Objava Državnog zavoda za statistiku o rastu realnog BDP-a za 2,9% (3,1% sezonski prilagođeno) u prvom tromjesečju ove u odnosu na prvo tromjesečje 2024. godine u javnosti je prošla nezapaženo premda je potvrdila da gospodarski rast u Hrvatskoj slabi. To se vidi i iz činjenice da je rast sezonski prilagođenog realnog BDP-a u odnosu na zadnje tromjesečje 2024. iznosio svega 0,3% ili 1,2% na godišnjoj razini.
Iz ove relativno niske vrijednosti ne treba izvoditi dalekosežne zaključke za kratak rok. U drugom i trećem tromjesečju očekujem solidne podatke, i dalje bliže 3 nego 1 ili 2%. Stoga ocjenu o usporavanju treba ispravno dimenzionirati. Naime, očito je kako se radi o usporavanju koje je zasad toliko blago da je gotovo neosjetno, ali je dovoljno indikativno da se moramo zapitati što se događa i što će se događati u preostalom dijelu ove i iduće godine.
Radi se o potvrdi ranijih najava, odnosno naznaci dviju promjena koje smo objasnili u tekstovima pred pet mjeseci:
- Hrvatska ulazi u prijelazno razdoblje od dvije godine u kojemu će dosadašnji pokretači rasta – osobna potrošnja i investicije – oslabiti, a brzina gospodarskoga rasta 2025. i 2026. sve više će zavisiti o tome kojom će brzinom izvoz preuzimati ulogu pokretača rasta.
- Doprinos rasta osobne potrošnje ukupnom gospodarskom rastu stješnjen je inflacijskim pritiscima i uvozom, koji sve snažnije reagiraju na ekspanzivnu domaću fiskalnu politiku tako da ona nailazi na ograničenja pri stvaranju daljnjih poticaja za gospodarski rast. U siječnju sam objasnio zašto je fiskalna politika bila pokretač zadnjeg inflacijskog vala (drugog, koji je pokrenut nakon ljeta prošle godine, i koji je bio slabiji od glavnog, prvog vala, iz 2022.-2023.). Neki dan je objavljena i analiza Ozane Nadoveze u časopisu Public Sector Economics u kojem autorica procjenjuje utjecaj rasta plaća u javnom sektoru na inflaciju između 0,5 i 1,0 postotnih bodova. Usto, stavka plaća u javnom sektoru nije jedina stavka javnih rashoda koja sada više utječe na inflaciju nego na ukupan gospodarski rast.
Drugim riječima, objavom sporijega rasta u prvom kvartalu ove godine povećao se i broj kockica mozaika koje ukazuju na to da dosadašnji model rasta očekivano i postupno ostaje bez goriva. U brojkama, to izgleda kao na slici:
Izvor: DZS
Osobna potrošnja i investicije, glavni dosadašnji pokretači, zabilježili su najniže stope rasta ne samo u periodu koji vidimo na slici, nego još od 2021. godine. Nasuprot tome, državna potrošnja se drži oko dugoročnog prosjeka. No, ona je intertna zbog političkog procesa budžetiranja, pa može rasti po inerciji godinu-dvije prije nego političari shvate što se događa. Uvoz – sada se to jasno vidi već drugi kvartal zaredom – burno reagira, jer u zemlji nema neiskorištenih kapaciteta pa se najveći dio viška potražnje, tj. onoga njenog dijela koji ne utječe na inflaciju, prelijeva na uvoz. Strukturalni pad fiskalnih multiplikatora i rast sklonosti uvozu najavljujem već dulje vrijeme.
Usporavanje rasta BDP-a bilo bi puno vidljivije u prvom tromjesečju 2025. da izvoz nije spasio stvar. Pri tome prvo vidimo lošiju stranu priče: izvoz usluga već neko vrijeme kreće se oko nule ili u blagom minusu, što je povezano sa zaustavljanjem rasta turizma (koji je bio izrazit u prve dvije godine nakon lockdowna). Nekoliko faktora u tome igra dugoročnu ulogu:
- Hrvatska je postala skupa destinacija u odnosu na kvalitetu koju nudi povrh samog smještaja i lokacije.
- I službena politika održivog turizma ide za smanjenjem kvantitete i povećanjem kvalitete.
- Starija generacija iznajmljivača rođenih u drugoj polovici 50-ih i ranih 60-ih bliži se kraju svoje radne aktivnosti, što u sprezi s promjenama u poreznom sustavu i novonastalim negativnim stavom društva prema navodnim „rentijerima“ dovodi do pada ponude jer djeca u velikom broju slučajeva rade nešto drugo ili su otišla od kuće (možda to “rentijerstvo” nije baš tako unosno i lako kakvim se često prikazuje).
Na podatak za prvi kvartal utjecao je i pomak Uskrsa na travanj u usporedbi s ožujkom prošle godine, no to su male promjene koje se izgube na godišnjoj razini koja je pod utjecajem strukturnih kretanja. U strukturnom smislu, daleko smo od toga da je hrvatski turizam ugrožen. Pred njim, točnije, pred onim njegovim dijelom koji se investicijama, organizacijom i kvalitetom stalno razvija, svijetla je budućnost. No, sveukupne brojke o gospodarskoj aktivnosti sve manje će zavisiti o turizmu. Postupno će slabjeti desetljećima građen mit o tome da se u hrvatskom gospodarstvu sve svodi na sunce i more. To vrijedi bez obzira na ovu turističku sezonu koja će, po svemu sudeći, biti više nego solidna kao što je objasnila Ivana Jović iz PBZ-a u vrlo informativnoj objavi na LinkedInu. To će pak uz nešto bolje brojke o osobnoj potrošnji i dalje osigurati solidne stope rasta u drugom i trećem tromjesečju 2025.
Prava zvijezda gornje slike je, dakle, robni izvoz koji je (realno) dostigao 11,6% rasta na početku ove godine, spasivši ukupan BDP od usporavanja na nekih 2,5-2,6% (ovako se barem može reći da je rast i dalje oko 3%). Međutim, i taj dio slike zavarava: jednim dijelom radi se o ponovnom zahuktavanju Riječke rafinerije nakon modernizacije. Indeks industrijske proizvodnje priča istu priču jer je proizvodnja energije s udjelom oko 20% rasla za čak 26% u odnosu na travanj 2024. Bez toga bi slika izgledala drugačije. Stoga tek s ovom činjenicom na umu treba tumačiti podatak o rastu proizvodnje u travnju od 6,5% na godišnjoj razini:
Izvor: DZS
Rast izvoza ohrabruje, ali je odveć neravnomjeran da bismo mogli opušteno tvrditi kako se uspostavlja novi stabilan trend koji će odmijeniti dosadašnju ulogu rasta investicija i osobne potrošnje. Kada je o potonjoj riječ, u podacima za prvi kvartal krije se efekt drugog inflacijskog vala i njime provociranog potrošačkog bojkota iz siječnja i veljače, te pomaka Uskrsa iz ožujka prošle na travanj ove godine. Podaci za travanj pokazuju da se rast potrošnje normalizirao. Tako će biti u cijelom drugom i trećem tromjesečju, no više ne treba očekivati ponavljanje ekstremno visokih stopa rasta potrošnje kakve smo bilježili u periodu usporavanja inflacije i brzog rasta plaća tijekom 2023. i prve polovice 2024.
Izvor: DZS
Naposljetku, stopa rasta bruto investicija od 4,5% u prvom kvartalu doima se mala jer se uspoređuje s ekstremno visokim stopama rasta iz prethodnoga razdoblja. No, sama po sebi, ona nije mala. Rast investicija će se nastaviti i time podržati rast u preostalom dijelu ove i idućoj godini.
Ali, sada je ponovo vrijeme za javno ponavljanje sumnje u sposobnost hrvatskog gospodarstva da iznjedri ozbiljan rast produktivnosti rada, što leži u podlozi moje stare (iz 2021.) teze o razlozima za kratkoročni optimizam i dugoročni pesimizam. Naime, unatoč prosječnoj stopi rasta od 3,4% od 2018. do 2024. godine, godišnji rast produktivnosti rada u tome je razdoblju jedva dobacivao do 1%. Drugim riječima, rast hrvatskog gospodarstva koncentriran je u tradicionalnim radno-intenzivnim djelatnostima poput građevinarstva, trgovine i turizma (te usluga javnog sektora) gdje su tehnološke promjene spore, pa rast zavisi o angažmanu novih radnika u odgovoru na naraslu potražnju, više nego o tehnološkim promjenama, inovacijama i primjeni novih znanja. Otud toliki pritisak na takozvani uvoz radne snage (čije su vještine male), ali i na zapošljavanje u javnom sektoru koji se organizacijski i tehnološki presporo mijenja i ostaje neefikasan.
To se vidi na sljedećoj slici gdje je rast realne bruto dodane vrijednosti prikazan po glavnim djelatnostima u prvom tromjesečju ove godine; uočavamo koncentraciju rasta iznad prosječne stope od 2,7% (koja je nešto niža od rasta BDP-a) u samo tri sektora – građevinarstvu, javnom sektoru i poslovanju nekretninama. Sektori iz kojih izvire rast produktivnosti, kao što su industrija, informacije i komunikacije (IKT) i poslovne usluge – rastu puno sporije. Štoviše, IKT te poljoprivreda, ribarstvo i šumarstvo bilježe pad. To je razlog za skepsu u pogledu mogućnosti održavanja dinamičnog dugoročnog rasta u gospodarstvu koje nema sposobnost za to da kroz ulaganja, inovacije, tehnološki napredak i bolje obrazovanje održava dugoročnu stopu rasta produktivnosti rada na barem 1,5% u prosjeku na godinu. To bi bio neki minimum koji bi jamčio približavanje prosječnom realnom dohotku Europske unije u dugom roku. Također, ne možemo ne primijetiti da je rast realne bruto dodane vrijednosti od 2,7% približno jednak rastu zaposlenosti, što znači da produktivnost rada uopće više ne raste, dok plaće rastu puno brže od produktivnosti stvarajući inflacijske pritiske s koncentracijom ovog efekta u državnom sektoru. Kao što sam najavio u tekstovima o prikrivenoj akumulaciji makroekonomskih neravnoteža, upravo to se događa u protekle približno tri godine.
Izvor: DZS
Prema tome, očitanje BDP-a u prvom tromjesečju vjerojatno je tipično za prijelazno dvogodišnje razdoblje u kojem se sada nalazimo. Na površini, sve izgleda u redu: rast je oko 3%; tko se u EU uopće može pohvaliti takvim rastom? Nastavak priljeva bespovratnih sredstava EU, niska zaduženost svih sektora što pogoduje rastu potražnje za kreditima uz niže kamatne stope nego u većini država europodručja i fiksalna ekspanzija, omogućuju gospodarski rast. Međutim, kako se gospodarska struktura proteklih godina nije dovoljno brzo mijenjala, taj rast nije praćen rastom produktivnosti rada. Mogućnost da rast domaće potražnje dovede do viših stopa rasta sve je manja jer nema neiskorištenih resursa; inflacija i uvoz poništavaju učinke unutarnje ekspanzije. I sve se to događa u uvjetima kada Hrvatska tek dotiče (ove godine teško, iduće moguće) 80% prosječnog realnog dohotka Europske unije.
Iskorak preko 80% bit će puno teži i zahtjevniji od sustizanja 80 s nekadašnjih 60 i 70%, jer je nisko voće europskih integracija do sada uglavnom obrano. A u prvoj polovici ovoga desetljeća nisu stvorene dovoljno vidljive pretpostavke za trajan gospodarski rast na temelju rasta produktivnosti rada.
Daleko od toga da je Hrvatska bez šansi i da se kratkoročni optimist treba predati pred dugoročnim pesimistom. Ispod medijske površine na kojoj se vidi mnoštvo uspješnih priča nove generacije poduzetnika (npr. Infobip, Rimac) i starih, restrukturiranih i probuđenih poduzeća (npr. Končar), bujaju stotine rastućih poduzeća sposobnih za rast produktivnosti i izvoz (roba i usluga). Hoće li energija tog segmenta gospodarstva biti dovoljno jaka za odljepljivanje od teške gravitacijske sile naslijeđa, koje se najviše prelama kroz tromi javni sektor, pokazat će ova i sljedeća godina. U njima će se rast bez rasta produktivnosti još moći nastaviti, ali će takav način rasta iz kvartala u kvartal nailaziti na sve veća ograničenja. A onda, 2027., ako ne i ranije, počet će igra istine.