Najnovije objave Eurostata potvrđuju tezu koju smo već analizirali u nekoliko navrata, zadnji puta pred tri mjeseca: Hrvatska se usko približila pragu razvoja od 80% realnog dohotka po stanovniku Europske unije. Nakon što je ranije objavljeno da smo prošle godine stigli na 77% prosjeka EU mjereno realnim BDP po stanovniku, modificirani pokazatelj stvarne individualne potrošnje po stanovniku (ili, kako ćemo ga zvati u ovom tekstu, na engleskom: actual individual consumption, AIC) za 2024. godinu zaustavio je brojčanik na još viših 78%.
Hrvatski AIC po stanovniku je na dvadeset i drugom mjestu među dvadeset i sedam država članica EU, odnosno na šestom mjestu odozdo: ispred iznenađujuće posljednje Mađarske (72%), također iznenađujuće pretposljednje Estonije (74% – životni standard u ranije uspješnoj Estoniji osjetno je pao nakon ruske agresije na Ukrajinu i šoka cijena energenata), te ispred Bugarske (74%), Latvije (76%) i Slovačke koja je, skoro kao i mi, na 78%.
Kliknite na sliku za izvornu analizu Eurostata
AIC je važan jer mjeri stvaran, ukupan životni standard. Dohotke odnosno onaj njihov dio koji se troši prilagođava za razinu cijena istih reprezentativnih roba i usluga (nastojeći ujednačiti kvalitetu uzorka), pri čemu se ne gledaju samo cijene u dućanima, nego i usluge stanovanja, energije, ali i subvencionirane javne usluge. Na primjer, cijena električne energije za kućanstva u Hrvatskoj je druga najniža u EU, dva i po puta niža nego u Njemačkoj, što znatno utječe na AIC jer struja je struja. Tako će na AIC utjecati i relativno niži troškovi predškolskog odgoja i školovanja u Hrvatskoj, zdravstvenih usluga, i tome slično.
Dok realni BDP po stanovniku mjeri vrijednost proizvodnje finalnih roba i usluga, AIC mjeri sveukupan životni standard i pruža objektivniju sliku materijalne kvalitete života. To vidimo i u nekim drugim zemljama s podacima koji objašnjavaju veliku razliku BDP-a i AIC-a po stanovniku (koja kod nas iznosi samo jedan postotni bod). Na primjer, Irska i Luksemburg imaju ekstremno visok BDP zbog specifičnosti tamošnjih gospodarskih struktura, no Irska ne bilježi značajno odstupanje od europskog prosjeka prema AIC-u po stanovniku: Irska je na 99% prosjeka za EU-27, što je lošije od, primjerice, Francuske (106%), iako Francuska ima znatno niži realni BDP po stanovniku od Irske. Irski AIC po stanovniku tek je deseti u EU, pozicioniran između Italije i Finske, iako je realni BDP po stanovniku Irske drugi iza Luksemburga koji je specifična administrativna i financijska enklava, pa pobjeđuje i prema BDP-u i prema AIC-u.
U top 10 prema AIC-u po stanovniku u EU nalaze se još i redom: Nizozemska, Austrija, Njemačka, Belgija, Danska, Francuska, Švedska, te spomenuta Finska (uz Luksemburg i Irsku). Na vrh liste u Europi treba dodati i članice Europskog gospodarskog prostora – Island, Švicarsku, Norvešku, te Švicarsku.
Prema tome, u dijelu liste na zapadnom dijelu mape EU nema iznenađenja: Portugal i Španjolska zaostaju, Italija također, ali malo manje od naroda s onu stranu Pirineja, dok je sjever ispred. Iznenađenja se kriju na istočnom dijelu mape, koji je u središtu nastavka priče o razvoju.
Osim spomenutog pada Estonije na pretposljednje mjesto u EU, treba uočiti i sljedeće:
- Litva je prvak postsocijalističkoga svijeta (89% europskoga prosjeka), koja je prestigla ranije vodeće Sloveniju (85%) i Češku (82%): bilo bi zanimljivo istražiti razlike Litve i Estonije u proteklih nekoliko godina koje su dovele do razvojnog razdvajanja ove dvije, ranije slične baltičke priče;
- Poljska je s 84% preskočila Češku i stigla tik do Slovenije, te se sada nalazi na četvrtom mjestu istoka EU prema AIC-u po stanovniku;
- najveće iznenađenje je izvanredno visok podatak za Rumunjsku koja je, unatoč recentnim ekonomskim i političkim poteškoćama, sa 88% tik do Litve, na drugom mjestu među EU-11; na Labu sam pred šest godina na temelju podataka otprije sedam godina, a koji su u međuvremenu još i revidirani, označio Litvu i Rumunjsku kao pobjednice razvojnog natjecanja među bivšim socijalističkim zemljama nakon pada Berlinskog zida, a pogledajte gdje je te 2019. bila Hrvatska. Vratit ćemo se sebi na kraju teksta.
Praćenje ovih podataka iznimno je važno zbog tri razloga:
- pružaju objektivnu sliku ekonomskih promjena koje su vrlo dinamične (poruka je da položaj država nije cementiran povijesnim determinizmom – na primjer, možemo predvidjeti da je Rumunjska za neko vrijeme iscrpila sav prostor za rast prema prosjeku EU);
- potvrđuju važnost praga od 80% europskog prosjeka oko kojega je naša skupina od 11 bivših socijalističkih država na istoku i jugoistoku EU raspoređena od 2020. i zasad ne raste dalje;
- potiču na raspravu o dugoročnim razvojnim temama u svjetlu ipak prisutne mogućnosti da sve države koje su ispod 90% jednoga dana u dugom roku preskoče i 90 i 100%: otvara se pitanje što je potrebno učiniti da bi se to dogodilo, i je li moguće da će jednoga dana europski istok potpuno izbrisati svoju prošlost i postati kao zapad; i gdje će u toj priči biti Hrvatska za koju se prije razmišljanja o 90 i 100 ipak prvo postavlja pitanje kako preskočiti prag od 80% prosjeka EU?
Što se tiče objašnjenja dinamike promjena, teško je u relativno kratkom tekstu reći nešto pametno; svaka zemlja ima svoju priču i sve se one nalaze izvan dometa ovoga teksta. Zaustavit ćemo se na hrvatskih 78%; to je velik napredak s obzirom da smo ne tako davne 2019. bili na 68%. Međutim, naša priča o uspjehu u proteklih pet godina pokazuje pravu narav kada uzmemo u obzir da još uvijek postoji jednak broj bivših socijalističkih država u EU u kojima se živi bolje nego u Hrvatskoj, kao i onih u kojima se živi u prosjeku lošije: po pet država iz ex-socijalističke skupine EU-11 sa svake strane Hrvatske. Dug je put ka vrhu, ako ikad tamo stignemo.
Gospodarski rast je poput prvenstva koje počinje iznova svake godine; (samo)zadovoljstvo zbog bijega sa začelja tablice nije jamstvo pozicije na ljestvici za sezonu-dvije ili tri. Naprotiv, samozadovoljstvo i gubitak kolektivne ambicije i kapaciteta za promjenu može sadržavati sjeme budućeg neuspjeha na vječito promjenjivoj ljestvici ekonomskog razvitka. Podsjetimo na uzlet i dramatičan pad Grčke prije i poslije 2009., te na dugoročne stagnacije Portugala, Italije; i Španjolska ima strukturni problem s dostizanjem 100% prosjeka EU.
Svaku zemlju u svakom trenutku vreba neka razvojna opasnost – unutarnja slabost, možda neka navika, koje njezini građani nisu dovoljno svjesni. I kada takve opasnosti nema, vrebaju nepovoljne okolnosti – nesreće – i druge zemlje koje možda više žele napredak i u danom trenutku su sposobnije izvesti razvojni napor. Ne žele sva društva razvojni napor jednako; neki se vole odmoriti od trke. Ili, jednostavno, imaju više povijesne sreće koja također igra ulogu u gospodarskom razvoju u dugom roku.
Što se tiče kritične važnosti praga od 80%, njegov značaj za migracijski saldo, koji sam predvidio pred nekoliko godina (to je onaj stari tekst iz 2021.: kratkoročno optimist, dugoročno pesimist) i potvrdio u kasnijim analizama (te je prag oko 80% za balansiranje migracijskog salda postao široko prihvaćena teza u javnim raspravama), nije jedina važna stvar. Posebnost brojke od 80% prosjeka EU vidi se i u rasporedu 11 bivših socijalističkih država oko linije prosjeka AIC-a po stanovniku za tih 11 država. Ta linija (plava na donjoj slici) pokazuje da ukupno približavanje bivšeg socijalističkog istoka prosjeku EU-27 posustaje oko kritičnih 80% prosjeka EU-27. Plava linija prosjeka EU-11 već nekoliko godina udara u taj prag nakon što je do 2019. trend ustrajno, gotovo linearno rastao. Plava linija na slici možda potvrđuje jedno od temeljnih ekonomskih pravila: što je razina razvoja veća, teže je dalje brzo rasti. Ova makroekonomska inačica mikroekonomskog zakona opadajućih prinosa naziva se, preciznije, beta-konvergencija. Međutim, otvoreno je pitanje koliko je beta konvergencija (strukturno usporavanje rasta) na djelu u EU-11, a koliko se radi o djelovanju specifičnih okolnosti povezanih sa šokovima pandemije odnosno lockdowna i ruske agresije na Ukrajinu. Ona je ostavila dublji trag na istoku nego na zapadu EU.
Izvor: Eurostat, izračun autora
Usput, slika pokazuje i drugo ekonomsko pravilo: ako su neke zemlje institucionalno povezane u razvojnom klubu (EU, jedinstveno tržište), njihove će razine razvoja konvergirati zbog beta-konvergencije. To vidimo iz sve uže distribucije podataka-točaka za pojedine zemlje oko linije razvojnog prosjeka EU-11, koja, ponovimo glavnu temu, više ne pokazuje jasan trend rasta nakon što se od 2020. godine kreće tik do praga od 80%. Postavlja se pitanje hoće li se i Hrvatska uhvatiti u „zamku 80%“?
Iako statističke pravilnosti nisu zakonitosti uklesane u kamen (povijest nije sudbina, inače Irska ne bi uspjela), ovaj statistički prikaz četvrt stoljeća povijesti gospodarskog razvoja na istoku EU nam je važan jer se Hrvatska nakon punih petnaest godina približila pragu od 80%. Doduše, Litva i Poljska pokazuju da razvojni otpor na tom pragu nije nesavladiv – nema determinizma, sve je stohastika (Češka i Slovenija su otprije dugo iznad toga praga). Međutim, geopolitička neizvjesnost, predstojeće smanjenje relativne moći bespovratnih EU sredstava u pokretanju rasta, obranost niskog razvojnog voća (bankovna unija, euro i Schengen već su dobrano utjecali na rast) i sve manja moć strukturne fiskalne ekspanzije u uvjetima slabih institucija koje bi trebale osigurati fiskalnu disciplinu u Hrvatskoj, otvaraju pitanje ne slijedi li nam, ipak, udaranje u zid na pragu od 80%?
Što se tiče rasprave o razvojnim temama, ona je iznimno kompleksna; stoga možemo ponuditi siguran odgovor na pitanje s kraja prethodnog odjeljka – nema jamstva da će naša crvena linija prijeći plavu odozdo i nastaviti put prema gore. Neka opća mjesta koja se za to trebaju dogoditi dobro se znaju: konkurentnost, inovativnost, rast produktivnosti rada, dovoljno velika i pametna privatna ulaganja, efikasna administracija, strukturne reforme, i tako to. Međutim, značenje tih općih mjesta u raspravama o ekonomskom rastu, kojima je javnost u velikoj mjeri zasićena (to su teme koje ljudima više ništa ne znače), tope se pred konkretnim pitanjima tko i kako može donijeti i provesti ideje i politike koje bi mogle osigurati putanju crvene linije iznad plave i iznad 80%.
Dok vladajući inzistiraju na slavlju razvojnih postignuća u proteklih pet godina, kako izgleda, bez prevelike želje i energije za bavljenjem problemima sljedeće faze razvoja nakon što voće na niskim granama europskih integracija bude obrano, oporba replicira stare obrasce političkog djelovanja (kričanje zbog korupcije), te se u nedostatku uvjerljivijeg sadržaja rjeđe suočava s povremenim i prolaznim političkim uspjesima (kojih možda i ne bi bilo da im nije politički poduzetnog i prilagodljivog Zorana Milanovića i tajne ljubavi između centra glavnog grada i Možemo!), i češćim neuspjesima kao na nedavnim lokalnim izborima i nizu prethodnih parlamentarnih. U izostanku smislene političke artikulacije razvojnih tema preostaju nam akademske i stručne rasprave te promatranje hoće li se u dubinama društvene strukture – među poduzetnicima, povratnicima, mladima, na sveučilištima, u formalnim i neformalnim udrugama, ili na razini lokalnih politika – u ovom razdoblju gospodarskoga rasta stvoriti neki novi trendovi, odnosno, hoće li se roditi spontana ekonomska i društvena dinamika koja bi mogla iznjedriti dovoljno snažnu energiju koja bi mogla pogurati socio-ekonomski razvoj iznad naznačenoga kritičnog praga? Podsjetimo se knjige sociologa Ivana Burića Sociologija hrvatskog društva, koji je pronašao da je današnja Hrvatska dinamičnije društvo nego ikada u svojoj povijesti.
U teoriji (i ekonomskoj povijesti), moderan ekonomski rast koji je na zapadu zasnovan na inovacijama (tehnološkim, institucionalnim i političkim) nastao je na principu odozdo prema gore. Prostor slobode osvajan je postupno, stoljećima; ali, ne kao apstraktan idejni prostor, već kao konkretan društveni, politički i pravni prostor omeđen vladavinom prava i onime što su North, Wallis i Weingast u seminalnom djelu Nasilje i društveni poredak iz 2009. godine nazvali depersonaliziranim institucijama. Takve institucije ravnopravno tretiraju sve građane i poduzetnike, uključivo i one elitne koji se bave politikom i upravljanjem javnim dobrima. Oni su u naprednim društvima otvorenog pristupa lišeni privilegija iz ranijih društava s personaliziranim institucijama (prirodne države u terminologiji autora) i prisiljeni su služiti općem (većinskom) interesu čuvajući pritom demokratska prava manjina. U puno poznatijem, no ne i inovativnijem djelu Why Nations Fail iz 2012. godine, koje je u proteklih desetak godina – osobito nakon dodjele Nobelove nagrade autorima 2024. – postalo opće mjesto javnih rasprava o socio-ekonomskom razvoju, Daron Acemoglu i James Robinson iznijeli su slično objašnjenje. Ono polazi od toga da moderan ekonomski rast zasnovan na inovacijama počinje u trenutku kada ekstraktivne institucije – one koje elitama omogućuju prisvajanje renti – postanu uključive, inkluzivne. Time istovremeno nestaju rente koje elite vuku iz privilegija na kojima počivaju personalizirane institucije, a omogućuju se konkurencija i suradnja (koje ne isključuju jedno drugo!) ogromnoga broja ljudi. Iz toga nastaje svojevrsna društvena melasa u kojoj se kuhaju različiti vidovi pluralizma i kreativnosti; tehnološke, produktne, ali i svake druge – pravne, institucionalne, umjetničke inovacije…
U najnovijem proboju istraživanja o fundamentalnim uzrocima modernog gospodarskog rasta, antropolog s Harvarda Joseph Henrich u knjzi (skraćeno: W.E.I.R.D) iz 2020. pronalazi duboka uporišta modernoga gospodarskog rasta utemeljenog na inovacijama u ranom srednjem vijeku u Europi. Tada su strogi moralni kodovi zapadnog kršćanstva, osobito u odnosu na muškarce, ograničili poligamiju, seks s velikim brojem žena, incest i brakove među rođacima, stvorivši predtekst za modernizaciju obiteljskih odnosa, individualizam, širenje povjerenja izvan obiteljskog i klanovskog kruga, poduzetništvo, izume – u čemu su u ranom srednjem vijeku prednjačili do danas gotovo nestali pripadnici reda cistercita (lat. Ordo cisterciensis, osnovani 1098.,, koji su do 15. stoljeća bili najveći proizvođači željeza u Europi) – zatim, stvoreni su preduvjeti za širenje pismenosti i obrazovanja koje je osnažila Lutherova reformacija, otpor autoritetu, radišnost, strpljenje, širenje demokratskih načina odlučivanja, te prožimanje konkurencije i suradnje (jer zapadnjaci lakše od drugih doprinose zajedničkom dobru, u pravilu ne lažu na sudovima kako bi štitili rođake i prijatelje, a tamo gdje je više protestanata, utaja poreza izazivat će veće moralno zgražanje i društvene kazne).
Jasno je da cijeli taj koloplet povijesti, institucija i neformalnih normi koje djeluju kao psihološki okidači određeni poviješću odnosno kulturnim normama, ne djeluje jednako na istoku i zapadu EU. Barem ako gledamo u prosjeku (jer jasno je da su na djelu i iznimke – Češka je institucionalno naprednija od Portugala, no zapad Češke je ionako geografski u zapadnoj Europi – Prag je zapadnije od Beča). Stoga bi među dubokim odrednicama razvoja, tj. među onima koje su učahurene u našoj psihi jednako kao i u zakonima i neformalnim institucijama – trebalo tražiti prepreke koje bi objasnile moguće djelovanje spomenutog razvojnog praga od 80% (ako takav prag uopće postoji). Iz njih bi onda valjalo izvesti i neke zaključke o tome što napraviti za preskakanje tvrdog razvojnog praga.
Koncepti ravnopravnog tržišnog natjecanja, isto tako ravnopravnog pristupa institucijama, te društvene suradnje i kontrole prostora javnog na demokratskim principima, ma kako apstraktno zvučali, spadaju u arsenal politika i mjera koje nas mogu pogurati bliže najboljim zapadnim standardima. Bliže najboljim zapadnim standardima ujedno znači dalje od posljedica zakašnjelog opismenjavanja i utjecaja u obliku vjerovanja u razne determinizme, fatalizme i prakticiranje oportunizma kao i snishodljive pognutosti pred vlašću i nevidljivim impersonalnim silama koje nagone na pasivnost i povlačenje u utopije pastoralnog ili nekog drugog, ali asocijalnog porijekla. Takve utopije redom polaze od toga da je današnji svijet pokvaren i grozan, dok je život vrijedan samo uz vlastitu kravicu i seoski ples uz frulu. Međutim, iza idiličnih pastoralnih i komutarijanskih vizija na tragu “nekad je bilo bolje, svi su se u selu znali i bili su zajednica koja se pomagala” kriju se oportunizam, plemenski mentalitet koji gnoji korupciju, nepotizam i nepovjerenje prema široj zajednici i strancima. To su ideje (i neformalne norme) koje su kroz dugu povijest istoka i jugoistoka Europe, ne samo zbog otomanskih osvajanja, ubacile svoje kulturne viruse i u načine kako danas djelujemo i poimamo svijet.
O tim stvarima malo znamo i kada o njima puno govorimo; malo znamo o faktorima koji određuju uvjetovanost naših ideja, vjerovanja i postupaka, kao što malo znamo i o socio-psihološkim kanalima kojima se takva uvjetovanost ostvaruje. Još manje znamo o tome koje norme i ideje priječe, a koje potiču poduzetništvo, upornost, dizanje s poda nakon knock-downa, radišnost, vjeru u sebe, želju za obrazovanjem i napretkom, otvorenost prema kritici i novim idejama i praktičnim primjenama rastućeg fundusa znanja. Pred nekoliko godina među sociolozima i politolozima vođena je rasprava o jednoj dubokoj kulturnoj normi – egalitarnom sindromu odnosno radikalnom egalitarizmu. Pokrenuli su ju sociolozi Aleksandar Štulhofer i Ivan Burić na tragu oživljavanja starih ideja sociologa Josipa Županova iz 1970.-ih. Naišli su na tvrdu kritiku danas dogradonačelnice iz redova Možemo!, politologinje Danijele Dolenec, odgovarali su na tu kritiku, a ja sam raspravu popratio na Labu i u tekstu za Političku misao (o toj temi se puno pisalo 2016.-2017.). Sve me vodilo prema zaključku da nije moguće ocijeniti da li Županov-Burić-Štulhoferov radikalni egalitarizam, premda postoji kao stav-norma među građanima Hrvatske, predstavlja tvrdo determiniranu i teško promjenjivu razvojnu prepreku iz koje izvire razvojno detrimentalna sječa glava koje strše (a koja bi se u kontekstu ove analize mogla uposliti kao objašnjenje tvrdoće praga od 80%), ili se radi o kontekstualno određenom, što će reći labavom stavu-normi, koji ne predstavlja ozbiljnu prepreku za gospodarski rast i razvoj (štoviše, razvoj i počiva na nekim elementima egalitarizma shvaćenog kao ravnopravnost).
Nisu mi poznata druga detaljna istraživanja mogućih veza između kulturnih normi i socio-ekonomskog razvitka u proteklih pet do šest godina; povremeno se pojavljuju pregledni tekstovi i istraživanja o korupciji, odnosno njezinom dobro poznatom i dokazanom korozivnom djelovanju na društveni razvoj. No, korupcija i njena slaba forma – neodgovorna rastrošnost – osobito dok parazitira na zajedničkom dobru i novcu poreznih obveznika, jest tek iskrivljeno ponašanje – posljedica koja neposredno ugrožava razvoj – a ne duboki uzrok zaostajanja. Duboki uzrok je ono nepoznato u kulturi i vjerovanjima što korupciju čini prihvatljivim rizikom, štoviše, podlogom afirmacije i pohvale u zatvorenom nepotističkom krugu koji nerijetko uključuje familijarne, stranačke i druge slične veze koje osiguravaju privilegij i isključuju vanjski krug. (Samim time, otvoreno i transparentno tržište s jasnim pravilima, kojemu svatko može pristupiti, predstavlja pravu opasnost za takve krugove pogodovanja.).
Formalne institucije su površinski iskaz dubokih ideja, interesa i normi. Ono što znamo izmjeriti u pogledu kakvoće njihova funkcioniranja u današnjoj Hrvatskoj donekle je zabrinjavajuće i daje podlogu za pesimizam u pogledu sposobnosti Hrvatske da uvjerljivo pregazi prag od 80% europskog prosjeka u nadolazećim godinama. Ipak, s obzirom na sličnost Hrvatske i Poljske (koja je na 84% prosjeka EU) u pogledu institucionalnog razvitka, institucionalna kvaliteta ne pruža uvjerljivu poruku o neizbježnosti hrvatskog zastajanja na pragu od 80% zbog problema s institucijama (osim ako isti razlog ne zaustavi Poljsku u njenom daljnjem napretku). Istina je da tri od pet država iz skupine EU-11 koje imaju natprosječni AIC po stanovniku, ujedno veći od hrvatskih 78%, imaju puno bolje pokazatelje institucionalne kakvoće od Hrvatske (to su Litva, Češka i Slovenija), i to zabrinjava. Međutim, Poljska i Hrvatska prilično su institucionalno slične (osim po korupciji koje je manje u Poljskoj), a Rumunjsku nismo ni prikazali na donjoj slici jer je prema svim dimenzijama slabija od Hrvatske i Poljske iako ima veći AIC po stanovniku. Prikazani su podaci iz Worldwide Governance Indicators Svjetske banke koji mjere šest institucionalnih dimenzija: (1) glas i odgovornost (kako provodimo izbore, glasamo, koliko su mediji slobodni, sloboda kretanja i izražavanja i sl.), (2) političku stabilnost u smislu odustva nasilja i terorizma (samorazumljivo), (3) djelotvornost vlade (kvaliteta administrativnih usluga i infrastrukture), (4) kakvoću regulacije (sloboda ulaganja, regulatorna opterećenja, provedba anti-monopolske politike i sl.), (5) vladavinu prava (što osim uobičajenih pravnih uključuje i širi skup pokazatelja poput povjerenja u policiju) i (6) kontrolu korupcije. Prema ovim pokazateljima, Poljska i Hrvatska su zemlje-sestre pri čemu je Hrvatska – kao što je već rečeno – slabija po korupciji (više je korupcije), ali je bolja prema djelotvornosti vlade što uključuje kvalitetu administrativnih usluga i infrastrukture. Nedavno je na Labu objavljen tekst koji daje preliminarnu usporedbu napora deregulacije u Hrvatskoj i Poljskoj, a vrijedi spomenuti i ne slučajnu činjenicu da Hrvatska i Poljska imaju isti kreditni rejting (A-) kakav nema niti jedna treća zemlja u našoj referentnoj skupini EU-11; kao što rekoh, zemlje-sestre, pri čemu je Poljska institucionalno ipak malo bolja od nas, zericu.
Još uvijek dakle ne znamo hoće li 80% prosjeka EU-27 za Hrvatsku djelovati kao ozbiljan razvojni prag koji će biti teško preskočiti. Treba pričekati još koju godinu do 2029./2030. kako bismo utvrdili jesmo li uopće udarili u razvojni zid, a da bismo se tek potom pozabavili sastojcima koji objašnjavaju moguću tvrdoću prepreke – kako onim uže ekonomskim, tako i onim dubokim kulturnim i povijesnim sastojcima objašnjenja. U međuvremenu, dok čekamo ishod razvojne utakmice, prepuštam se pukoj spekulaciji – vlastitom apriornom uvjerenju (možemo to zvati i hipotezom), koje me na tragu paradigme „kratkoročno optimist, dugoročno pesimist“ (koju sam artikulirao 2020./2021.) nagoni na zaključak da se upravo nalazimo u približno dvogodišnjoj (2025./2026.) prijelaznoj fazi u kojoj putujemo iz doba optimizma u doba pesimizma ili, u najboljem slučaju, povijesnog realizma. Na tu me tezu navode tri ključna razloga: jedan uže ekonomski, a druga dva dubinska, kulturno-povijesna, od kojih se prvi reflektira kroz političku sferu, dok drugi ima šire reperkusije u društvu.
Uže ekonomski gledano, produktivnost rada od 2022. godine naovamo više ne raste. Makroekonomski rast uvjetovan je angažmanom dodatnih radnika u tradicionalnim radno-intenzivnim djelatnostima i javnom sektoru: rastemo onoliko koliko zapošljavamo. Ukupan output po satu angažiranog rada više ne raste – kao da nema tehnološkog napretka, bolje organizacije i inovacija na skali koja bi imala makroekonomski značaj. Fenomen stagnacije produktivnosti rada od 2022. naovamo može biti privremen, no snažno je upozorenje odaslano: gospodarstvo u kojem produktivnost rada ne raste nema šanse za dugoročan uspjeh. Ono što najviše brine je izostanak svake političke rasprave o ovoj zabrinjavajućoj pojavi. Čak i među kolegama ekonomistima malo je onih koji prate ovaj pokazatelj, a još je manje onih koji uz pomoć ekonomskih modela i statistika istražuju uzroke stagnacije produktivnosti u Hrvatskoj (iako se radi o ključnom fenomenu ovoga doba).
Izvor: Eurostat
U dubokom kulturno-povijesnom smislu, koji se tiče političkih ideja, naše dominantne ideje o gospodarstvu i dalje su arhaične. S obzirom na regrutaciju političkih elita iz krugova ljudi koji su karijerno i mentalno vezani uz javni sektor i službe, gospodarska pitanja ostavljena su po strani ili su obrađena na nemušte načine uz suženu vizuru na javne investicije i usluge. HDZ vjerno nastavlja razvijati državni kapitalizam u kojem pliva kao riba u vodi. Život ovog političkog modela za neko je vrijeme produžen Plenkovićevom pametnom strategijom europske integracije i bespovratnim europskim sredstvima. No, taj model ima svoj, u povijesnom smislu, skori kraj. SDP teško može ponuditi alternativu jer polako ali doslovno umire dostigavši tek malo više od pola puta od bivše komunističke partije do moderne europske socijaldemokracije čija ih je šira kriza u proteklih desetak godina izbacila s logične povijesno-političke putanje u politički limbo. Možemo! se u ovom desetljeću nametnuo kao potentnija alternativa, ali tako da je dijelu zagrebačkih urbanita „prodao foru“ s mješavinom aktivizma i starih zelenih ideja kakve su njima srodne zelene stranke u Europi gurale unazad nekoliko desetljeća. Pri tome, u biti, nisu ponudili ništa novo i ništa više od političke reinkaracije SDP-ove umirovljene Mirele Holy, pa se i praktični smisao takve politike u prvom Tomaševićevom mandatu zaustavio na biciklističkim stazama i žardinjerama s biljkama. Ostali se nisu najbolje snašli i još uvijek se nalaze u fazi traženja sebe. I glasača, povećalom. U takvim uvjetima, kao što sam već naglasio, od političkih elita treba očekivati jedno veliko ništa i maksimum svih maksimuma – da što manje smetaju, da se maknu od ekonomije i što više usredotoče na ono čime se poduzetnici na tržištu ne bave (javne usluge, za čiju proizvodnju privatni ulagači nemaju vremenske horizonte, kapital i znanja), te da to rade što poštenije i efikasnije. Pa da vidimo ima li Hrvatska uopće sposobnost za gospodarski rast u nekom drugom institucionalnom sustavu koji neće biti državni kapitalizam (jer državni kapitalizam, ponovimo, neće još dugo moći proizvoditi gospodarski rast u Hrvatskoj kada se promijene okolnosti – manje bespovratnih EU sredstava, promijenjene okolnosti i politički prioriteti EU, strukturni limiti fiskalne ekspanzije).
Širi, odnosno dublji razlog za kulturno-povijesni pesimizam leži u slabom obrazovnom sustavu. Iako su nove generacije građana sve bolje obrazovane, i premda sustav pruža i neke prednosti pred obrazovnim sustavima u drugim zemljama (npr. vrlo rašireno učenje dva strana jezika), Hrvatska je prema raširenosti i kvaliteti visokog obrazovanja i dalje pri dnu EU. Tavori oko mjesta koje je u poretku država članica prema kriteriju ekonomskog razvoja već dostigla (ovisno o pokazatelju – četvrta, peta, šesta odozdo). Zadnji val PISA testova provedenih među mlađim srednjoškolcima 2022. nije ispao loš, ali ne zbog našeg napretka nego zbog post-lockdown krize obrazovanja u razvijenim zemljama, pa smo se prema rezultatima našli u njihovom obećavajućem društvu. No, statistika visokog obrazovanja ostala je neumoljiva; s 30% visokoobrazovanih u radnosposobnoj populaciji Hrvatska je peta odozdo u EU, a prema pokazateljima cjeloživotnog učenja treći smo odozdo. Trebala bi nam obrazovna renesansa zasnovana na poticanju poduzetnosti, kreativnosti i inovacija, za što je veoma teško pronaći gotov recept (inače bi ga svaka zemlja mogla primijeniti). Netko će na to reći; a što fali Česima i Talijanima koji imaju manji udjel visokoobrazovanih od Hrvata, pa nije to baš neka prepreka za dostizanje 90% prosjeka EU? Tehnički gledano, sam pokazatelj udjela visokoobrazovanih vjerojatno i nije presudna prepreka razvoju sve dok se ne postavi pitanje što učimo, kako učimo i naučimo li uopće kroz obrazovanje cijeli život učiti, što je nužan uvjet cjeloživotne produktivnosti, kreativnosti i inovacija u današnjem svijetu u kojem sama formalna diploma ima sve manju intrinzičnu vrijednost jer se svijet i potrebna znanja mijenjaju brže nego što su to uspavani akademci u stanju pohvatati.
Kada smo kod primjene znanja i obrazovnih procesa koji bi trebali to omogućiti, jedan podsjetnik na ranije problematiziranje ove teme: na samom kraju 2019. godine, u vrijeme ogromnog iseljavanja i slabašnog gospodarskog oporavka nakon dugotrajne krize 2009.-2014., objavio sam tekst o Republici pisama – kompleksnoj mreži dopisivanja među brojnim znanstvenicima, političarima i poduzetnicima u zapadnoj Europi i SAD-u, koji su prije Prve industrijske revolucije poštom razmjenjivali ideje šireći na taj način znanja i prosvjetiteljska uvjerenja. Povjesničar Joel Mokyr je u Republici pisama vidio ključni (idejni) mehanizam pokretanja modernog ekonomskog rasta zasnovanog na inovacijama. Republiku je u knjizi iz 2020. evocirao spomenuti antropolog Joseph Henrich. On je, razrađujući svoju tezu o W.E.I.R.D zapadnoj civilizaciji, proveo sate u razgovorima s Mokyrom (kao i s ranije spomenutima Acemogluom i Robinsonom). Meni je Republika pisama 2019. poslužila kao metafora za međunarodnu mrežnu povezanost u kojoj, u današnje vrijeme, ključnu ulogu imaju poduzetnici i trgovci koji pokreću razmjenu, a zahvaljujući čemu Hrvatska nakon ulaska u EU ima povijesnu razvojnu priliku (koju do te 2019. još nije bila iskoristila). Predviđanje o fundamentalnom pozitivnom utjecaju sve dublje ekonomske umreženosti djelomično se obistinilo u međuvremenu, no pogriješio sam napisavši da je mreža dopisivanja nekadašnje Republike pisama, koja je trajala stoljećima kroz srednji vijek, zaobišla Hrvatsku. Spomenuti Joseph Henrich je kao primjer dalekog dosega Republike pisama u svojoj knjizi odabrao upravo Hrvata – Dubrovčanina Marina Getaldića(1568.-1626.), izumitelja paraboličnog ogledala koji se dopisivao s Galileom Galilejem. Spomen prvog velikog hrvatskog matematičara i fizičara (drugi Dubrovčanin Bošković doći će punih 150 godina kasnije) podsjetio me na ovaj provokativan tekst spisatelja Ivana Salečića: on je službenom školskom programu i općeprihvaćenom mitu o uroti Zrinskog i Frankopana suprotstavio alternativnu identitetsku priču o Dubrovačkoj republici. Ona je svojim diplomatskim i trgovačkim vještinama mogla jednim dijelom služiti kao uzor i inspiracija za jednu novu, uspješnu Hrvatsku, utemeljenu na kreativnosti, inovacijama, otvorenosti i globalnoj ambiciji. To nas vraća na početak priče o obrazovanju: koliko nas ono u što vjerujemo i kako mislimo, a što izvire iz dubina naučenih kulturnih matrica, uvjetuje u našem djelovanju koje može biti i konformističko, nezrelo na razini ptića s otvorenim kljunom koji od roditelja (ili vladara) očekuje da mu „nešto kapne“, ali i pobunjeničko, uporno, borbeno, kreativno, odražavajući spremnost na preuzimanje rizika i samostalno snalaženje u uvijek nepredvidivom svijetu.
Nedavno sam jednoj neformalnoj družini održao predavanje na temu aktualnog razvojnog trenutka i na kraju postavio pitanje: je li Hrvatska kao Irska koja je, krenuvši sa siromašne europske periferije, u 40-tak godina dostigla europski prosjek (iako je daleko od toga da joj je taj položaj zajamčen u svjetlu promjena američke politike), ili je više kao Portugal koji se tih istih 40-tak godina mučio s onih famoznih 80% europskog prosjeka? Pitanje je poznato mojim čitateljima jer ga u tekstovima na Labu uporno ponavljam najmanje jednom na godinu. Pitanje je inspirirano jednim davnim razgovorom koji se odvijao uz ručak negdje na prijelazu milenija. Tada sam isto pitanje postavio dobro upućenom, starijem prijatelju. On je bez razmišljanja ispalio: „Portugal?! Pa to bi bilo divno!“. Danas lovimo Portugal, nije nam daleko, no možda lovimo i portugalsku razvojnu sudbinu. To je generacijsko pitanje. Kada sam isto pitanje postavio spomenutoj družini u kojoj su bili ljudi različitih generacija, stariji su očekivano ispalili kao iz topa: „Portugal?! To je to! Najvažnije je da sačuvamo taj položaj!“ Mlađi se nisu izjašnjavali; izgledalo je da malo dublje promišljaju o pitanju. Stekao sam dojam da su suočeni s osjećajem strave pred perspektivom od nekoliko desetljeća, koliko će u ovom neizvjesnom svijetu još morati raditi i doprinositi osobnom, obiteljskom i općem dobru, ne bi li se Hrvatska približila 90% razvojnog prosjeka EU, pa onda, eventualno, i magičnoj granici od 100% (koju moja generacija vjerojatno neće doživjeti).
Poanta je da svaka generacija piše svoju povijest. Moja generacija je svoju uglavnom napisala. Zasad nije ispalo loše, s obzirom na startni položaj otprije nekih tridesetipet godina. Mi smo sada na zalasku, u defanzivi; najradije bismo samo branili osvojen teren ili napravili neki mali pomak tu i tamo. Pravo je pitanje što želi i može sljedeća generacija? Zasad vjerojatno nemaju pojma i tek hvataju konce.
Zaključno, moj pogled „kratkoročni optimizam, dugoročni pesimizam“ može se tumačiti na dva načina. Prvo, kao iskaz mudrosti osobe u zrelim godinama koja je vidjela nešto i od te slavne povijesti i koja zna kako osvojeno može biti brzo izgubljeno. Drugo, može se tumačiti i kao iskaz zamora generacije koja pomalo ostaje bez novih ideja i energije. Tko nas šiša. Uostalom, pred samo sedam-osam godina stvari su još uvijek izgledale tragično (samo Bugarska nas je čuvala od pada na samo dno EU), pa je veliko pitanje koliko je i ovih 78% krhkog zadovoljstva sagrađeno na čvrstim temeljima koji bi se mogli pripisati mudrosti i vještini generacije. Vrijeme će pokazati.
Na samom kraju sam dužan, intelektualnog poštenja radi, primjereno sumnjati u vlastite sposobnosti predviđanja (jer ova vrsta analize nije ekonometrija nego literatura); želim vjerovati u mogućnost da sam sa svojom tezom o postupnom prijelazu iz kratkoročnog optimizma u dugoročni pesimizam (ili, barem, povijesni realizam) u krivu, pa valja pomno pratiti ono što je već rečeno i predstavlja ključnu poruku teksta: treba promatrati hoće li se u dubinama društvene strukture – među poduzetnicima, povratnicima, mladima, na sveučilištima, u formalnim i neformalnim udrugama, ili na razini lokalnih politika – u međuvremenu stvoriti neki novi trendovi, odnosno, hoće li se roditi spontana ekonomska i društvena dinamika koja bi mogla iznjedriti dovoljno snažnu energiju, a koja bi mogla pogurati socio-ekonomski razvoj iznad naznačenoga kritičnog praga. U teoriji (i ekonomskoj povijesti) moderan ekonomski rast koji je zasnovan na inovacijama (tehnološkim, institucionalnim i političkim) na zapadu je i nastao na principu odozdo prema gore.