Ako smo u prvom tekstu konstatirali zaborav skepticizma i na teorijskoj razini predložili terapiju njime, a u drugom dijelu analizirali zašto ga nema kada je najpotrebniji, onda se sada logično nameće pitanje može li se ta željena epistemološka skromnost zadržati samo na razini osobne vrline?[1] U ovom, trećem eseju o temi skepticizma i epistemološke suzdržanosti pokušat ćemo konkretizirati ranija teorijska razmatranja.
U društvima u kojima znanost, politika i mediji funkcioniraju kroz snažne institucionalne obrasce, pojedinačna suzdržanost često ostaje nemoćna pred sustavima koji proizvode sigurnost, normalnost i prividnu izvjesnost. Treći tekst u ovom serijalu o skepticizmu polazi od pretpostavke da skepticizam, želi li zadržati svoju ljekovitost, mora prijeći prag privatne etike i postati dio javne i institucionalne arhitekture mišljenja. Pitanje više nije treba li sumnjati, nego kako oblikovati prakse odlučivanja, znanstvenog rada i javnog govora koje priznaju neizvjesnost, a da pritom ne ukidaju djelovanje, nego trajno razgrađuju iluziju sigurnosti i lažnu stabilnost onoga što nazivamo prevladavajućim.
Institucionalizirati skepticizam ne znači pretvoriti sumnju u novu doktrinu niti suspendirati odlučivanje u ime epistemološke opreznosti. Točnije, jako često treba nešto brzo odlučiti, ali baš je tada prisutna najveća opasnost od toga da se te odluke ne pretvore u svoju karikaturu nakon što sustavno eliminiraju svaku epistemološku suzdržanost spram njih. Nedavna pandemijska kriza najbolji je primjer za to i više će se puta spomenuti kroz ovaj tekst.
Dakle, riječ je o ugradnji strukturnih mehanizama koji trajno ograničavaju preuranjenu sigurnost. Skepticizam, kada poprimi institucionalni oblik, ne funkcionira kao stav koji se zauzima, nego kao skup procedura koje razdvajaju odluku od njezina opravdanja, djelovanje od metafizičkog jamstva i privremenost od konačnosti. Takva institucionalizacija podrazumijeva da su revizija, korekcija i priznanje pogreške normalni i očekivani dijelovi djelovanja, a ne znak slabosti ili neuspjeha. Umjesto da proizvode sigurnost, institucije oblikovane u tom ključu proizvode razmjernost – između raspoloživog znanja i snage zaključaka, između neizvjesnosti i odgovornosti, između nužnosti djelovanja i svijesti o njegovim granicama. Skepticizam se time ne nameće kao sadržaj odluka, nego kao trajni korektiv epistemoloških pretpostavki bilo koje odluke.
*
Problem epistemološke sigurnosti i autoriteta nije, naravno, nov. U različitim povijesnim razdobljima postojali su stabilni izvori spoznajnog autoriteta koji su jamčili sigurnost sudova: u antičkom svijetu to su bili rani filozofski sustavi i škole, u srednjem vijeku teološki autoriteti i objava, u ranom modernom razdoblju metafizički utemeljeni razum, a kasnije i znanost kao institucionalizirani oblik racionalnosti. Zajedničko svim tim oblicima autoriteta bila je težnja prema izvjesnosti i konačnosti, čak i ondje gdje su same spoznajne prakse bile duboko skeptičke u svojoj metodi.
Moderna znanost osobito je dobar primjer tog paradoksa: izrasla iz radikalne sumnje, eksperimenta i revizije, ona se postupno, kroz institucionalizaciju i društvenu funkciju, pretvorila u izvor epistemološke sigurnosti. Time se inherentno skeptička praksa počela javno predstavljati kao proizvođač stabilnih istina, a ne kao proces stalnog provjeravanja i korekcije. Taj povijesni pomak ne ukazuje na izdaju znanstvenog duha, nego na trajnu napetost između skepticizma kao metode, i autoriteta kao društvene potrebe — napetost koja u suvremenim okolnostima poprima novu, radikaliziranu formu, i koja u konačnici suspendira skepticizam i krnji autoritet.
U suvremenom kontekstu ta se napetost dodatno zaoštrava procesom koji bismo mogli opisati kao radikalnu demokratizaciju epistemoloških autoriteta. Područja koja su nekoć bila strogo diferencirana – znanost, mediji, politika, pa i stručni diskursi općenito – danas su tehnološki i kulturno otvorena do te mjere da granice između uloga postaju porozne. Stručnjak, komentator, aktivist i laik sve se češće pojavljuju na istoj razini vidljivosti i performativne uvjerljivosti. U takvim okolnostima autoritet više ne proizlazi prvenstveno iz institucionalne pripadnosti ili metodološke discipline, nego iz afektivnog učinka, retoričke sigurnosti i sposobnosti da se proizvede dojam jasnoće. Posljedica toga nije nestanak autoritetne sigurnosti, nego njezina difuzija – sigurnost više nije koncentrirana u nekoliko izvora, nego se umnožava u mnoštvu konkurentnih glasova, od kojih svaki polaže pravo na konačnost (mnoštvo konkurentnih eho-komora). Paradoksalno, upravo u svijetu u kojem „svatko može biti sve” potreba za sigurnošću ne slabi, nego se pojačava – ali sada bez stabilnih kriterija razlikovanja znanja, mišljenja i uvjerenja.
Suočeni s raspadom tradicionalnih autoriteta, suvremene rasprave često zapadaju u lažnu dihotomiju – ili se zaziva povratak čvrstih, hijerarhijskih izvora sigurnosti, ili se prihvaća relativistički kaos u kojemu „svatko ima svoju istinu“. No, ta opreka promašuje samu narav problema. Autoritarna sigurnost i epistemološki relativizam nisu suprotnosti, nego dvije reakcije na istu nelagodu pred neizvjesnošću. Prva nastoji neizvjesnost ukinuti nametanjem konačnih presuda, druga je normalizira tako da ukida kriterije razlučivanja. Skepticizam, shvaćen institucionalno, ne zauzima sredinu između tih krajnosti, nego ih oboje razotkriva kao pokušaje bijega od odgovornosti prosuđivanja.
Umjesto proizvodnje sigurnosti ili kapitulacije pred pluralizmom uvjerenja, institucionalizirani skepticizam polazi od razlike između autoritetâ i kriterijâ. Autoriteti mogu nestati ili se promijeniti, ali kriteriji – metodološka transparentnost, revizibilnost tvrdnji, razmjernost između dokaza i zaključaka – mogu biti stabilni, a da ne postanu dogmatski. U tom smislu, skepticizam ne održava hijerarhiju znanja koja proizlazi iz (promjenjivih) autoriteta, ali ni ne prihvaća situaciju u kojoj je svaka tvrdnja jednako valjana. On inzistira na tome da se legitimitet ne crpi iz sigurnosti izricatelja, nego iz otvorenosti prema korekciji. Time se razbija i autoritarna iluzija nepogrešivosti i relativistička iluzija da kriteriji nisu potrebni.
Kada se govori o kriterijima u kontekstu institucionaliziranog skepticizma, važno je odmah razlučiti ih od autoriteta i doktrina. Kriteriji nisu izvori istine, nego uvjeti opravdanja: oni ne jamče da su zaključci ispravni, nego da su doneseni na način koji ostaje otvoren za korekciju. Upravo u toj razlici leži njihova snaga. Dok autoritet nastoji stabilizirati zaključke, kriteriji stabiliziraju proces. Time se omogućuje da znanje ostane dinamično, a da pritom ne sklizne u proizvoljnost.
Temeljni kriteriji skepticizma nisu sadržajni, nego proceduralni. Među njima se ističu:
- metodološka transparentnost (jasnoća pretpostavki i ograničenja),
- revizibilnost (spremnost na promjenu zaključaka u svjetlu novih razloga) te
- razmjernost (odnos između jačine tvrdnji i snage dokaza).
Ovi kriteriji ne uklanjaju nesigurnost, ali onemogućuju njezinu instrumentalizaciju – oni sprječavaju da se neizvjesnost prikrije sigurnošću, ali i da se nesigurnost pretvori u izgovor za proizvoljnost. Skepticizam se ovdje ne pojavljuje kao stav sumnje prema svijetu, nego kao disciplina odgovornosti prema vlastitim tvrdnjama.[2]
*
Znanost je povijesno najuspješniji primjer institucionaliziranog skepticizma, ali upravo zato i mjesto na kojem se najjasnije vidi napetost između epistemološke skromnosti i društvene potrebe za sigurnošću. Znanstvena praksa počiva na sumnji, eksperimentu, provjeri i stalnoj reviziji; njezina snaga nije u konačnim odgovorima, nego u sposobnosti da vlastite zaključke učini privremenima i ispravljivima. No, kada znanost prijeđe iz istraživačkog konteksta u javni i politički prostor, ta se privremenost često gubi u prijevodu. Modeli, hipoteze i vjerojatnosne procjene počinju funkcionirati kao stabilne istine, a znanstveni autoritet preuzima ulogu proizvođača sigurnosti, a ne upravitelja neizvjesnosti.
U tom pomaku ne dolazi do izdaje znanstvene metode, nego do njezine institucionalne deformacije. Problem nije u znanosti kao takvoj, nego u očekivanju da ona mora pružiti jasnoću ondje gdje je može ponuditi samo uvjetno znanje. Institucionalizirani skepticizam u znanosti ne bi značio slabljenje autoriteta, nego njegovo preciziranje – jasno razdvajanje onoga što se zna, onoga što se pretpostavlja i onoga što se još ne može pouzdano procijeniti. Takav pristup ne bi umanjio društvenu vrijednost znanosti, nego bi je učinio otpornijom na krize povjerenja koje nastaju kada se privremeni zaključci pogrešno predstavljaju kao konačni. Znanost ostaje najmoćniji alat razumijevanja svijeta upravo onda kada se odupire iskušenju da izgleda sigurnije nego što epistemološki smije biti. Na primjer pandemije vidjeli smo kako to (ne) funkcionira.
Ako je znanost mjesto proizvodnje uvjetnog znanja, tada su mediji mjesto njegove javne transformacije – i upravo se tu skepticizam najčešće gubi (uvjetno postaje odjednom bezuvjetno) – umjesto transformacije nerijetko dobivamo deformaciju. Medijska logika teško podnosi neizvjesnost – ona nagrađuje brzinu i afektiranost (naročito u svijetu „klikova“), dok suzdržanost i uvjetovanost percipira kao slabost, nekompetentnost, pa i neutrživost. U takvom okruženju kriteriji skepticizma – razlika između hipoteze i zaključka, između procjene i činjenice – sustavno se brišu. Ono što je u znanstvenom kontekstu legitimna neizvjesnost, u medijskom se prostoru prevodi ili u lažnu sigurnost ili u spektakl sumnje.[3] Institucionalizirati skepticizam u medijima ne bi značilo usporiti protok informacija ili relativizirati činjenice, nego promijeniti kriterije njihove prezentacije – jasno označiti razine sigurnosti, razlikovati informiranje od spekulacije i priznati neznanje bez dramatizacije. Time bi mediji prestali biti strojevi za proizvodnju izvjesnosti i postali prostor učenja o granicama znanja — što je u uvjetima trajne neizvjesnosti jedna od njihovih javnih funkcija.
Politika je možda najzahtjevnije područje za institucionalizaciju skepticizma, jer se u njoj odluke moraju donositi upravo ondje gdje je znanje najnesigurnije. Za razliku od znanosti, politika ne može odgoditi djelovanje dok se ne prikupe svi relevantni podaci, niti može suspendirati odgovornost pozivom na privremenost zaključaka. No, upravo zato političko odlučivanje uvijek već operira u uvjetima epistemološke neizvjesnosti, i razlika između razborite i neodgovorne politike ne leži u stupnju sigurnosti, nego u načinu na koji se ta nesigurnost priznaje ili prikriva.[4] Kada se odluke opravdavaju kao nužne, jedine moguće ili znanstveno zajamčene, skepticizam se doživljava kao prijetnja autoritetu. Institucionalizirani skepticizam u politici ne znači odustajanje od odluka, nego njihovo oslobađanje od metafizičkih jamstava – ugradnju privremenosti, revizije i mogućnosti pogreške u same mehanizme odlučivanja. Drugim riječima – donosimo neku odluku ne jer ima istinosnu vrijednost, nego jer je učinkovita i/ili vrijednosno utemeljena – i za to snosimo posljedice! Time se politička odgovornost ne slabi, nego pojačava — jer se odluke više ne štite iluzijom sigurnosti i aureolom istinitosti, nego vlastitom instrumentalnošću i/ili vrijednosnim utemeljenjem – a budući da je u tom slučaju uvijek riječ o „ljudskim stvarima“, one su po definiciji nestalne i promjenjive.
U svim tim područjima – znanosti, medijima i politici – cilj institucionalizacije skepticizma ne može biti razgradnja autoriteta, nego njegova transformacija. Epistemološka skromnost ne ukida autoritet, nego mu oduzima lažnu aureolu nepogrešivosti i time ga čini održivim. Autoritet koji priznaje granice vlastitog znanja, koji razlikuje procjenu od činjenice, koji zna u kojoj sferi kako djeluje, i koji ugrađuje mogućnost pogreške u vlastito djelovanje, ne slabi, nego jača povjerenje koje mu se poklanja. Takav autoritet ne počiva na performativnoj sigurnosti ni na obećanju konačnih rješenja, nego na dosljednosti kriterija, transparentnosti pretpostavki i spremnosti na korekciju. Riječ je, stoga, o autoritetu koji jamči razboritost postupanja u uvjetima neizvjesnosti. Upravo u svijetu u kojem se tradicionalni izvori sigurnosti raspadaju, takav oblik autoriteta može ponovno uspostaviti legitimnost bez povratka autoritarizmu i bez klizanja u relativistički kaos.
U pozadini svih ovih razmatranja stoji pretpostavka koju rijetko propitujemo – ideja da postoji stabilno stanje „normalnosti“ kojemu se krize povremeno suprotstavljaju kao iznimke. Međutim, iz perspektive epistemološke skromnosti ta se dihotomija pokazuje problematičnom. Ono što nazivamo uobičajenim često nije ontološka konstanta svijeta, nego privremena stabilnost naših navika mišljenja, modela i institucija. Kada se ta stabilnost naruši, skloni smo govoriti o krizi, iako je možda riječ tek o razotkrivanju granica onoga što smo smatrali normalnim. Skepticizam u tom smislu ne razara normalnost, nego je demistificira – on podsjeća da uobičajeno nije jamstvo pouzdanosti, niti je vjerojatno sinonim za razumno. U svijetu u kojem se izvanredno sve češće pokazuje kao strukturalna mogućnost, upravo to razlikovanje postaje preduvjet razboritog djelovanja.
*
U situaciji u kojoj se izvjesnost više ne može tretirati kao normalno stanje, skepticizam nužno mora prijeći iz osobne vrline u institucionalnu praksu. Institucije koje epistemološku skromnost ugrađuju kao vlastiti modus operandi ne slabe svoj autoritet, nego ga upravo time povećavaju: one se jasno razlikuju od proliferacije prividnih sigurnosti koje nastaju u uvjetima radikalne spoznajne demokratizacije i posljedične relativizacije kriterija. Takve institucije ne konkuriraju drugima u proizvodnji konačnih odgovora, nego uspostavljaju liniju demarkacije prema svim oblicima performativne sigurnosti koji se nude bez odgovarajućeg opravdanja. Autoritet se time ponovno rađa, ali u bitno drukčijem obliku – ne kao jamstvo istine ili izvjesnosti, nego kao jamstvo razboritog postupanja u uvjetima neizvjesnosti. Ono što je u tom autoritetu unaprijed isključeno jest slijepo povjerenje u samoga sebe – sigurnost kao obilježje moći zamijenjena je sviješću o vlastitim granicama kao temelju legitimnosti.
Ako ono što nazivamo normalnim nije reprezentativni prosjek, nego tek epistemološka navika, tada skepticizam postaje nužna infrastruktura mišljenja, a ne iznimna vrlina. Institucije koje ugrađuju epistemološku skromnost ne ukidaju djelovanje, nego razgrađuju iluziju sigurnosti koja ga dugoročno čini krhkim. A iluzija sigurnosti toliko je učinila krhkim sfere koje smo pojedinačno promatrali (znanost, medije i politiku) da je povjerenje u njih trenutno na vrlo niskim granama. Što pak mi činimo da afirmiramo i razvijemo epistemološku suzdržanost tamo gdje je ona najpotrebnija? Sad bar imamo recept što nam je činiti.
[1] I u slučaju antičkih skeptika epoché je funkcionirao prvenstveno kao osobna vrlina, zaokružujući tako duh helenističkog vremena koje više nije bilo toliko okrenuto prema javnosti i životu u polisu, nego se gubitkom značaja neposrednog političkog odlučivanja okrenulo prema „nutrini“ individue. Kako smo i u prethodnim tekstovima apostrofirali, danas se u sferi mišljenja događa slično – rezignacija da se ikako može djelovati na odluke koje se odnose na ono opće (političko), otvara veći prostor mnoštvu teorija, pravaca i škola mišljenja koji „pounutruju“. Nije samo zadatak učiniti iskorak prema javnosti (općem), nego i razlikovati validne pozicije od tzv. bullshit-a. No, taj zadatak ipak nadmašuje mogućnosti i ambicije ovog teksta.
[2] Vrlo kratko – primjeri korištenja ovih kriterija na najvećoj svjetskoj krizi u 21. stoljeću, pandemijskoj krizi – metodološka transparentnost značila bi jasno razlučivanje što se pretpostavlja, što se zna, i gdje su ograničenja (npr. zna se da se pojavio novi virus koji se brzo širi, pretpostavlja se da je opasan, ograničenja leže u primjerenosti terapije za nj); reverzibilnost bi značila da se zaključci promijene ako empirija pokaže suprotno od onoga što se tvrdilo/pretpostavljalo (primjerice, da je očito da cjepivo nije ni probližno toliko djelotvorno kao što se pretpostavljalo da jest); razmjernost bi značila da se sa sigurnošću ne tvrdi ono što se ne može jasno dokazati (npr. da „ne znamo“ što slijedi, a ne da nas čeka „siguran rast“). Međutim, sve tri sfere koje promatramo – struka, politika i mediji – činili su sasvim suprotno od toga.
[3] Naravno, pandemijska je kriza bila najbolji primjer za to i greške (makar samo u komuniciranju) iz sfere znanosti i struke ovdje su se bez problema dobivale medijske amplitude. No, da ne ostanemo samo na primjeru pandemije kao sustavnog višegodišnjeg anti-skepticizma na najjačoj razini, evo jedan „mikro-primjer“ – nedavni slučaj ranjavanja časne sestre u Zagrebu izazvao je medije na lažnu sigurnost ili spektakl sumnje – završilo je tako da je većina mainstream-a prihvatila spektakl sumnje, ali ono što bi u skeptičkim i kontroliranim uvjetima doista ostala samo zdrava sumnja, jedino je u formi spektakla mogla nadjačati one medijske „džepove“ koji su odmah krenuli proizvoditi „sigurnost“. A znamo od ranije da radikalna demokratizacija svih sfera ne znači samo da „svatko može biti znanstvenik“, nego i da „svatko može biti novinar“. U tome se uopće ne snalaze oni koji su uistinu znanstvenici i novinari.
[4] Vrijedi naglasiti – kada govorimo o politici, nužno govorimo o sferi odlučivanja i direktno se referiramo na prakse odlučivanja. Zato je jedna od najvećih sustavno stvaranih zabluda ta da struka nešto mora odlučiti ili da će struka odlučiti…
Karlo Jurak je filozof, lingvist, konzultant za javne politike i strateško planiranje i doktorand suvremene i moderne povijesti na Sveučilištu u Zagrebu
Poveznica na prva dva teksta iz serijala Karla Juraka o skepticizmu:
Prethodni serijal Karla Juraka o liberalizmu:
Poveznica na Jurakov post-pandemijski serijal o društvenim posrnućima 2020.-2021.: