Zamka demokratske samouvjerenosti

Demokracije su stalno na rubu? Foto: Bowie 15 / Dreamstime

U sklopu naše duge storije o tome je li ovo (puno) bolji ili (puno) lošiji svijet, rasprava o sudbini demokracije zauzima posebno mjesto. Demokracije su sklone opuštanju i samozadovoljstvu jer pobjeđuju totalitarizme. Može li to voditi njihovoj propasti? Darko Polšek u dva dijela (ovo je prvi) komentira dvije Runcimanove knjige o kraju demokracije

Pročitajte i u novom Globusu


Mitovi postanka standardan su dio antropoloških istraživanja. Možda je vrijeme da to postanu i mitovi o propasti? Jer broj knjiga o propasti civilizacija, naroda, demokracije, o ekološkoj propasti svijeta, zadnjih se godina toliko povećava da će neki budući znanstvenik tim studijama vjerojatno pripisati i antropološku, takoreći prirodno-ljudsku osobinu.

Ne tako davno pričalo se o Huntingtonovom sukobu civilizacija, o Diamondovom Slomu, o Fergusonovoj Civilizaciji, o Acemoglu-Robinsonovim analizama propasti institucija i naroda… ali te slavne knjige bile su tek uvertira trenutnoj eksploziji knjiga o propasti demokracije. Gledajući malo dalje u prošlost, slavne knjige o propasti naroda i civilizacija, poput Spenglerove Propasti Zapada, Toynbeejeve Studije povijesti, Freudove Nelagode u kulturi, ili – da spomenemo još i „domaći“ literarni izdanak pred kraj bivše države – Pavićevog Hazarskog rečnika, koji je metaforom stare srednjoazijske multi-kulti države „poskrivečki“ najavljivao raspad SFRJ, možda se nisu uvijek pokazale kao točna proročanstva. Unatoč tome što su pisane u najrazvijenijim povijesnim fazama nečega, one jesu bile znakovi izvjesnog spleenamalaisea („je ne sais quoi“) – neke kulturne nelagode. A ti su se znakovi isuviše često dovodili u vezu sa stvarnim povijesnim katastrofama koje su uslijedile.

Neki će ići i dalje pa će i cijelu povijest filozofije proglasiti optimistično-pesimističnim pisanijama i nadmudrivanjima između pozitivista poput Voltaireovog doktora Panglossa, koji su isticali da je ovaj svijet najbolji od svih mogućih svjetova, te onih koji su doživljavali batine i čeprkali po ranama istog društva, poput Panglossovog pratitelja Candidea. Nebrojeni historicisti (a o biblijskim prorocima da ne govorimo) isticali su kako je dosad bilo ovako, ali da sada slijedi onako, ili kako su to Monty Pythonovci sarkastično najavljivali „and now for something completely different“. Uostalom, nije li se ekonomist-pisac Nassim Thaleb čak i obogatio klađenjem u načelo crnog labuda koje kaže, narodski rečeno, da se vjerojatnost crnih događaja povećava s trajanjem onih bijelih?

Možda na taj način treba odgovoriti i na pitanje: „Zašto neki inzistiraju na dokazima da nam nikada u povijesti nije bilo bolje, dok drugi istodobno predviđaju kraj svijeta, demokracije i koječega drugoga?“ Doista: nije li u našoj prirodi (ili je možda riječ samo o zapadnjačko-kršćanskoj etici?) da razvijamo strah i nelagodu upravo onda, ili baš zbog toga što nam je dobro?

Istina je možda prozaičnija, kao što je empirijski utvrdio politolog Philip Tetlock u knjigama Politički sudovi eksperata i Super-predviđanja, pokazavši da su ljudi općenito, a posebno komentatori u javnosti, glavonje, eksperti, „filozofi“ – jednostavno – katastrofalni prognozeri. Iz čega će naš srednjoeuropski kerležijanski intelektualac zaključiti da se pamet zasigurno sastoji u dijalektičkoj sintezi zvanoj Kerempuhovo načelo: Nigdar ni bilo da ni nekak bilo, pa nigdar ni ne bu da nekak ne bu.

U svakom slučaju, vrijedi objasniti ulogu te bujice novih knjiga s obje strane dijalektičke podjele. Primjer kojim ću se poslužiti da pokažem vrijednost tih knjiga jesu dvije knjige britanskog profesora-politologa s Cambridgea Davida Runcimana: Zamka povjerenja iz 2013. i netom objavljena knjiga Kako završava demokracija. (U današnjem nastavku: o prvoj!) Po stilu, a i po politološkoj vokaciji, obje knjige na prvi pogled pripadaju pesimističnoj strani naše dijalektičke diade. Onu Panglosovu, ali – trenutno istinitiju, češće naime zastupaju ekonomisti.

Na prvi pogled, kažem, Runcimanove su knjige pesimistične, jer obje su – dijalektične. Zašto stalno spominjem taj vjerojatno s pravom zaboravljeni pojam (ili: „metodu“)? Što bi danas značilo biti dijalektičan? Kratki odgovor za čitatelje-milenijalse koji su datumom rođenja izbjegli torturu Visarionoviča i Uljanova, jest ono načelo: Što-te-ne-ubije–čini-te-jačim, a za roditelje i starije, to je prastara mudrost: U-iste-rijeke-stupamo-i-ne-stupamo; jesmo-i-nismo. Ali evo kako to zvuči u prvoj spomenutoj Runcimanovoj knjizi, Zamci povjerenja (2013.): „Iskustvo krize s vremenom se gomila: nijedna kriza nije baš ista kao prethodna, jer je ona prethodna uvijek tu da nam posluži kao upozorenje i iskušenje. Ali ponavljanje sekvence demokratske krize tijekom prethodnih stotinu godina opisuje i širu priču. Demokracije Zapada izronile su iz XX stoljeća kao najbogatije i najmoćnije države, one su nadvladale mnoge izazove s kojima su bile suočene na putu. One su pobijedile svoje protivnike, i omogućile građanima da prosperiraju.

Ali grandiozan uspjeh ima i svoju cijenu. Uspjeh demokracije zaslijepio nas je pred stalnim izazovima. Beskonačna sinkopa – od krize do uspjeha, od uspjeha do krize, postala je distrakcija za shvaćanje bitnije priče. Kumulativni uspjeh demokracije stvorio je uvjete za poraz. Prošlo je naime vrijeme „muljanja“. Demokracije se moraju suočiti sa sistemskim manama, endemskim zaduženjima, narastajućom nejednakošću, ekološkom neodgovornošću, ili će se naći u situaciji u kojem popravka više neće biti.“

U demokratski je poredak ugrađena metoda „muljanja“, eksperimentiranja, sitnog popravljanja. Taj poredak je doduše slijep i nesposoban za velika rješenja. Postupni inženjering, kako je nekoć tvrdio Popper, osim što je moralniji, dosad je i bolje funkcionirao, dok je onaj drugi, utopijski – koji je sve probleme želio riješiti odjednom, stvarao neizrecive katastrofe. Istina je da se iz prošlih kriza i njihovih rješenja nešto može naučiti, ali za razliku od Poppera, Runciman tvrdi kako su demokracije oportunistički sustavi, pa se takvim postupanjem sistemski i najveći problemi, kako to dobro pokazuje hrvatski primjer, često samo odgađaju i guraju pod tepih za neko kasnije rješavanje.

U demokratski poredak, koji se dosad pokazao najboljim, prema Runcimanu ugrađen je cijeli niz urođenih grešakakoje je demokracija dosad – poput judo majstora – sjajno koristila za vlastite svrhe. Ali, to ne znači da se greške ne mogu akumulirati. Evo kako je to formulirao Alexis de Tocqueville, Runcimanov „vodič“ kroz pakao, u prvoj polovini XIX stoljeća: „Demokracije svaku stvar obave lošije, ali one čine mnogo više stvari. Demokracije ne biraju najvještije vlade, ali pružaju ono što ni najvještije (autokratske) vlade ne mogu učiniti: one šire energiju i aktivnost po cijelom socijalnom tijelu, nevjerojatnu silu koja bez nje nikada ne bi postojala.“ Ali ono što čini vitalnost demokracije, nastavlja Runciman, može biti i njezin omen. Obilježja koja demokraciju čine uspješnom – fleksibilnost, varijabilnost, brzina reakcije, sva ta obilježja mogu dovesti do krivih rješenja. „Demokracije su impulzivne, one postupaju kratkoročno i kratkovidno… Demokratska politika i dalje je djetinjasta i zlonamjerna kao što je oduvijek bila… i dalje radimo iste greške… Demokracije se spotiču i šepaju kroz krize. A upravo je to šepesanje i spoticanje prednost demokracije pred autokratskim rivalima. Demokracije bolje preživljavaju krize od suparnika, jer su sposobnije za prilagodbe.“ Ukratko, slabosti demokracije u dosadašnjim kriznim trenucima pokazale su se kao njezina snaga.

Ali, vrijedi i obrnuto: što su demokracije uvjerenije u to da probleme i sukobe mogu riješiti zato što su ih dosad bolje rješavale od suparnika, to češće postaju samozadovoljne, ljenije i nesposobnije za rješavanje novih problema. Što ljudi češće vjeruju da su dosadašnji uspjesi garancija budućih uspjeha, to demokracije postaju slabije, ljudi počinju vjerovati naslijepo, a među ljudima se gubi energičnost. Osim toga, nastavlja Runciman, „demokracije nisu dobre u predviđanjima krize… One zanemaruju znakove upozorenja…  pretjerano reagiraju na rutinska štucanja političkog života. Demokracije počinju zaokupljati skandali, a sistematske se greške previđaju, i počinje se gubiti osjećaj za perspektivu. Stvaraju se ciklične krize jer se greške akumuliraju.“ Proces pronalaženja rješenja nije lijep, jer stalno stvara osjećaj razočaranja, kaže Runciman, a mi bismo po balkanskom običaju dodali par decibela i rekli da je nalik na „slijepe kokoši“. I pri tome ćemo odmah spremno zaboraviti kako svršavaju ona suprotna – „lijepa“, grandiozna, autoritarna rješenja.

Hrvatska nije imala dovoljno iskustva s demokratskim krizama i njihovim rješenjima, kao što ga imaju neki drugi narodi, da bi smjela tako brzo postati uspavana (balkanska) ljepotica. Po toj uspavanosti, samouvjerenosti i samodopadnosti, kao da jesmo nalik na one razvijenije. A dijelimo i druge njihove mane: svadljivci smo s kratkim fitiljima, sitničavi, kratkovidni, prihvaćamo prvo, najpopularnije ponuđeno rješenje… Ali kao i brojne druge istočnoeuropske demokracije, mi imamo i „svoju“ krizu demokracije. Ona je po mnogočemu opasnija od zapadnjačke. Naime, dok zreli narodi imaju povjerenje u demokraciju čak i kada je ono deplasirano, kao što to sjajno demonstrira Runciman, oni istočnoeuropski, kao što vidimo na vlastitome primjeru, i primjeru naših sjevernijih susjeda, u najmanjoj se krizi spremno okreću Kerempuhovom načelu, ili još gore – „logici“ koja kaže:  ako je u demokraciji loše – onda mora da je u autokraciji bolje.


Raniji tekstovi u seriji “Je li ovo (puno) bolji ili (puno) lošiji svijet”: 

Prvi tekst u seriji: Je li ovo (puno) bolji ili (puno) lošiji svijet? (Velimir Šonje)

Drugi tekst u seriji: Timothy Snyder – Put u neslobodu (Darko Polšek) 

Treći tekst u seriji: Narod protiv demokracije (Darko Polšek)

Četvrti tekst u seriji: Polanyieva djeca (I) – Deneenova apsurdna teorija o kolapsu liberalizma i prijelazu u komunitarijanizam (Velimir Šonje)

Peti tekst u seriji: Kako umiru demokracije (Darko Polšek)

Šesti tekst u seriji: Polanyieva djeca (II) – Jan Zielonka i konfuzija na lijevom centru (Velimir Šonje)

Sedmi tekst u seriji: A sada ozbiljno o nejednakostima, plaćama, nestanku srednje klase i migracijama (Velimir Šonje)

Osmi tekst u seriji: Nejednakost kao kolesterol, dobar i loš (Velimir Šonje)

Deveti tekst u seriji: Priča iz Belgije – kako sredovječni hedonisti spašavaju svijet (Velimir Šonje)