Nakon gostovanja u emisiji Romana Bolkovića 1 na 1 prošli tjedan, poduzetnik i filantrop Nenad Bakić proširio je svoje teze o dubokom transformacijskom utjecaju AI na tržište rada u eseju Tehnološke revolucije i AI: strukturni lom rada i društvenog ugovora. Radi se o eseju u nastajanju, koji već u prvom obliku ima gotovo 11 000 riječi. Stoga ćemo ga kratko prikazati i raspraviti u svjetlu jedne moje ranije rasprave o istoj temi povodom Hararijevog gostovanja u listopadu prošle godine u Zagrebu.
Ukratko o Bakićevim tezama
Bakić promatra transformacijski utjecaj AI iz investicijske perspektive. Na koncu, upravo je on pred malo manje od dvije godine na društvenim mrežama povodom napretka AI najavio “najveće bogaćenje svijeta ikad”.
Esej započinje popularnim pitanjem Je li AI investicijski balon? Nakon iznošenja glavne teze da će AI u povijesnom smislu relativno brzo zamijeniti pametniji ljudski rad (takozvane bijele ovratnike), Bakić zaključuje da je rješenje u ulaganjima u dionice. Masovno ulaganje u dionice, čija će vrijednost – zbog povećanja učinkovitosti organizacija – veoma brzo rasti, najbolji je društveni amortizer u smislu osiguranja dohotka širokih slojeva ljudi, uključujući i bijele ovratnike.
Investicijska perspektiva nije jedina perspektiva Bakićevog eseja. Piše o nekoliko mehanizama predstojeće transformacije tržišta rada:
- AI-industrijska revolucija drugačija je od većine prethodnih, osim prve kada su strojevi uistinu mijenjali ljude koji se nisu stigli prilagoditi novoj tehnologiji unutar jedne, možda čak i dvije generacije. Nasuprot tome, prema kraju 19. stoljeća i u 20. stoljeću ljudi su se zbog širenja obrazovanja brže prilagođavali tehnološkim promjenama. Znanje, odnosno njegove primjene, prvo u industrijskom, a zatim i u uslužnom sektoru, stvaralo je više novih radnih mjesta nego što ih se gasilo.
- Prilagodba kroz znanje (učenje) sada je upitna: umjetna inteligencija “udara” izravno u ljudsko znanje; zamjenjuje ga i postaje bolja u najvažnijoj ljudskoj prednosti u proteklih 150 godina – sposobnosti učenja. Bakić je skeptičan u pogledu mogućnosti obrazovnog sustava da odgovori na izazov kroz prilagodbu sadržaja i načina učenja.
- Nadalje objašnjava da će to ugroziti društveni ugovor (društvenu stabilnost), a posebno srednju klasu (bijele ovratnike) koja je formirana u proteklih stoljeće i po iznimnog napretka (ljudskog) znanja. Počinje nova era stvaranja ne-ljudskog znanja.
- Rješenja koja se nude, poput univerzalnog osnovnog dohotka (eng. universal basic income) – transfer jednakog novčanog iznosa svima bez obzira rade li ili ne, nisu dobra; stvaraju ljude koji ovise o državi. Masovno dioničarstvo je bolje. Iako to ne izriče tako, Bakić zapravo poručuje: ako ne možemo biti radnici, postanimo svi kapitalisti. To je i put ka očuvanju demokracije.
Bakićev tekst nije empirijsko istraživanje, kao uostalom ni većina tekstova o AI među kojima je najpopularniji, ne nužno i najbolji, Hararijev Nexus. Empirijski je još uvijek teško utvrditi stvarni tempo tehnoloških promjena povezanih s umjetnom inteligencijom i njihov utjecaj na tržište rada. Dakle, postoji dobar razlog zašto se još uvijek krećemo u prostoru spekulacija o tome da će AI istisnuti srednju klasu – bijele ovratnike; glavne disrupcije nisu se još dogodile. O njima tek spekuliramo, pokušavamo ih predvidjeti, te predvidjeti i njihove posljedice ako se uistinu budu odvijale tempom kakav predviđaju Harari, Bakić i drugi.
Što podupire tezu o budućem kopnjenju poslova bijelih ovratnika?
Možemo li braniti suprotnu tezu da tekstovi poput spomenutih preuranjeno izvode zaključak o tome da nikakva nova potražnja za radom ne može zamijeniti ljudski rad koji danas smatramo “pametnim”, a koji će AI istisnuti? Je li rasprava o tome da samo univerzalni osobni dohodak, UBI (eng. universal basic income) koji Bakić odbacuje zbog opasnosti po demokratski razvitak, ili masovno vlasništvo dionica koje Bakić promovira kao rješenje jer je povoljnije po demokratski razvitak, mogu kompenzirati predstojeći proces destrukcije radnih mjesta bijelih ovratnika?
Odgovor ne znamo, iako ne smijemo smetnuti s uma da su globalni mediji prepuni najava velike transformacije. Sada to više nisu samo najave insidera AI industrije: ovdje je najava CEO-a Forda iz sredine prošle godine, koji smatra će AI zamijeniti 50% bijelih ovratnika (što je vjerojatno ravno gubitku oko četvrtine radnih mjesta). Govor takvih ljudi o disrupcijama mogao bi biti signal da se istiskivanje bijelih ovratnika – barem u dinamičnijem gospodarstvu SAD-a – počinje širiti izvan granica IT/AI industrije.
Harari je na istom tragu. On nije došao do Bakićeve investicijske (dioničke) teze kao mogućeg rješenja, no mnoge druge teze (povijesna disrupcija tržišta rada, multiplikacija pameti umjetne inteligencije koja postaje mnogostruko sposobnija od ljudske, ugroza demokracije) zajedničke su Bakićevom i Hararijevom tekstu. Ali, ako sve zavisi o pretpostavci da će AI relativno brzo zamijeniti značajan dio bijelih ovratnika i da za istu generaciju radnika neće nastajati novi zamjenski poslovi, moramo se pobliže pozabaviti ovom tezom.
Nobelovac Daron Acemoglu ne bi se složio. Pred manje od dvije godine objavio je rezultate istraživanja na mikro-razini pojedinih poslova i zaključio da će učinci AI biti mali: maksimalno do 5% poslova izravno je ugroženo širenjem primjena AI. Kulsom i Ali (istraživanje iz studenog 2025.) na razini globalnog gospodarstva pronalaze da će do 2030. nestati 85 milijuna, ali će nastati 97 milijuna novih poslova. Ovo sugerira da će učinci predstojeće tehnološke revolucije, kao i većine prethodnih, biti apsorbirane unutar iste generacije koja će se uspješno prilagoditi učenjem.
Međutim, MMF je pesimističan na Bakićevom tragu. Mala vojska njihovih istraživača radila je na netom objavljenoj studiji Bridging Skills Gap For The Future i zaključila:
- Velik (10-20%) i rastući postotak novih objava za radna mjesta uključuje vještine vezane uz nove tehnologije i AI, što nosi premiju na ponuđenu plaću.
- Sve veći broj (naj)produktivnijih i (naj)bolje plaćenih radnika koji su u manjini radit će na istiskivanju manje produktivnih ljudi (tehnološki viškovi javit će se među dijelom bijelih ovratnika koje će zamijeniti tehnologija kojom upravljaju naj-radnici), no naj-radnicima će u isto vrijeme trebati sve više podupirućih usluga (tipa pomoć u kući, turizam, rekreacija, zabava i sl.).
- Stoga će doći do polarizacije koja će biti drugačija od one na koju smo navikli: koristi će imati najbolje i najlošije plaćeni ljudi, a stanjit će se sredina (dobar dio bijelih ovratnika kojima se stalno vraćamo).
Netko će primijetiti da ima tu i neke izvrnute povijesne pravde. Tehnološke promjene su kroz povijest najprije zahvaćale „obične“ radnike, one najlošije plaćene, koji bi sada mogli dobro proći. No i to je puka spekulacija jer empirijske studije koje bi to trebale dokazati tek kreću. Neprecizne su i daju različite rezultate. Na tragu Jurakovog teksta koji sam objavio neki dan, valja ih tumačiti sa skepsom. Konkretno, i MMF i Acemoglu imaju aureolu autoriteta, no kome vjerovati kada daju oprečne prognoze? Odgovor je, u biti, lagan – nikome ne treba vjerovati. Istraživanja je premalo, a čak i dobrih studija slučaja nema mnogo. Pitanja bez odgovora zasad su:
- S kojim se ograničenjima implementatori AI u organizacijama susreću pri provedbi projekata?
- Koja od tih ograničenja nastaju zbog objektivnih limita AI, a koja zbog ljudi?
- Koliko će vremena biti potrebno da prosječna društvena organizacija – poduzeće ili javna služba – uspješno implementira AI do razine koja će uistinu dovesti do osjetne „zamjene“ ljudi?
- Među objektivnim limitima AI iz pitanja br. 2. su i ova: koji su limiti AI premostivi i kako, a koji su teže, ili uopće nisu premostivi? Poslova koji traže čovjek-čovjek interakciju i koji su za ljudski duh savršeni u svojoj neponovljivoj nesavršenosti (doživljaj žive glazbe, odgoj djece u vrtiću, odnos filmskog režisera i montažera i sl.), možda ima više nego što mislimo… Iskreno, ne znamo. Kao što ne znamo precizno definirati ni kreativni proces, a kamoli predvidjeti hoće li za koju godinu kreativnije biti AI aplikacije ili ljudi.
- I naposljetku, kako odrediti nove pametne i kreativne (ljudske) poslove čiji dobar dio, možda, ne možemo ni zamisliti (kao što 50-ih godina nitko nije mogao zamisliti masovne rock-koncerte na stadionima jer za njih nisu još postojale tehnološke pretpostavke)?
Drugim riječima, premalo znamo. Osobito ne znamo smjestiti spekulacije u vremenski okvir: govore li tekstovi o AI o promjenama tržišta rada u sljedećih 3, 5, 10 ili 25 godina? Stoga jedino možemo biti sigurni u to da moramo brže učiti o AI – o stvarnoj ulozi ove nove tehnologije, ali bez preuranjenih utopijskih ili distopijskih zaključaka. To je glavna poruka ovog teksta.
Prema zaključku
Trebamo (čekamo) bolja istraživanja o utjecaju AI na tržište rada. Bakić je pošao od osobnog iskustva (on je sada puno produktivniji i nudi nove proizvode-aplikacije jer AI jako dobro kodira i rješava IT-probleme), i od činjenice da američke BigTech korporacije koje prednjače u razvoju i implementaciji AI najavljuju valove otkaza. Za pretpostaviti je da te kompanije prve znaju kako djelotvorno zamijeniti ljudski rad. No ono što one znaju i rade, u narednim će se godinama preliti na cjelokupno gospodarstvo na isti način kao što se događa već više od 30 godina od pojave interneta. U prilog ovoj tezi dodao bih da je i zaposlenost u hrvatskom ICT sektoru u padu, pri čemu u telekomunikacijama broj zaposlenih raste, a u ostalom dijelu sektora (brzo) pada. Možda ima veze s AI, a možda i nema; kakogod bilo, to je premali uzorak da bismo mogli biti sigurni u reprezentativnost poučka za gospodarstvo u cjelini.
Kako o utjecaju AI na tržište rada ne znamo dovoljno, Bakić bi mogao biti u pravu kada oštro otvara ovu temu i polazi od pretpostavke da će tehnološke promjene biti i brze i duboke. Njegovu tezu o ogromnim disrupcijama koje slijede zasad nije moguće opovrgnuti. U pravu je i kada piše da se u pozadini takvih najava nalazi velika tema o održivosti društvenog ugovora i demokracije pred izazovom tehnoloških promjena. Upravo na valu te teme, Harari je stigao u Zagreb prošloga listopada. Pa zašto i mi ne bismo sami malo raspravljali o tome?
Bakićeva je glavna teza da bi univerzalni osnovni dohodak UBI mogao biti poguban po društveni ugovor jer stvara vojsku pasivnih ljudi ovisnih o državi, što je loše za razvoj slobode i demokracije. S druge strane, demokratizacija (omasovljenje) vlasništva nad dionicama također je izvor dohotka (od kapitala) koji ne počiva na pasivnosti nego na aktivnosti i artikulaciji širokog vlasničkog interesa u populaciji. Međutim, Bakić nije detaljno analizirao i simulirao mehanizme demokratizacije dioničarstva (i sam piše o tome da tek razvija tekst – piše esej u nastajanju). Stoga evo nekih tema koje bi valjalo obraditi: što ako se vlasništvo nad dionicama ne omasovi dovoljno brzo prije nego što ljudi masovno ostanu bez posla? Što ako netko jednostavno želi trošiti i odbija štedjeti dok ima dohodak od rada (na što ima puno pravo), ili ako netko jednostavno ne može štedjeti (što je rezultat različitih okolnosti), pogotovo ne u dionicama, te tako dočeka postati famozni „tehnološki višak“? Standardna priča o mirovinskim fondovima A kategorije (koja je logična i dobra i treba na nju podsjećati) ovdje ne funkcionira jer prvo treba dočekati mirovinu; ako mlađa osoba ostane bez posla zbog AI, neće biti ni uplata u mirovinski fond. U tom slučaju, i uz najviše prinose oplođivat će se „kiki-riki“.
To su teška pitanja iz kojih se rađaju svakojake ideje. I bez više puta spominjanog univerzalnog osnovnog dohotka možemo zamisliti birokraciju koja buja kako bi državni sektor pružio zaštitu od velikog povećanja nezaposlenosti, dok privatni sektor to može platiti jer je zbog primjena AI produktivniji i smanjuje potražnju za radom – štedi novac, pa je „red“ da dio preda državi? Dakle, mogu se pojaviti novi porezi i drugi društveni mehanizmi (zakoni i institucije) kojima se – u Bakićevoj interpretaciji odnosa rada i kapitala u vrlom novom svijetu u kojemu rigidan obrazovni sustav ne nudi rješenja – otvara put. Put je otvoren i za piketijevski progresivni porez na imovinu koji će produktivnim i uspješnim ljudima poput Bakića uzeti dobar dio bogatstva i rasporediti ga onima koji su bili manje oprezni, pametni ili sretni. To se može obaviti kroz preraspodjelu odnosno poklon dionica uz medijaciju vlade, kroz socijalni transfer, ili kroz plaću u državnom sektoru koja nadmašuje objektivnu produktivnost zaposlenih (deja vu). Nadalje, u svijetu radikalnih rješenja iznjedrenih disrupcijom tržišta rada sindikati javnog sektora vjerojatno će uspjeti nametnuti zabranu implentacije AI rješenja koja zamjenjuju bijele ovratnike, ili će ih dopustiti uz nužne (skupe) kompenzacijske mehanizme. Za očekivati je i usporavanje socijalnih disrupcija kroz političke pritiske za uvođenje regulacije koja će usporiti AI primjene u poduzećima. Na koncu, u slučaju snažnih pritisaka na rast nezaposlenosti za očekivati je i jačanje sindikalnih pritisaka u privatnom sektoru, uz zaoštravanje odredbi zakona o radu koje će poslodavcima poskupiti otkaze.
Drugim riječima, moguća rješenja ili „rješenja“ su brojna. Toliko ih je teško i zamisliti i pobrojati, da smo tek zagrebli ispod vrha ledenoga brijega. Ipak, pričekajmo još malo; pritisak tržišta rada još (nigdje, ne samo kod nas) na makro razini ne signalizira veliku disrupciju. Usto, starenje stanovništva prirodan je socijalni amortizer – sve manje ljudi na ulazu nego nego na izlazu s tržišta rada i smanjenje broja radno sposobnih stanovnika zahtijeva velik rast produktivnosti (čitaj: tehnološki napredak) samo da bi output ostao na istoj razini u dugom roku, a kamoli da bi rastao. Zasad smo, dakle, još uvijek u fazi pokušaja razumijevanja što se, kvragu, zapravo događa? Na tragu pozadinske Jurakove teze o institucionalizaciji skepticizma, recimo otvoreno: još previše toga ne znamo (jako malo znamo). Tako je to oduvijek bilo s makro učincima tehnoloških revolucija.