U prvom tekstu iz serijala povodom 250 godina izlaska Smithove knjige Bogatstvo naroda (u izvorniku: An Inquiry into the Nature and Causes of the Wealth of Nations) istaknuo sam kako se Adama Smitha i dalje tumači različito, ponekad pogrešno i često površno. Smith i dalje izaziva kontroverze. To je neobično, a kada to pođe za rukom nekome kroz ni manje ni više nego 250 godina, onda se u tim idejama mora nalaziti nešto vrlo zanimljivo. Samo to bi bio dovoljan razlog za jedan serijal tekstova o Bogatstvu naroda. No polemike ćemo ostaviti za treći dio. U ovom, drugom, malo ćemo izoštriti pogled i poći od činjenice da je Adam Smith bio prvi ekonomist moderne ere. Tekst je posvećen Adamu Smithu, ekonomistu. Napisan je tako da čitatelj u njemu može naučiti nešto o osnovama ekonomike.
Glavna ideja Bogatstva naroda
Središnji ekonomski pojmovi kod Smitha su:
- kapital (iako nije govorio o kapitalizmu; interpretacija kroz perspektivu različitih društvenih sustava doći će kasnije, uglavnom od strane kritičara kapitalizma – socijalista utopista poput Louisa Blanca koji je oko 1840. skovao pojam kapitalizam);
- produktivnost, koju Smith povezuje s podjelom rada, i
- tržišna razmjena.
Smith polazi od toga da je kapital odnosno akumulacija štednje u fizičkim oblicima koji pomažu proizvodnji pretpostavka zaposlenosti, a ne zamjena za radnike. I kapital i novi poslovi proizlaze iz podjele rada, a ona zavisi o veličini tržišta odnosno raširenosti tržišne razmjene. Sprega te četiri stvari (kapital – zaposlenost – podjela rada – veličina tržišta odnosno razmjena) ključ je za razumijevanje Smithovih ideja koje, u konačnici, vode ka zagovoru slobodnog tržišnog natjecanja i slobodne razmjene.
Kada je tržišna razmjena ograničena (primjerice, jer je tržište malo ili zbog toga što vlast brani trgovinu), podjela rada je također ograničena. A ako je podjela rada ograničena, ograničena je i produktivnost rada, a s njome i zaposlenost i životni standard ljudi. Jer, ako je tržište malo (točnije, ako tržišne razmjene ima malo), nitko se neće usuditi specijalizirati – posvetiti se samo jednoj stvari ili procesu. Odatle slijedi da su ulaganja kapitala povezana s podjelom rada, pa će tehnologije biti implementirano najviše u proizvodnjama gdje je rad najviše specijaliziran. Slobodna razmjena je pretpostavka odnosno poticaj za takav razvoj.
Razvoj kroz podjelu rada dovodi i do korisne međunarodne razmjene. Štoviše, razvoj može biti potaknut njome: što je stupanj razvoja veći, i uvoz će biti veći. Prema tome, širenje razmjene vodi ulaganjima kapitala, ulaganja kapitala vode podjeli rada, podjela rada znači produktivnost i povećanje bogatstva naroda, a to povratno utječe na širenje međunarodne razmjene. I tako ukrug. Sustav se razvija, a procesi podupiru; tehnološke primjene se šire, produktivnost, a s njome i dohoci, bivaju sve veći.
Pokretačka snaga slobodne razmjene bila je velika nova ideja 1776. Nije bila nova sama po sebi; novost je bila njena uklopljenost u širi sustav tumačenja ekonomske zbilje. Novost je bila i artikulirana opreka s prevladavajućim merkantilističkim doktrinama onoga vremena. Merkantilizam – temeljna ekonomska ideja koju povezujemo s imperijalizmom – izvoz promatra kao društveni dobitak, a uvoz kao gubitak, pretvarajući time međunarodnu arenu u prostor nulte sume i pružajući intelektualni i politički alibi imperijalizmu. Smith je udario izravno u kost imperijalističko-merkantilističkih doktrina.
Antropološki temelji Bogatstva naroda
Smith je isticao da pse nitko nije vidio kako razmjenjuju kosti, dok ljudi stalno nešto razmjenjuju. Time je naglasio da razmjenu stvari i usluga među ljudima ne treba razumjeti kao puki iskaz političke volje ili društvenog ugovora, već kao iskaz duboke ljudske prirode. Sklonost razmjeni može se dakle izvesti iz temeljnih ljudskih osobina kao što su razmišljanje i govorenje (temelji razmjene informacija iz kojih slijedi sklonost razmjeni predmeta i usluga). S današnjim saznanjima o vezama između nastanka računanja i pisma i širenja razmjene, možemo tvrditi da je Smith u antropološkom i povijesnom smislu bio u pravu iako pred 250 godina nije mogao mnogo znati o razvoju zapisa i trgovine kroz povijest.
Smith je zbog središnje pokretačke uloge slobodne razmjene govorio o trgovačkoj, komercijalnoj civilizaciji, a ne o kapitalizmu. Kapital u Smithovoj ekonomskoj teoriji jest bitan čimbenik društvenosti koji omogućuje specijalizaciju, no kapital – njegova premještanja među ekonomskim aktivnostima i dugoročna akumulacija – samo je odgovor na poticaje i signale koji dolaze iz prostora razmjene. Svaki je slobodan čovjek na neki način trgovac – pisao je Smith – naglašavajući da i radnik trguje uslugom svoga rada koju pruža poslodavcu. Otud potječe njegova ekonomska teorija protiv robovlasništva koju sam spomenuo u uvodnom tekstu.
Međutim, Smith je također naglasio kako je ljudska priroda u konačnici (ne uvijek, ali uglavnom) usmjerena na osobnu korist, što treba uzeti u obzir pri razumijevanju načela tržišne razmjene. Dalje u tekstu i trećem dijelu raspravit ćemo ovu postavku koja je temelj mnogih kritika i slabog razumijevanja Adama Smitha.
Prva sveobuhvatna ekonomska teorija
Smith je dakle objedinio teorije proizvodnje i razmjene u jedinstvenu teoriju u kojoj tržišna razmjena ima središnju, pokretačku ulogu, a specijalizacija i rast produktivnosti i znanja nastaju kao spontani odgovori na cjenovne signale povezane s razmjenom. Ključni društveni signal koji nastaje kroz razmjenu su cijene koje određuju dobit i nadnice, te poticaje koji iz njih proizlaze za radnike i vlasnike kapitala.
Prije nego što proniknemo dublje u način formiranja cijena kod Smitha, dotaknimo se problema spontanosti nastanka i odvijanja opisanih procesa kada ih pokreću slobodni ljudi. Ova teza je Smithove kritičare najviše bola u oči. Iako se spontanost opisana slavnom metaforom “nevidljive ruke” u Bogatstvu naroda spominje samo jednom ili dvaput, ne manje slavan citat povezan s tom temom onaj je koji naglašava da nije dobrohotnost mesara, pivara i pekara njihova osobina zbog koje očekujemo imati večeru, već je to njihov osobni interes. U želji da zarade, odnosno da i sami osiguraju večeru svojim obiteljima, oni će se međusobno natjecati, ulagati, poboljšavati proizvode i procese, pa će kupci s vremenom po povoljnijim uvjetima dolaziti do proizvoda koje proizvođači i trgovci nude na tržištu. Iako proces investiranja i inoviranja nije bio u središtu Bogatstva naroda (jer je takvih procesa u Smithovo doba bilo relativno malo), Smith je dobro naslutio središnje mjesto procesa konkurencije u razvoju gospodarstva.
U Bogatstvu naroda naglašena je razlika između primitivnih društava, u kojima je odnos vrijednosti određen intenzitetom rada, i modernih društava u kojima se odnos vrijednosti određuje na složeniji način. Primitivni koncept vrijednosti koja počiva isključivo na radu polazi od intenziteta rada koji treba uložiti u proizvodnju. Ako za proizvodnju nekog dobra treba dva puta više rada (vremena) nego za proizvesti neko drugo dobro, prvo za drugo dobro moći će se razmijeniti samo prema omjeru 1:2. Nasuprot tome, u modernom društvu, na tržištu, i uz proizvodnje u koje je uložen kapital, odnos vrijednosti odnosno omjer razmjene ovisi o relativnoj korisnosti dobara (što određuje efektivnu potražnju) i tehnologijama proizvodnje. Kapital (tehnologija, organizacija, podjela rada) koji postaje sve produktivniji mijenja odnose kroz sraz ponude i potražnje; ulaganja kapitala i rast znanja zbog podjele rada utječu na ponudu koja je u stalnoj interakciji s potražnjom. U tom složenom odnosu, intenzitet rada nije više taj koji određuje odnos razmjene. U strukturi cijene sadržani su operativni troškovi (taj udjel određuje tehnologija), troškovi nadnica, renti (taj udjel određuju specifičnosti tržišta rada i imovine), te višak – dobit. Cijene inputa, koje su određene funkcioniranjem njihovih tržišta, određuju prirodnu cijenu outputa.
Koncept prirodne cijene u Smithovoj teoriji ima dvojako središnje mjesto. Prvo, cijenu možemo smatrati prirodnom ako su sva tržišta inputa, koja utječu na strukturu cijene outputa, slobodna i otvorena za konkurenciju. Drugo, tržišna cijena koja je određena odnosom ponude i efektivne potražnje ne mora uvijek biti jednaka prirodnoj. Ako je tržišna cijena veća (jer je potražnja jaka), resursi će se ulagati u proizvodnju toga dobra, i obratno. To je Smithov opis ekonomske dinamike koji u glavnim crtama vrijedi i danas.
Tako smo dobili prvu integriranu dinamičku teoriju razmjene i proizvodnje. Ekonomisti ju i dan danas razrađuju. Istražuju i opisuju kako odnosi ponude i potražnje stvarno funkcioniraju. Na temelju ove ideje već u 19. stoljeću nastali su daljnji teorijski pomaci koji su ekonomiku učinili ozbiljnom znanošću – Ricardova teorija komparativnih prednosti u međunarodnoj trgovini te detaljniji opisi funkcioniranja tržišta koji su razvijeni u okviru marginalističke škole. Najistaknutiji predstavnici ovoga smjera bili su Cournot, Gossen, Jevons i Marshall. A sljedeću veliku viziju cjeline sustava “opće ravnoteže” u kojoj su sva tržišta, cijene i djelatnosti neposredno ili posredno povezani (što je de facto Smithova vizija), pružio je švicarac Leon Walras 1874.
Monopoli kao glavno odstupanje i “tendencijski pad profitne stope”
Da bismo pokazali zašto je Smithova teorija duboko povezana s konceptom slobode razmjene i slobodnog poduzetništva moramo razumjeti Smithova razmišljanja o tome kako ovaj dinamičan sustav stvarno funkcionira, odnosno kada i kako se javljaju odstupanja od principa slobodne razmjene i tržišnog natjecanja. Smith ne samo da je bio svjestan postojanja odstupanja, nego ih je i prvi analizirao u okviru zaokruženog teorijskog sustava. U fokusu toga dijela su monopoli. Time je pokrenuo val formalno-matematičkih prikaza funkcioniranja tržišta koji je krenuo tijekom 19. stoljeća (spomenuti marginalisti) i snažno utjecao na oblikovanje ekonomske znanosti u 20. stoljeću.
Smith je znao da su monopoli česti. Razlikovao je dvije vrste. Prva su monopoli nad industrijskim (tehnološkim) informacijama i znanjima. Danas ih nazivamo intelektualno vlasništvo. Smith ih je zvao industrijske tajne i dobro ih je razumio jer su u njegovo doba u Ujedinjenoj Kraljevini već postojali zakoni o zaštiti intelektualnog vlasništva. Druga vrsta su monopoli koji su omogućeni odnosima moći i/ili regulacijom. Smith je izravnije ukazivao na štetnost drugih. Naime, u prvom slučaju tržišna cijena se održava iznad prirodne kako bi se realizirao povrat na ulaganja u tehnologiju koja dovodi do daljnje podjele rada, što može biti korisno za gospodarski razvoj. U drugom slučaju, tržišna cijena je iznad prirodne jer monopolist (koji nema konkurenta) ima moć proizvoditi manje nego što je tržištu potrebno. Nekog posebnog opravdanja za to u smislu neophodno povećanog povrata na ulaganje nema. U tom slučaju, dio efektivne potražnje uvijek ostaje nezadovoljen, a monopolist izvlači veću dobit – monopolističku rentu. Iz ovoga Smithova opisa proizlaze današnje institucije borbe protiv monopola.
U širem smislu, imperijalizam-kolonijalizam smatrao je specifičnim oblikom međunarodnog monopola. U njemu bogatiji, dakle tehnološki napredniji i jači, nameće nepovoljne uvjete razmjene slabijoj i siromašnijoj strani. To je poput nametanja “neprirodnih” uvjeta razmjene u robovlasništvu i feudalizmu. Ova ideja vodi do jednog od ključnih Smithovih izvoda: da bismo shvatili štetnost imperijalizma-kolonijalizma (i merkantilizma), moramo biti u stanju zamisliti kontrafaktičko funkcioniranje ekonomskog sustava u uvjetima slobodne razmjene. U tim uvjetima, iako i profiti kapitalista i nadnice radnika rastu usporedo s povećanim ulaganjima kapitala, njihove stope (stope povrata na uloženi kapital i rad) kreću se u suprotnim smjerovima. Stope povrata na kapital (i kamatne stope) dugoročno padaju, a stope povrata na rad (koji je sve više specijaliziran zbog ulaganja kapitala i širenja znanja o proizvodnji) rastu.
Stope povrata na kapital padaju do razine “normalne” kompenzacije za rizik ulaganja, što je još jedna briljantna ideja uklopljena u cjelovit sustav proizvodnje i razmjene: u povratima na ulaganja sadržana je premija rizika. Nasuprot tome, ako se trgovina i/ili proizvodnja mogu monopolizirati (kao u imperijalizmu), stopa povrata na kapital neće pasti. U takvoj situaciji visoke se profitne stope održavaju, a sustav gubi unutarnju dinamiku jer kapital i rad ne sele u proizvodnje čiji se proizvodi najviše traže na slobodnom tržištu. Najveći dio koristi od funkcioniranja takvog sustava prisvaja uska skupina monopolista. Sustav postaje statičan umjesto dinamičan, a društvena korist od funkcioniranja tržišnog sustava značajno se smanjuje. Smith je u tom smislu više nego jasan: …opresija nad siromašnima počiva na monopolu bogatih, koji prisvajajući svu dobit od trgovine za sebe, mogu zaraditi iznimno velike profite. Ova rečenica je veliko iznenađenje za površne kritičare koji Smitha tumače kao da je bio puki apologet interesa kapitala, ali i za libertarijance koji su bilo kakvom obliku tržišta vide ostvarenje nekog ideala bez dubljeg etičkog i društvenog sadržaja.
Veze s marginalistima i Marxom
Smithove ideje će snažno utjecati na račvanje ekonomske analize u dva smjera u 19. stoljeću. Jedan je smjer spomenuta marginalistička škola (zapravo se radi o počecima matematičkog modeliranja ekonomskih odnosa). Ona će dovesti do definitivnog oblikovanja moderne ekonomske analize pod utjecajem Wallrasove i Marshallove sinteze. Prvi je u Elementima čiste političke ekonomije iz 1874. formalizirao Smithov sustav u modelu opće ravnoteže, a Marshall je u Principles of Economics iz 1890. sintetizirao sve bitne dotadašnje ideje. Prvi rani proboj na ovom intelektualnom pravcu napravio je Francuz Augustin Cournot koji je matematički modelirao (i formalno dokazao konzistentnost) Smithove ideje o monopolima proširivši model i na opis oligopolskih situacija već 1838.
Drugi smjer, preko također već spomenutih socijalista-utopista, vodi prema Marxu. Marx je bio pod dojmom raširenih sukoba interesa radnika i kapitalista. Nije vidio da bi se ti sukobi mogli rješavati na mirne načine. Državu odnosno društveni red/poredak tumačio je kao instrument prisile u rukama klase kapitalista (buržoazije). I najvažnije: od Smitha je posudio i pojednostavio ideju o tendencijskom padu profitne stope. Pri tome je zanemario Smithove ideje o komplementarnosti kapitala i rada i postojanju normalne stope profita koja sadrži kompenzaciju za rizik, pa mu se ukazala vizija inherentnog samouništenja kapitalizma zbog nestanka profita uslijed krize hiperprodukcije koju osiromašeno radništvo nema čime kupiti.
Takva Marxova vizija distopijska je ideja o društvu koje se urušava pod teretom unutarnjih proturječja. U korijenu je ideja o “eksploataciji” (radnika od strane kapitalista), pa Marx zaključuje da su kapitalizam, buržoazija i buržoaska država osuđeni na propast. Nakon toga, neizbježno (navodno znanstveno dokazano), slijede socijalizam i, na kraju, komunistički “raj” u kojemu nema privatnog vlasništva nad kapitalom odnosno imovinom.
Vjerojatno ne treba posebno objašnjavati što je pokazala povijest. Dovoljno je primijetiti da dva idejna smjera koja se izvode iz Smitha i danas žive u društvenom i političkom prostoru. Perma prvome, čovječanstvo napreduje, biva sve bogatije, a tržišta, konkurencija i ulaganja kapitala u sprezi sa stalnim učenjem (podjelom rada) osiguravaju takav ishod. Prema drugome, čovječanstvo je stalno na rubu sloma zbog sraza eksploatatora i eksploatiranih u igri s nultim zbrojem. U velikome dijelu javnih rasprava i politika i danas se mogu pronaći tragovi DNK ovih dviju ideja.
Marxova interpretacija trenda pada profitne stope i Smithovo tumačenje (koje vodi ka normalizaciji povrata na kapital u smislu pozitivne stope koja kompenzira rizik, ali ne odbacuje ništa više od toga) imaju jednu zajedničku karakteristiku. Oba ne poklanjaju dužnu pažnju ključnom modernom fenomenu – inovacijama. Inovacije otvaraju nova područja proizvodnje u kojima se dinamika kapitala, rada, učenja, nadnica, novih tehnologija i profitnih stopa uvijek pokreće ispočetka.
Smithu možemo oprostiti ovaj “previd”. Kao što smo već zabilježili, slutio je tu dinamiku kada je opisivao poticaje za poboljšanja koja stvara konkurencija poduzetnika iz njegova doba (mesara, obućara …). No pisao je prije pravog početka Prve industrijske revolucije, koji je vremenski lociran oko 1800., iako neki autori (Ashton) rane početke smještaju oko 1760. Smithov svijet bio je ograničen; on se divio maloj manufakturi pribadača u kojoj je proizvodni proces bio podijeljen na osamnaest koraka pa nije mogao zamisliti svijet Bella i ATT-a 19. i 20. stoljeća, kao ni svijet Nvidie i Amazona 21. stoljeća.
Treba dobro pojmiti povijesni kontekst: u poduzećima – manufakturama u Smithovo doba uglavnom još nije bilo provedeno odvajanje vlasništva od profesionalnog upravljanja. Ekonomski povjesničar – nobelovac (2025.) Joel Mokyr u svojoj Ekonomskoj povijesti Britanije 1700.-1850. (eng. Enlighted Economy) ističe da je ta zemlja u Smithovo vrijeme još uvijek bila zaostalo i zatvoreno gospodarstvo što Smithovu ranu teoriju modernog gospodarstva pokretanog slobodnom razmjenom čini utoliko značajnijim postignućem. U Smithovim ekonomskim pričama heroji su pekari, pivari, tkalci, obućari, lokalni krugovi ljudi – često i obiteljski ili klanovski povezani (klanovi su tada još bili snažni u Škotskoj) – zaposleni u manufakturama u kojima je teško razlikovati tko je radnik, a tko “kapitalist”. Stoga ne čudi da Smith na jednome mjestu u knjizi tehnološke inovacije pripisuje radnicima (… najviše te mašinerije izumili su sami radnici, da pomognu i ubrzaju svoj dio posla.). Time iz naše perspektive 250 godina kasnije anticipira važnost unutarnjih inovacija zaposlenika, što pametnije korporacije danas jako potiču.
Nasuprot tome, Marx nije vidio zdravim očima. Prvi (i jedini izvorno Marxov) svezak Kapitala izašao je 1867., više od 90 godina nakon Bogatstva naroda, u vrijeme kada su tehnološki napredak i inovacije već postali sveprisutni i rašireni toliko da ih objektivan promatrač nije mogao ne vidjeti kao jedno od fundamentalnih obilježja modernog gospodarskog rasta. Međutim, Marx nije mogao uključiti inovacije u svoj makroekonomski i društveni model jer bi inovacije i njihove posljedice srušile neke od temeljnih postulata Marxova Kapitala (npr. ne bi više vrijedio zakon tendencijskog pada profitne stope koji urušava sustav iznutra).
Umjesto zaključka: društveni okvir
Ovim i prethodnim (uvodnim) tekstom povodom 250. godišnjice izlaska Bogatstva naroda želio sam pokazati dvije stvari. Prvo, koliko su interpretacije koje polaze od tumačenja fragmenata ili izdvojenih metafora poput spontanosti nevidljive ruke pogrešne. Smitha se površno povezuje s konceptom laissez-fairea, nereguliranog tržišnog društva čije su ideje i institucije odvojene od povijesti, antropoloških temelja, kulture i širih društvenih i političkih pitanja. Analizirajući monopolska odstupanja od konkurencije i baveći se antropološkim temeljima glavnog gospodarskog pokretača – razmjene – Smith je nastojao duboko ukorijeniti (i izvesti) svoje ekonomske ideje, promatrati i baviti se stvarnošću, i kao što ćemo vidjeti, njegove su ideje u tom smislu zalazile puno šire od same sfere ekonomije.
Drugo, cilj mi je bio pokazati koliko je Smithova sveobuhvatna integrirana teorija proizvodnje i razmjene bila visoko razrađena i dijelom ispred svog vremena. To objašnjava njezinu aktualnost i nakon 250 godina. Ovime ne želim reći da je Smithova ekonomska teorija “točna”. Naprotiv, naknadno je dorađivana i razrađena uz brojne izmjene i dopune koje su najčešće proizlazile iz promijenjenih povijesnih okolnosti i iz razvoja društva koje je Smith nazvao komercijalnom civilizacijom (a ne kapitalizmom).
Mnogo je toga što Smith nije bio u stanju predvidjeti. Nije anticipirao razmjere usporednog širenja uloge države u gospodarstvu kroz ekonomski rast i razvoj. David Hume je imao bolju historijsku intuiciju u tom pogledu. Kao što podsjeća spomenuti Joel Mokyr, Hume je gajio skepsu spram ekonomskoga rasta i razvoja jer je (uspješno) predviđao da će s ekonomskim razvojem doći do sve veće potražnje za uslugama javne vlasti, prema čijim je namjerama i sposobnostima gajio skepsu.
Upali bismo u zamku pogrešnog zaključivanja ako bismo na ovome mjestu replicirali toliko puta ponovljenu (pogrešnu) tezu da je Smith bio klasični liberal čiji je sustav (tržišne) slobode suprotstavljen funkcioniranju države kao agenta javnog interesa. U Bogatstvu naroda postoji nekoliko tema na kojima se vidi da je Smith, osim što je u rudimentarnom obliku vidio komplementarnost države i tržišta, u nekim društvenim područjima zagovarao društvenu odnosno državnu intervenciju, širu od one koja se obično pripisuje klasičnom liberalizmu (gdje se javne funkcije svode na sigurnost i zaštitu vlasničkih prava). Smith se bavio širim društvenim temama jer je shvaćao ukorijenjenost ekonomskih odnosa u dubljim društvenim i kulturnim procesima. Stoga se pažljivijim čitanjem Bogatstva naroda mogu otkriti dijelovi koje bismo u kontekstu danas uvriježenih klasifikacija ideja mogli okarakterizirati bližima socijalnom nego klasičnom liberalizmu, pa čak i liberalnom konzervativizmu. Bavio se temama obrazovanja, jednakosti šansi, ravnopravnosti muškaraca i žena i interakcijama između kulturnih normi i ekonomskih procesa. Tim širim Smithovim društvenim temama bit će posvećen sljedeći tekst koji će pokazati zašto se Smitha ne može jednostavno svesti pod maksimu koja mu se tako često pogrešno pripisuje: laissez faire, laissez passer.