – on zanemaruje vrlinu i priziv zajedničkog dobra. Država uskače kao svojevrsna hitna pomoć za ranjene ljudske duše i intervenira umjesto lokalne zajednice i identiteta s ciljem uređenja zajedničkih poslova i ograničavanja nužno sukobljenih individualnih odabira.

Autor dalje navodi kako je u okviru modernih političkih institucija nametnut sukob između klasičnih i progresivnih liberala (u SAD-u u vidu sukoba republikanaca i demokrata, u EU u vidu tradicionalnog, ali sada narušenog sukoba između lijevog i desnog centra). Oni u osnovi dijele istu ideju slobodnoga odabira i realizacije vlastitoga interesa. Razlikuju se samo po tome što drugačije odgovaraju na pitanje kako i koliko bi vlada trebala modificirati individualne odabire: «…desnica i ljevica surađuju u ekspanziji etatizma i individualizma, iako to čine iz različitih perspektiva, koristeći različita sredstva i zagovarajući različite stvari.»  Sve je to, dakle, ista bratija, kaže Deneen.

Riječ je o zanimljivoj tezi koja pokazuje da se do anti-establišment, ili u našoj inačici, anti-HDZ&SDP pozicije može doći ne samo kroz kritiku korupcije i loših politika vodećih stranaka, nego i kroz općenitu kritiku liberalizma i liberalne demokracije. Pri tome treba uočiti da Deneen kritiku proširuje i na krajnju desnicu i ljevicu i sve oblike autoritarnosti koji bi u konačnici mogli proizaći iz parlamentarnih izbora (sjetimo se da je i Adolf Hitler zavladao tek nakon što je izabran za kancelara u demokratskom postupku).

Osim što kreira totalitarizam kada se realizira (zbog nejednakosti), liberalizam je navodno «antikultura»: razara prirodu, propovijeda da je u budućnosti sve moguće (što nas orijentira ka sadašnjosti i vlastitom životu, čime se skraćuje međugeneracijski pogled) i propovijeda da je mjesto (lokacija) fluidno, lišeno dubljih određenja. Time se rastaču tri temeljne historijske odrednice ljudskog identiteta – priroda, vrijeme i mjesto.

Deneen smatra da takav sustav nije održiv i očekuje povratak tradicionalnim kulturnim normama uz pomoć jedine ideje koja preostaje, a koju smatra prirodnom i iskonskom, onom koja prevladava sve velike ideologije zapadne civilizacije – radi se o ideji komunitarijanizma.

Komunitarijanizam je teorija optimalne socijalne organizacije na temelju malih, samoupravnih zajednica. Ideju preuzima od Wendella Berrya koji lokalne zajednice promatra kao mreže raznolikih osobnih odnosa, praksi, tradicija i obveza iskorištenih iz zalihe kolektivnih sjećanja. U korijenu funkcionalne lokalne zajednice je obitelj – institucija koja disciplinira individualizam na mnogim razinama, uključujući i onu najdublju, erotsku. Ona je sredstvo «moralne ekologije»: iz obitelji izvire ideja zajedničkog dobra koja je lokalna, specifična, raznolika i odupire se liberalnom univerzalizmu.

Garnerov portret začetnika modernog liberalizma Johna Lockea (1632-1704). Locke je obitelj smatrao ugovorom čiji temelji oslabljuju kada djeca odrastu. Izvor: Wikimedia Commons

Anti-liberalizam pada i na ekonomskom testu

Deneen u nastavku knjige konzekventno izvodi ekonomske zaključke koji slijede iz njegove teorije kolapsa liberalizma. On se pokazuje kao još jedan od ne-ekonomista koji o ekonomiji razmišljaju u terminima izlizanih metafora kao što su «…poriv za brzim dobitkom, koji je često vođen potražnjom za trenutnom profitabilnošću, zamjenjuje ulaganje i povjerenje.». Naravno, on je i tehnološki pesimist: kaže da tehnologija ili vlada čovjekom, ili ga uništava. Internet mijenja naš mozak, smanjuje sposobnost koncentracije. Facebook je uzrok samoće i tjeskobe, a ne povezanosti.

Koje rješenje nudi Deneen? Ideal-tip društvenog uređenja koje kontrolira tržišni tehnološki razvoj pronalazi u amiškim zajednicama koje zajednički odlučuju o prihvaćanju novih tehnologija. Neke od takvih zajednica odbacuju smičak (ciferšlus, patentni zatvarač) ili police osiguranja. Ekonomiju stoga treba dovesti u stanje politički kontroliranog tehnološkog napretka i transformirati prema obrascu kućanstva kao temeljne proizvodne jedinice koja funkcionira u okviru lokalne zajednice. To znači da treba zanemariti i moderne koncepte proizvodnosti i inovacija. Ukratko, odbaciti sve ono što je činilo ljudski napredak u zadnjih 250 godina. I sve to u ime neke ljudske slobode nakon liberalizma. To će biti sloboda bez (ili s malo lokalno kontroliranog) tržišta, inovacija, tehnološkog razvoja i bez poduzeća kakva danas poznajemo.

Deneen ne tumači o kojim će to tehnološkim novotarijama neki budući Amiši donositi odluke kada oko njih više ne bude svijeta koji će ih smišljati i proizvoditi. On se niti ne trudi protumačiti glavne postavke svoje teorije kraja liberalizma – postavke da moderan svijet kida socijalne veze, usamljuje čovjeka i dokida težnju vrlini i miru. Autoru su te postavke samorazumljive. Ono što mu se čini, odnosno, kako subjektivno poima svijet, uzima kao sigurno polazište u gradnji teorije na putu čije formulacije niti jednom ne pokušava odgovoriti na pitanje ima li empirijskih dokaza za polazišta koja je odabrao? Na primjer, nije li upravo trgovanje i umrežavanje proizvodnih procesa spojilo ljude i uputilo ih jedne na druge, kao što je Shaftesbury uočio još potkraj 17. stoljeća zapazivši da trgovina «brusi grube bridove naših karaktera» (Immanuel Kant je prenio tu ideju do J.S.Milla kojem se najčešće pripisuje)?


Ekonomska nedorečenost i naivnost ruši cijelu političku i historijsku konstrukciju o kraju liberalizma i liberalne demokracije, pri čemu ekonomski elementi sigurno nisu jedine trule cigle u temeljima anti-liberalnih ideja današnjice.


Tradicionalistička utopija

Berry-Deneenova tradicionalistička utopija nastaje zbog temeljne (polanyievske) ideje o destruktivnoj (dislokacijskoj) funkciji tržišta. U tom smislu se i kod Deneena radi o ekonomskom determinizmu. Međutim, zbog neartikulirane ideje o prevladavanju tržišta i aktualnog modela tehnološkog razvitka, ekonomski determinizam u ovoj političkoj teoriji završava ekonomskim apsurdom – pledoajeom za povratak nekom antičkom idealu obiteljskih kućanstava kao temeljnih proizvodnih jedinica. Možda bismo mogli govoriti i o familijarizmu kao novom apsolutizmu – uzdizanju obitelji na moralni, gospodarski, politički i svaki drugi povijesni pijedestal.

Ne želim reći da se nejednakosti i mogućnosti pojave autoritarnih rješenja s formalnim demokratskim legitimitetom ne mogu problematizirati. Naprotiv, tome će biti posvećene sljedeće rasprave o relevantnim knjigama današnjice. No, prije toga treba skrenuti pažnju na dvije stvari.

Prvo se treba pitati nije li simptomatično da političke  teorije koje polaze od kritike tržišnog društva iz perspektive ekonomskog determinizma – a razvoj niza takvih ideja pratimo od Marxa preko Polanyia do ovih modernih inačica kakve predstavlja Deneen – upadaju u istu zamku nuđenja nedomišljenih utopija (socijalističke, komunitarijanske), bez naznaka o tome kako bi se prijelaz iz ovoga našeg svijeta u taj neliberalni svijet trebao odvijati i što bi to moglo značiti za ljude? Od Marx-Engelsovog Komunističkog manifesta znamo da površnost u komunikaciji cilja i modeliranja problematike prijelaza može koštati mnogo života, jer mutne vizije inspiriraju totalitarizme odnosno prevrate koji se pokreću u njihovo ime.

Drugo, snaga liberalizma i liberalne demokracije ne leži samo u općim načelima humanizma koji su ugrađeni u temelje te ideologije. Njihova snaga proizlazi i iz razvoja tržišnog gospodarstva. Tržište i privatno vlasništvo potvrđeni su kao, u sistemskom smislu, superioran način rješavanja ekonomskih pitanja u ljudskim odnosima i osiguravanja životnog standarda te tehnološkog napretka, u usporedbi s državnim vlasništvom, proizvodnjom i raspodjelom. Potvrđeni su i kao razumno dobar komplement solidnih demokratskih političkih sustava koji ljudima omogućuju osobni razvoj i mir. Stoga pad kritičara liberalizma na ekonomskom testu pokazuje nedoraslost temi. Naposljetku, ekonomska nedorečenost i naivnost ruši cijelu političku i historijsku konstrukciju o kraju liberalizma i liberalne demokracije, pri čemu ekonomski elementi sigurno nisu jedine trule cigle u temeljima anti-liberalnih ideja današnjice.


Tekst je objavljen i u novom Globusu

Prvi tekst u seriji: Je li ovo (puno) bolji ili (puno) lošiji svijet? (Velimir Šonje)

Drugi tekst u seriji: Timothy Snyder – Put u neslobodu (Darko Polšek) 

Treći tekst u seriji: Narod protiv demokracije (Darko Polšek)