U prvom tekstu o ovoj važnoj knjizi prikazali smo glavne ideje koje je hrvatski povjesničar Stipe Kljaić sažeo u ideji Vječnog Trećeg Rima – ruskog mesijanskog sindroma koji tu zemlju iznova određuje u opreci sa Zapadom. Kljaićeva knjiga sadrži i tri izvedene linije izlaganja – o rusofiliji u Hrvatskoj, o odnosu Poljske i Rusije i o različitim konstitucijama ruske i ukrajinske oligarhije. Stoga u ovom i sljedećem tekstu raspravljamo o tim temama. U ovom nastavku bavit ćemo se rusofilijom u Hrvata i odnosom između Rusije i Poljske koji je od središnje važnosti za rasplet situacije na istoku Europe.
Izlazimo iz užeg okvira klasičnog prikaza knjige i ulazimo u raspravu o Kljaićevoj knjizi poštujući njegov pokušaj razlikovanja materijalno-racionalnih i duhovno-ideoloških uzroka rusko-ukrajinskoga rata.
Povijest rusofilnih ideja u Hrvatskoj i hrvatski predsjednici
Jedan od ključnih Kljaićevih eseja odnosi se na razmatranje razlika u poimanju uloge Rusije i panslavenstva kod Ivana Gundulića (1589.-1638.) i Jurja Križanića (1618.-1683.). Kljaić piše da je Gunduliću Rusija daleka. On ne gaji nade o tome da bi razvoj Rusije mogao krenuti putem razvoja institucija kakve se razvijaju zapadnije. Mogućnost razvitka zapadnog institucionalnog modela u slavenskome svijetu vidi u Poljskoj. Točnije, Poljsko-Litavskoj Uniji (1569.-1795.) koja je u Gundulićevo vrijeme obuhvaćala dio Ukrajine i Bjelorusiju.
U toj Uniji politička moć je rasuta. Koordinira se kroz snažan utjecaj plemstva u Sejmu (Poljska), odnosno Senatu (Litva). Razvoj ove političke zajednice je prema kriteriju diverzifikacije unutarnje moći bio nalik razvoju Engleske. No, takva onodobna zajednica u kojoj kralj nije mogao ni rat proglasiti bez dozvole parlamenta pokazala se nesposobnom obraniti od hijerarhijski čvršće organizirane Rusije i zapadnih susjeda. Rusko carstvo 1795. osvaja Uniju (tj. dijeli ju s Pruskom i Autro-ugarskom) i dokida državnost Poljske na pune 123 godine. Ni pobune Poljaka u 19. stoljeću nisu uspijevale promijeniti tadašnji geopolitički poredak na istoku Europe.
Križanićevo panslavenstvo kronološki dolazi malo kasnije od Gundulića. Križanić se nada ne samo tome da Rusija može postati europska zemlja, nego u njoj vidi ključnu silu koja, ako se pokrene u pravome smjeru, može pomoći Hrvatima u njihovoj povijesnoj stješnjenosti između turskih, mađarskih i germanskih (austrijskih) sila, među kojima je Križanić potonje vidio kao najveću opasnost.
No Križanić je, bilježi Kljaić, prije svega svećenik. Njegovi su motivi vjerske koliko i nacionalne prirode. Kreće u prvu od tri misije u Moskvu rukovođen mišlju o približavanju zapadne i istočne crkve nakon odvajanja protestantskoga sjevera Europe. Dakako, svjestan je slabosti ruskih institucija – političke samovolje, korupcije, nedostatka pravnih normi i uređene države – no gaji utopijsku nadu u ruske reforme zapadnoga tipa. Jer, u 17. stoljeću, premda još nema modernoga ekonomskog razvoja, u Europi je vidljiv razvoj novih pravnih, financijskih i ekonomskih institucija, trgovine, gradova, komunikacijskih tehnologija (pismenost, pošta), prosvjetiteljskih ideja i kulturnih normi povjerenja i suradnje koje se ugrađuju u temelje zapadne civilizacije. Preporuča takav put Moskovljanima. No te reforme nisu se dogodile u Rusiji. Štoviše, Križanić je Rusima bio sumnjiv. Plašili su se da mu je krajnji naum pokatoličenje pravoslavaca, pa je za trećega posjeta Rusiji 1661. uhapšen i odveden u Sibir gdje je proveo petnaest godina do pomilovanja 1676.
Kako je u knjizi ipak riječ o skupu eseja, a ne o strogom historiografskom izvodu Kljaić preskače dio povijesti rusofilnih ideja u Hrvatskoj. Kratko spominje kako je čak i Eugen Kvaternik (1825.-1871.) s pravaških, dakle striktno nacionalnih pozicija razmatrao obraćanje Moskvi i brzim nas skokom uvodi u 20. stoljeće u kojemu Rusija i njezine anti-zapadne (sada već komunističke) ideje snažno utječu na braću Radić i HSS.
HSS se 1924. priključuje Seljačkoj internacionali – ogranku moskovske Kominterne koji je osnovan 1923., ne bi li proširio socijalističku ideju među seljaštvom u Europi. Utjecaj preko komunističkih veza je naravno izravniji. Kako u Kljaićevom tumačenju povijesti intelektualci imaju posebno važna mjesta kroz oblikovanje ideja i kulture, naglašava uloge Miroslava Krleže (1893.-1981.) i Augusta Cesarca (1893.-1941.).
Zatim slijedi još jedan kronološki skok u izlaganju do naših dana. Kljaić zaključuje da lijeva predsjednička linija u neovisnoj Hrvatskoj (Mesić-Josipović-Milanović) pripada rusofilnoj tradiciji. Štoviše, tvrdi da je riječ o prikrivenoj želji (želji koja se, zbog povijesnih okolnosti, ne može ostvariti, pa nije toliko vidljiva) da se Hrvatska svede na položaj SRH iz 1972. nakon sloma Hrvatskoga proljeća.
To je grub udarac u kost koji je zaslužio detaljnije objašnjenje. Stjepan Mesić i Ivo Josipović u kontekstu ove tvrdnje nisu toliko aktualni, no aktualni Predsjednik Zoran Milanović jest, s obzirom na njegov ambivalentan stav spram rusko-ukrajinskoga rata. Milanović je provocirao Kljaićev udarac svojim neutralnim stavom. Moj komentar Milanovićeva stava i Kljaićeve oštre kritike ovdje će poći od prihvaćanja stava koji Kljaić naziva rusofilija kod Milanovića, ali ću uvesti razliku između političke rusofilije koja se kod Milanovića svodi na četiri riječi („Ovo nije naš rat“) i vizije političkog položaja Hrvatske. Pokušat ću objasniti da se iz stavova koje označavamo eteričnim pojmom rusofilije ne može olako izvoditi zaključak o otvorenoj ili prikrivenoj želji da Hrvatska nema svoju državnost. U današnje doba pitanje je puno kompleksnije.
Iz Milanovićevih izjava i postupaka od 2022. naovamo mogla su se iščitati razumijevanja spram ruskih razloga za napad (kritičko osvrtanje na širenje NATO saveza), nerazmjerna isticanja ukrajinskih pogrešaka i slabosti (npr. korupcija, o čemu će biti više riječi u nastavku o oligarhijama), kao i oporba Vladi HDZ-a u nastojanjima da pomogne Ukrajini (npr. Milanovićevo protivljenje sudjelovanju Hrvatske u obuci ukrajinskih vojnika). Kljaić ispravno upozorava da u takvim Predsjednikovim stavovima mora postojati nešto više od dnevno-političkog imperativa da uvijek stoji kontra premijera Plenkovića. Utoliko, Kljaićeva oznaka aktualnog predsjednika kao rusofila nije bez utemeljenja. Oočito je da Milanovićevi pokušaji autonomnog (od Vlade) vođenja međunarodne politike spram rusko-ukrajinskoga rata ne polaze od jasnog razlikovanja agresora i žrtve, na čemu Kljaić inzistira, i s čime se duboko slažem. No to ne znači da ne možemo dalje polemizirati sa, po mom sudu, problematičnim stavom da su hrvatski birači čak tri puta za predsjednike birali ljude koji žele Hrvatsku poput one nakon sloma Hrvatskoga proljeća.
Postavlja se pitanje mogu li se Milanovićevi stavovi i šire, stavovi hrvatske ljevice, tumačiti drugačije? Radi se o kompleksnom pitanju koje se ne može svesti samo na pojedine sastanke i lobiranja vezana uz energetski sektor, a koji su dobro poznati kada su u pitanju Mesić i Milanović, ali iz razdoblja prije ruskog napada na Ukrajinu. Stoga za linearni izvod veze od rusofilije do želje za redukcijom hrvatskog suvereniteta i državnosti treba izvesti neki stroži dokaz.
Okrenemo li pilu naopako, pitajmo se koje bi druge ideje, a koje ne možemo objasniti rusofilijom, mogle objasniti stavove aktualnoga predsjednika? Među drugim mogućim tumačenjima ističu se strah od izbijanja nuklearnog rata (teza da se nuklearnu silu ne može poraziti i da njezine interese treba uvažiti), ili igranje na kartu na koju, uostalom, igra i Donald Trump, a to je teza da pod svaku cijenu treba zaustaviti ubijanje i da Rusiji treba ostaviti odškrinuta vrata Zapada jer ta će se zemlja u nekome trenutku u budućnosti morati postaviti kooperativnije nakon što počne osjećati negativne posljedice sankcija i vazalskog odnosa spram Kine u koji se dovela agresijom na Ukrajinu.
Ne ulazeći ovdje u to koliko takve strateške ideje imaju smisla, dvije su činjenice bitne. Prvo, nema puno dvojbi o tome da bi aktualni Predsjednik, da ima veću moć, ili da je premijer, Hrvatsku uveo u koaliciju nevoljnih s Mađarskom i Slovačkom, a po novome i s Češkom kada je riječ o stavu spram rusko-ukrajinskoga rata. Kljaić utoliko ima pravo. Drugo, veliko je pitanje (otvoreno za raspravu) što bi takav službeni stav Hrvatske značio za međunarodni položaj i suverenitet Hrvatske. Znači li to automatski redukciju hrvatskog suvereniteta? Kao poticaj za razmišljanje, pitajmo se može li se iz neutralnijih stavova Orbana, Fica i po novome Babiša spram rusko-ukrajinskoga rata izvoditi zaključak o tome da ovi premijeri žele svoje zemlje vratiti u sovjetski režim organičenog suvereniteta istočnoeuropskih država koji je vrijedio prije 1989.? Takve linearne projekcije i povijesne analogije predstavljaju pretjerana pojednostavljenja. Ovo su dvadesete godine 21. stoljeća, a ne 1972. ili 1988.
Nije mi želja braniti Milanovića jer se s njim ne slažem. Bliži sam Kljaiću u mišljenju da je u ovom trenutku Hrvatska pozicija relativno komotna i postavljena na povijesno ispravan način. Strateški je dobro odmjereno da Hrvatska ne pripada klubu rusofilnih parija poput Slovačke i Mađarske (koje su ipak de facto ucijenjene energetskom ovisnošću o Rusiji, a Hrvatska nije), ali nije niti u jezgri koalicije voljnih u onome dijelu u kojemu se govori o mogućem slanju mirovinih snaga u Ukrajinu (ako se za to steknu uvjeti). Takvo pozicioniranje na strani Ukrajine, ali malo ispod radara pokazuje da veoma jasno razlikujemo agresora i žrtvu (što je i nama bilo važno tijekom Domovinskog rata, pa se dobro sjećamo peripetija s mnogim državama i političarima koji su relativizirali ili čak izjednačavali odgovornost za post-jugoslavenske ratove).
Također, mislim da pitanje rusofilije u Hrvatskoj politici u ovom trenutku ne bi trebalo precijeniti. Moskva je još 1948. prihvatila da se njezin imperijalni utjecaj zaustavlja na Dravi. Sada je to, kako dobro podsjeća Kljaić, oko 2000 kilometara istočnije (ili, točnije, oko 1600-1700 kilometara ako računamo udaljenost od Čakovca do linije fronte na istoku Ukrajine), što za Hrvatsku znači neusporedivo komotniju i sigurniju poziciju. Osobito ako se u tih 1700-2000 kilometara prostora umetne još i povijesno vrijeme – pobjeda u Domovinskom ratu, izgradnja partnerskog odnosa s SAD-om, članstvo u NATO-u i priključenje EU. To znači da je i pred posredne utjecaje međunarodno sve slabije Rusije (npr. preko Vučićeve Srbije) postavljen debeli politički zid koji ne samo da izgleda neprobojan nego, čini se, postaje sve deblji. Naime, nemala „meka moć“ Rusije koju je ta zemlja imala do veljače 2022. dodatno je oslabila zbog izolacije i iscrpljivanja ratom, koji Rusija ne može dobiti na onaj način kako je Putin to bio zamislio u veljači 2022.
Tema o rusofiliji u Hrvatskoj važna je za nas, no možemo ju smatrati sporednom za shvaćanje korijena i spekulacija o raspletu rusko-ukrajinskoga, točnije, rusko-zapadnoga rata. Hrvatska je kao dio Jugoslavije davno bila u središtu raspleta jer je u razdoblju 1945.-1948. latentni povijesni sukob Rusije (Trećega Rima) i Zapada rješavan na pitanju Jadrana i Trsta. Ondašnji je rasplet kumovao hibridnom nesvrstanom statusu Jugoslavije i ruskom zagrljaju koji je popuštao na Dravi. Danas se taj latentni povijesni sukob raspliće mnogo dalje na istoku i sjeveroistoku, pa je za ovu povijesnu fazu od tragova rusofilije u Hrvata puno važniji odnos Rusije i Poljske kojemu je posvećen preostali dio ovoga teksta.
Poljska i Rusija
Budući rasplet ili privremeno zamzrzavanje situacije u Ukrajini zavisit će o nizu teško predvidivih čimbenika kao što su stavovi SAD-a (Donalda Trumpa) i ukrajinska sposobnost obrane. Bit će tu, sigurno je, i iznenađenja, no jedan čimbenik raspleta je u velikoj mjeri predvidiv, a zove se Poljska.
Kljaićeva priča o razlikama u gledanjima Gundulića i Križanića na odnose unutar slavenskoga svijeta i spominjanje više od dva stoljeća trajanja Poljsko-Litavske Unije nameće temu o današnjemu odnosu snaga i perspektiva Poljske i Rusije. Iako se iz dnevno-političke perspektive može činiti da su odnosi između Mađarske i Slovačke s jedne i Rusije s druge strane barem jednako važni, odnos Rusije i Poljske toliko je velika tema da može utjecati na budući odnos Rusije spram čitavoga istoka Europe.
Na tragu Bančeve maksime (da Putin neće stati) koju smo objasnili u prvom dijelu prikaza knjige, Kljaić upozorava na mogućnost (određenu vjerojatnost) da će Putin proširiti rat na sjeverozapad (smjer Baltik). Međutim, Kljaić takav mogući scenarij ne produbljuje analizom mjesta i uloge današnje Poljske iako se ta zemlja s dobrim razlogom spominje nekoliko puta u knjizi u povijesnom kontekstu. Ako se premjestimo iz povijesti u sadašnjost teško je zamisliti ruski napad na manju članicu EU i NATO (npr. Estoniju ili Litvu), a da to ne izazove ulazak Poljske u rat, uz vrlo vjerojatan ulazak Njemačke ili, u najmanju ruku, uz snažnu pozadinsku potporu Njemačke i šire koalicije voljnih (što vrijedi uz pretpostavku da SAD odnosno Donald Trump ne bi prihvatio aktiviranje članka 5. NATO-a, slučaj u kojemu bi sve bilo jasnije i nepovoljnije po Rusiju – no, budimo realni, i prihvatimo da NATO Trumpu ne znači ništa).[1]
Ono što slijedi iz ove teme jest razmatranje odnosa gospodarskih i vojnih snaga Poljske i Rusije. Danas je taj odnos – po brojkama i po načinu funkcioniranja ekonomskih institucija – takav da omogućuje učinkovitu obranu. Naime, poljski bruto domaći proizvod dostiže 1 000 milijardi eura, dok je ruski nešto manji od 2 000 milijardi. Iako po brojnosti stanovništva čini približno četvrtinu Rusije, Poljska je prema bruto domaćem proizvodu više od polovine Rusije. Uz to, Poljska i 2025.-2026. bilježi snažan gospodarski rast po godišnjoj stopi oko 3%, dok Rusija ulazi u fazu stagnacije ili gospodarskoga pada.
Ovo je bitno jer smo se naslušali priča o tome da su sankcije šala i da je Rusija ekonomski nadigrala Zapad. Činjenice su sljedeće: Rusija je na samom početku rata prošla kroz kratku i plitku recesiju povezanu s prelaskom mirnodopskog u ratno gospodarstvo (pad BDP-a -1,4% 2022.). U toku 2023. i 2024., unatoč sankcijama, iskoristila je zamah ratne proizvodnje i relativno dobru ekonomsku pripremu u vidu niskog javnog duga i sve užeg povezivanja s Kinom koja spremno kupuje ruske energente i državne obveznice te osigurava Rusiji međunarodne financijske tokove. Rast je iznosio oko 4% na godinu 2023. i 2024. Međutim, u 2025. ruski BDP je snažno usporio (rast ispod 1%) i Rusiji ponovo prijeti recesija, ovoga puta uz puno manje međunarodne rezerve i veći fiskalni deficit i javni dug, te uz uvećanu ovisnost o Kini (Dabrowski, 2025).
Dakle, Rusija je iscrpila kratkoročne materijalne koristi od rasta proizvodnji za vojnu potrošnju, dok se Poljska u tom smislu tek pokrenula i troši, te namjerava i dalje trošiti, oko 5% svojega BDP-a na pripremu za obranu. To je i dalje manji udjel od Rusije čiji udjel prema grubim procjenama konvergira bliže 10% (službeno oko 7,5%, no to – kako ističe Dabrowski – ne uključuje troškove administracije okupiranih teritorija Ukrajine, troškove vezane uz sve veći broj ratnih veterana koji trebaju skrb, te plaćanja državnih poduzeća za rat). Poljski udjel od 5% uvjerljivo je najveći udjel obrane u BDP-u među državama koje nisu u ratu, što signalizira skoru spremnost Poljske na sraz s Rusijom i šalje snažan signal odvraćanja od daljnjih ratnih avantura Vladimira Putina prema Zapadu. Nedavno je objavljeno da je Varšava prvi istočnoeuropski grad s potpunom zaštitom od zračnih napada – kupolom čiju okosnicu čine američki Patrioti. Ta zaštita ima i ogromnu simboličku važnost s obzirom na nezamislive tragedije toga grada tijekom Drugog svjetskog rata.
Putin će, osim o objektivnoj materijalnoj snazi Poljske (na temu duhovne snage vratit ćemo se malo kasnije), ubrzo morati povesti računa i o domaćim ograničenjima. Dabrowski procjenjuje da se broj radno sposobnoga stanovništva u Rusiji prirodno smanjuje za oko 600 000 ljudi na godinu ili za gotovo 1%, što ne uključuje procjene broja poginulih i ranjenih u ratu u Ukrajini, čiji broj je do sada u grubo procijenjen na oko milijun. Zbog toga Rusija zadugo neće imati eskalaciju problema nezaposlenosti i ako uđe u recesiju. Međutim, nezadovoljstvo građana moglo bi početi tinjati s obzirom na inflaciju (oko 6-7% na godinu), dvoznamenkaste kamatne stope i najavljeno povećanje stope PDV-a s 20% na 22% ove godine, što ukazuje na fiskalne poteškoće. To, uz sve niže svjetske cijene energenata, najavljuje ulazak u razdoblje većih problema u ruskim javnim financijama. Međutim, na neko šire nezadovoljstvo pobuni izrazito nesklonih Rusa ne treba računati; duboki identitet Trećega Rima, uz represiju od strane režima, za sada ograničava mogućnost da neki individualni čin pobune poprimi širi društveni smisao koji Kremlj ne bi mogao zatrti ili kontrolirati.
Dakle, ako Putin može stati primarno samo zbog vanjskih čimbenika, otvoreno je pitanje jesu li poljske brojke popraćene većom spremnošću Njemačke da se s novim kancelarom Merzom pomiče u istome smjeru dovoljne da odvrate Putina od širenja ratnih avantura na zapadu u narednim godinama? U prilog odgovoru ne, govori još uvijek mnogo veća sposobnost Rusije za mobilizaciju brojnih vojnika, savez s Bjelorusijom, četvorogodišnje ratno iskustvo, spremnost pučanstva na trpljenje, reprodukcija totalitarne moći koja je lakša u uvjetima rata nego mira (autokracijama ratovi ponekad odgovaraju zbog učvršćenja moći), te moć integracije i kontrole najvećega dijela dobavnog lanca vojne industrije (izuzev visokotehnoloških komponenti koje Rusija uvozi iz Kine). S druge strane, u prilog odgovoru da (da je spremnost Poljske i Njemačke dovoljna), govori ratni zamor nakon četiri godine ukrajinskoga rata s vrlo malim pomacima na terenu, tehnološka promjena prirode ratovanja (u „ratu dronova“ opada prodorna moć tradicionalnih formacija poput tenkova, avijacije i pješaštva, a raste važnost digitalno-tehnološkog upravljanja, vojnog profesionalizma i hibridnog ratovanja); tu je i spomenuta pojava ozbiljnih gospodarskih poteškoća u zemlji, obnovljeni utjecaj Trumpove administracije u Bjelorusiji, potpuna ovisnost (vazalski odnos) navodnog Imperija prema Kini, te ulazak u nekoliko narednih godina u kojima će, prema svim trenutačnim prognozama, prevladati niže svjetske cijene fosilnih energenata što umanjuje mogućnosti Moskve za punjenje fiskalnih kofera za novi veliki rat.
Zadnje, ali ne i najmanje važno, Moskva – koja zapadne demokracije doživljava dekadentnim, slabim i psihološki i politčki nespremnim za ratovanje i trpljenje – osjeća koliko je današnja Poljska samosvjesna i snažna. Poljska se ponovo osjeća jednom od stožernih europskih sila koja je spremna da joj se povijest više nikada ne ponovi. Vlast i oporba koje igraju “na nož” na unutarnjim pitanjima unisone su kada je u pitanju obrana i odnos prema Rusiji. Poljski povijesni porazi 1795. i 1939. imali su nezamislivo tragične posljedice (broj stanovnika Poljske pao je s oko 35 na oko 24 milijuna od 1939. do 1945.), tako da je uvjetovani refleks Poljaka za gradnju čvrstog obrambenog štita u savezništvu sa SAD-om, čak i bez NATO okvira, izrazito snažan, veći no ikada u povijesti. Pri tome su i ekonomski resursi današnje Poljske relativno veći spram Rusije no ikada u novijoj povijesti. To naravno ne isključuje mogućnost pojave situacije u kojoj će Putin odlučiti igrati posljednju kartu na sve ili ništa, ili ozbiljnije aktivirati nuklearnu prijetnju. Unatoč tome, opisani aspekt duhovno-ideoloških odnosno povijesnih i kulturoloških aspekata mogućeg sukoba jezik je koji Moskva razumije. Jezik duhovne snage koji u prijevodu znači moć kolektivne mobilizacije, ako ga očita u današnjoj Poljskoj, može biti dodatan faktor odvraćanja Rusije od eskalacije započete ratne avanture. Jer, Putin će, kao i svaki nasilnik, ići onoliko daleko koliko može ići; to jest, zaustavit će se tamo gdje percipira suprotstavljenu snagu za koju procijeni da je jednaka ili veća od njegove. On funkcionira po jednostavnom zakonu fizike nasilja u sprezi s mesijanstvom ideje Trećega Rima. U retrospektivi, i njegova odluka o općem napadu na Ukrajinu u veljači 2022. počivala je na (pogrešnoj) procjeni trenutka velike unutarnje slabosti same Ukrajine, ali i Zapada. Prema tome, kada se danas može čuti ili čitati da je poljski premijer Donald Tusk „u panici“ ili da je „ratni huškač“, onda budite sigurni da ljudi koji iznose takve stavove nemaju blagoga pojma o povijesti Poljske. Ti isti ljudi, da su kojim slučajem rođeni kao Poljaci i da eventualno još i žive u Varšavi ili istočnije, pljeskali bi i glasali za svaki zloty u poljskom državnom proračunu namijenjen za obranu. Na koncu, pitajte se, koliko je u Poljskoj danas jaka pacifistička oporba?
Idemo natrag, da se poslužimo Kljaićevim rječnikom, s duhovno-ideoloških na materijalno-racionalne teme. U pokušaju racionalnog sagledavanja kapaciteta današnje Rusije da krene na Baltik treba voditi računa i o tome da je ukrajinski BDP osam do deset puta manji od BDP-a Rusije, pa se Ukrajina svejedno odupire ruskoj vojnoj mašineriji, doduše uz izdašnju inozemnu, primarno europsku pomoć. Nakon suočavanja s ukrajinskim otporom, koji je bitno promijenio Putinove početne ratne kalkulacije, Rusi mogu samo zamisliti – čak i ako bi uspjeli ispred sebe na štitu pogurati Bjeloruse (što je daleko od izvjesnoga) – kako bi im se oduprla zemlja koja je u gospodarskom smislu oko četiri puta jača od Ukrajine, jednako mnogoljudna i motivirana za obranu i – ne najmanje važno – geografski puno bliža dobavnim lancima industrije iz industrijskih velesila Njemačke i Češke koje su u stanju proizvesti sve što je potrebno za veliki rat. Na kartu takvog (ipak realističnog) stanja uma u Moskvi igra i Donald Trump. On s jedne strane drži vrata pregovora s Moskvom otvorenima, a s druge strane Poljsku vidi kao svog uzornog saveznika u Europi i ne daje dirati u američko savezništvo s tom zemljom. Naravno, nemalu ulogu u tome igra i to što značajan dio povećanih poljskih izdataka za obranu završava na računima američkih dobavljača oružja i opreme. U Kremlju i to znaju, što je dodatni faktor odvraćanja bez obzira kako percipiraju Trumpovo gledanje na mehanizme NATO-a.
Zaključak
U prvom dijelu smo prikazali ključne poruke iz Kljaićeve knjige Vječni Treći Rim o dubokim povijesnim uzrocima rusko-ukrajinskoga rata. Svode se na to da Rusija još od 16. stoljeća definira svoj duboki identitet u opreci prema Zapadu i, naročito, zapadnom liberalizmu. U ovom smo se nastavku bavili dvjema izvedenim linijama izlaganja – analizom rusofilije u Hrvata i odnosa moderne Poljske i Rusije.
U aktualnim okolnostima ključ odnosa Rusije spram istoka Europe leži u odnosima Rusije i Poljske. Snažna Poljska kao ključni faktor odvraćanja Rusije središnje je mjesto novog povijesnog raspleta situacije na europskome istoku.
Priča o Poljskoj ima širu povijesnu i civilizacijsku važnost koja nadilazi priču o aktualnim ekonomskim brojkama i oružju koju smo prikazali u ovom tekstu. Poljska je priča o uspjehu jedne istočnoeuropske zemlje koja se otrgnula iz zagrljaja rusko-sovjetskoga jarma 1989. (ne zaboravimo da je Poljskom osamdesetih godina vladao od Moskve instalirani vojni režim generala Jaruzelskog kojeg je Putin zbog toga i odlikovao – 2005.!). Poljska je uspjela izgraditi institucije prema modelu zapadnih demokracija i doći na 80% prosječne socio-ekonomske razine razvoja Europske unije. Za to je, unatoč tragičnih pola stoljeća (1939.-1989.), imala duboke povijesne preduvjete koje smo ilustrirali pričom o Poljsko-litavskoj Uniji. Moderna Poljska može biti primjer i za Ukrajinu – dodatni argument da se Ukrajina u narednim desetljećima može izdići iznad svojih ništa manjih povijesnih tragedija od poljskih, i u ovome stoljeću proći sličan put kao Poljska u proteklih trideset godina.
Ta priča će biti u fokusu sljedećega teksta. Polemizirat ćemo s tezom koja se često može čuti, o tome da je Ukrajina korupmirana kao i Rusija, i da je riječ o zemlji koja nikada neće moći doseći kakvoću i transparentnost zapadnih institucija. Ova tema je iznimno važna. Naime, jedan od materijalno-racionalnih uzroka rata koje je Stipe Kljaić detektirao u svojoj knjizi može se interpretirati kao povijesna borba različitih ekonomskih institucionalnih modela – arhaičnog ruskog i modernijeg zapadnog. Iako su na prvi pogled slični, oligarhijski političko-ekonomski modeli Rusije i Ukrajine od 2000. jako se razilaze. Da bismo shvatili zašto Ukrajina pripada zapadnom, a Rusija istočnom institucionalnom krugu, moramo shvatiti bitne razlike u načinu formiranja i funkcioniranja tamošnjih oligarhija.
[1] Raumno je pretpostaviti da se Putin ne bi usudio pokrenuti avanturu napada na članicu NATO saveza ako bi vjerojatnost aktiviranja članka 5. uz jasnu potporu Trumpove Amerike smatrao visoko vjerojatnom.
Knjigu možete kupiti na ovoj poveznici
dr. sc. Stipe Kljaić je povjesničar, znanstveni suradnik na Hrvatskom institutu za povijest i autor dviju zapaženih monografija “Nikada više Jugoslavija – intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje (1929.-1945.)” (2017.) i “Povijest kontrarevolucije” (2022.). Kljaić povremeno objavljuje tekstove na Ekonomskom labu:
O transferu ideja austrijske (ekonomske) škole u hrvatskoj u zadnjih nekoliko desetljeća
Tako blizu, a tako daleko: pogled iz Hrvatske na Srbiju 2025.