Objavljen je OECD Regulatory Policy Outlook 2025. Države se susreću s izazovima koji zahtijevaju novi val deregulacije. Reguliranje treba biti djelotvorno i učinkovito umjesto nepotrebnog opterećenja. OECD ističe važnost uključivanja građana u proces stvaranja regulatornih pravila i poticanje boljeg razumijevanja regulatornih ciljeva kako bi se poboljšali javna podrška (public buy-in) i usklađenost (compliance) regulative.
Jedna od glavnih tema su procjene regulatornih učinaka i mjerenje regulatornih opterećenja radi prikupljanja dokaza o tome je li regulacija potrebna i njihovog transparentnog komuniciranja u procesu donošenja odluka – tzv. evidence-based rules. OECD ističe standardne preporuke: (i) procjene učinaka na društvene skupine, raspodjelu dohodaka, dobne skupine i ugljične emisije, (ii) uspostavu mehanizama javnog savjetovanja i prikupljanja povratnih informacija od javnosti, (iii) brigu da pravila budu dovoljno fleksibilna da ne uguše inovacije i (iv) korištenje podataka i analiza rizika pri oblikovanju i vrednovanju pravila.
OECD-ov Regulatory Policy Outlook dolazi u vrijeme kada se u središtu svjetske pažnje nalaze tri velike inicijative deregulacije – Muskov DOGE u SAD-u, Mileiev napor u Argentini, koji vodi njegov ministar deregulacije i bivši guverner Središnje banke Argentine (2015-2018) Frederico Sturzenegger koji je glavni lik u ovoj priči, i pokušaj EU da ispravi pogreške iz prethodnog ciklusa nametanja pretjerano restriktivnih zelenih pravila. Analizirat ćemo ta tri pristupa deregulaciji.
Jaz percepcije i stvarnosti
Na razini usporedbe s OECD-ovim načelima dobre regulacije naizgled nema razlike između onoga što radi, odnosno što je radio Musk u SAD-u, i onoga što radi Sturzenegger u Argentini. Gledano iz europske i “udžbeničke” perspektive, za većinu su oba libertarijanci koji teže dekonstrukciji moderne socijalne države.
Međutim, stvari zapravo stoje drugačije. Kako bismo objasnili bitne razlike između argentinskog i američkog pristupa deregulaciji prvo treba shvatiti nijanse koje nećete pronaći u uobičajenim interpretacijama. Naime, pogrešna percepcija o sličnosti američkog i argentinskog pristupa velikim je dijelom potaknuta medijski široko popraćenom pojavom Mileia i Muska ranije ove godine na okupljanju američkih konzervativaca CPAC-u, gdje je Milei Musku predao motornu pilu kao simbol alata za rezanje nepotrebnih propisa. „Chainsaw approach“ je pojam koji Milei i Sturzenegger koriste u objašnjavanju onoga što rade, a Musk je samo posudio koncept. To je na površini. U dubini, u ovom tekstu pokušat ćemo objasniti jednu iznenađujuću tezu: iako se sam Milei deklarira kao radikalni libertarijanac, “anarhokapitalist”, u praksi je Sturzeneggerov pristup dregulaciji koji se primjenjuje u Argentini puno bliži OECD-ovim načelima razdvajanja regulatornog žita od kukolja, uz poštivanje demokratskih načela, u usporedbi s pristupom koji je u DOGE-u (eng. Department of Government Efficiency) radio sveprisutni Elon Musk koji je u zadnjih mjesec dana, ne slučajno, nestao s medijskih političkih radara.
U nastavku prvo o OECD-ovim principima, zatim o Muskovom DOGE-u koji je (očekivano) podbacio, a na kraju o Milei-Sturzenegger pristupu. Na kraju je i dodatak o Fredericu Sturzeneggeru čiji su karijera i doprinos ekonomskoj analizi vrijedni detaljnije bilješke za zainteresirane čitatelje.
O OECD-ovim načelima i novi primjeri deregulacije u EU
OECD dugi niz godina ima uhodane preporuke dobrih praksi za bolje propise. OECD prati i regulatornu politiku u Hrvatskoj, gdje se u sklopu pristupanja Hrvatske ovoj organizaciji provode administrativna rasterećenja i ublažavanje regulacija u našem pretjerano birokratiziranom sustavu.
Zahvaljujući i toj inicijativi, Indeks ekonomske slobode Hrvatske raste. Ipak, sve to ne umanjuje i dalje prisutne rizike naše prevelike birokracije. Posebno ne umanjuje hrvatski potencijalni fiskalni problem koji se manifestira u postupnom širenju strukturnog fiskalnog deficita.
Fiskalna i regulatorna politika najuže su povezane. Zemlje koje zanemaruju načelo racionalnosti u regulaciji i puštaju birokraciji da uguši život vrlo često završavaju u fiskalnim problemima. Stoga su zanimljivi dijelovi OECD-ovog dokumenta koji odgovaraju na pitanje kako pronaći permanentnu motivaciju za suštinske promjene u organizacijskoj kulturi vladinog sektora kako bi se bolje nadzirala i ograničavala prirodna težnja birokracije širenju poslova i regulativa. Takva organizacijska kultura u vladinom sektoru može pomoći i osiguranju dugoročne fiskalne održivosti (izbjegavanju prevelikog deficita i javnog duga).
Kako je Hrvatska dio Europske unije, uvodno se treba osvrnuti i na razinu EU koja državama članicama određuje jedan dio zakonodavstva. EU ima razvijen sustav politika za bolje propise (better regulation). Pojednostavljenja propisa bilo je i prije, no 2025. godine donijet je i tzv. omnibus paket koji je usmjeren na smanjenje regulatornog troška okolišnog izvještavanja kroz koji se očekuje direktno rasterećenje za oko 6 milijardi eura i poticaj investicijama reda veličine 50 milijardi.
Primjena okolišnih propisa u EU otkriva obrazac ponašanja europske administracije (odnosno politike koja administraciji određuje ciljeve i usmjerava njezin posao): prvo su u ranijim godinama uvedeni novi nameti poput ESG i ograničenja na autoindustriju, no pritisak stvarnosti u vidu smanjenja konkurentnosti i investicija potaknuo je europsku birokraciju na razmišljanje. Kao da nije imala priliku kroz dobro razvijen sustav procjena učinaka propisa očekivati negativne učinke. U okviru ESG-a sporne su bile Direktiva o korporativnom izvještavanju o održivosti (Corporate Sustainability Reporting Directive – CSRD) i Direktiva o dužnoj pažnji za održivo poslovanje (Corporate Sustainability Due Diligence Directive – CSDDD). 16. travnja 2025. u Službenom listu EU-a objavljena je nova Direktiva o „zaustavljanju sata“ („Stop-the-clock“ directive) kojom su izmijenjene odredbe prethodne dvije direktive. Suština promjena je u vremenskim odgodama primjene opterećujućih zahtjeva za izvješćivanje i povećanje pragova primjene ovisno o veličini poduzeća. Poduzeća ispod 1000 zaposlenih i 50 milijuna eura godišnjeg prihoda bit će izuzeta od primjene okolišnih pravila, a za veća poduzeća pravila se pojednostavljuju.
Zasad nije jasno je li Direktiva o zaustavljanju sata uistinu odvajanje regulatornog žita od kukolja u smislu kako ga predstavlja OECD, ili je tek riječ o privremenom kompromisu – pukoj odgodi. Isto vrijedi za cijeli napor deregulacije u EU u širem smislu: naime, nakon što je Draghijevo izvješće o konkurentnosti ponovo podiglo deregulaciju visoko na listi političkih prioriteta Europske komisije, potpredsjednik Dombrovskis dobio je mandat za pojednostavljenje propisa. Tek će vrijeme pokazati što to konkretno znači: obećano je smanjenje ukupnih regulatornih troškova za 35%, ali u duljem razdoblju.
Ipak, nešto se kreće: prošlog je tjedna prošao prijedlog koji će ublažiti primjenu propisa o smanjenju ugljičnih emisija novih proizvedenih vozila za 15% u odnosu na 2021. godinu do kraja ove godine. Po novome, ciljana stopa smanjenja trebat će se postići ne do kraja ove godine, nego do kraja 2027.: računat će se prosjek emisija novih proizvedenih vozila za tri godine 2025.-2027., što autoindustriji ostavlja dovoljno vremena da dočeka prirodni rast potražnje za električnim vozilima s manjim emisijama koji se očekuje u trogodišnjem razdoblju (i koji je prema podacima s početka ove godine već započeo).
Također, očekuje se revizija ranije donesene zabrane proizvodnje vozila s motorima s unutarnjim izgaranjem od 2035. Revizija ovog propisa bila je najavljena za iduću godinu, no očekivani rezultat revizije pomaknut je za kraj ove godine, što ukazuje na razboritiji pristup zelenim propisima u ovom mandatu Europske komisije.
Postavlja se pitanje kako ubuduće izbjeći situacije kao sa spomenutim zelenim propisima – da se ne donose rigidno i bez dovoljno dokaza, pa se kasnije revidiraju nakon što dokažu svoju opasnu troškovnu stranu, iako se ista mogla predvidjeti?
Iz OECD-ova dokumenta proizlazi jedna zanimljiva ideja koja kreatorima politike može poslužiti kao inspiracija za reformu. Naime, ako vlade sastavljaju svoje fiskalne proračune (koje odobravaju nacionalni parlamenti), zašto vlade ne bi sastavljale i takozvane regulatorne proračune u kojima bi se svake godine po stavkama mogli vidjeti ne-porezni troškovni utjecaji regulative na cijelo društvo – građane i poduzeća? Tako bi se dobila razvidnost, mobilizirala javnost i potaknula javna rasprava o regulaciji koja bi se u godišnjim ciklusima vodila u najvišim predstavničkim tijelima demokracije. Barem u teoriji, tako bi se bolje shvaćali učinci regulacije na naš život, slobodu i imovinu. Uloga je demokratskog procesa da uspostavi razmjer i nadzor koji će osigurati da sustav ne odluta predaleko od javnog interesa regulativom štiteći interese užih moćnih poslovnih i/ili političkih skupina ili same administracije, i/ili gnojeći plodno tlo korupcije, umjesto da regulativa štiti javni interes.
U kontekstu aktualnih rasprava (i pregovora) o carinama s obje strane Atlantika i diljem svijeta takav bi pristup mogao rasvijetliti i utjecaj ne-carinskih barijera na slobodnu trgovinu, o čemu Trumpova administracija mnogo govori. Javnost, pa ni stručnjaci, uopće ne mogu dokučiti o čemu se tu radi; o kolikim je stvarnim troškovima riječ, i koliko su troškovi necarinskih barijera uravnoteženi s javnim koristima od regulacije. Građanima, kao i velikoj većini njihovih političkih zastupnika tema je daleka i apstraktna. Kao i stručnjacima: ne postoji baza podataka koju bismo mogli pretražiti i shvatiti o čemu se sve radi i kako to utječe na naše živote.
U teoriji, kada bi se svake godine na jednom mjestu predstavljao detaljan javni dokument nalik državnom proračunu, ma kako velik, u kojemu bi se pobrojali i kvantificirali svi regulatorni tereti i koristi, s vremenom bismo mogli racionalnije pristupiti javnoj raspravi o regulatornim troškovima i barijerama. U tom slučaju na rasporedu bi se našli razni propisi i standardi koji ne otežavaju samo trgovinu s Amerikom, već – a to je ono što nas stvarno zanima – stvaraju nerazmjeran teret za građane država članica EU. Tako to barem izgleda u teoriji koju opisuje OECD. Međutim, kompleksnost današnjeg svijeta toliko je velika da krakove regulatorno-birokratske hobotnice nije moguće pojmiti. U nekim sektorima propisi dosežu i do nekoliko desetaka tisuća stranica (ne samo u EU). U cijelome društvu vjerojatno govorimo o stotinama tisuća, ako ne i milijunima stranica raznih propisa s tisućama međusobnih veza koje nije moguće sagledati, kamoli pomno analizirati.
Nerazvidnost toga autonomnog „svijeta“, levijatana, jedan je od glavnih uzroka krize demokracije. Ljudi se osjećaju sapeti propisima za koje ne znaju tko ih je i kada donio, kako funkcioniraju i kome oni i kako koriste. To je plodno tlo za lov u mutnom, širenje straha i teorija zavjera, kao i za ideološke sukobe. Najopasnije je to što su nacionalne birokracije i političke elite u državama članica EU pronašle svojevrsni politički perpetuum mobile preusmjeravajući strah i bijes javnosti spram pretjerane regulacije i birokratizacije prema EU, kao da se propisi ne donose i ne provode na nacionalnoj razini. Tako je „briselski birokrat“ (ili političar) u velikoj zamjeni teza postao omražen pojam prije nego što je ikome palo na pamet u jednako negativnom kontekstu spomenuti „našeg, domaćeg birokrata“ (ili političara).
Ako se osjećaj straha i malenosti pojedinca u najkompleksnijoj birokratskoj civilizaciji koju je povijest ikada zabilježila nastavi širiti moguće je da ćemo morati prolaziti kroz političke cikluse regulacije i deregulacije u kojima neće biti puno racionalnosti. Cikluse ekspanzije regulacije i širenja birokracije koje u početku ljudi iz nekog razloga traže i podržavaju, smjenjivat će ciklusi regulatorno-birokratske redukcije koji će nastupati kada javnost osjeti da su se stvari otele kontroli pa izaberu nekoga tko će obećati rasterećenja i transparentnost. Sam demokratski mehanizam nadzora i analize propisa, idealan kako ga zamišlja OECD pretpostavljajući prosvijećene vlasti kojima je stalo do neprekidne samokontrole birokracije u tome neće biti odveć bitan. Događat će se divlji politički valovi u kojima će valove hipernormiranja smjenjivati valovi regulatorno-birokratske redukcije koja će se provoditi bez previše analize i pitanja, često u uvjetima društvenih i gospodarskih kriza.
Američki slučaj s Muskovim DOGE-om pokazuje upravo to – divlje smjenjivanje razdoblja hipernormiranja anti-birokratskim motornim pilama: nakon Bidenovog regulatornog ekspanzionizma došla je era Trumpovog regulatornog redukcionizma. Možda će idući politički ciklus biti još burniji, jači, s većom ideološkom i regulatornom amplitudom. Stoga neće iznenaditi ako će politička budućnost, barem u Americi, biti obilježena smjenjivanjem progresivističkih revolucija i konzervativnih kontra-revolucija. Stoga, pogledajmo pobliže što se u tom kontekstu dogodilo s Muskovim DOGE-om (eng. Department of Government Efficiency):
DOGE
U analizi DOGE-a koju smo još u veljači objavili na Labu objasnili smo tri mane Muskove motorne pile:
- DOGE/Musk instalirani su predsjedničkom izvršnom naredbom (ukazom), bez upliva Kongresa i zakonske regulacije, iako je DOGE nova institucija izvan uobičajenog sustava predsjedničke administracije i iako je povećanje učinkovitosti vlasti toliko ozbiljan posao da zahtijeva ozbiljnu demokratsku raspravu i zakonski okvir koji će zaslužiti eksplicitnu i formalnu podršku parlamenta. Time bi napor povećanja administrativne efikasnosti bio politički ojačan, ali bi i sam bio demokratski nadziran u okviru zakona.
- DOGE/Musk je počeo raditi bez fiskalnog okvira proračuna donesenog u Kongresu. A bez demokratski odobrenog okvira državnih prihoda i rashoda i zakonske, kroz Kongres provučene regulative samog DOGE-a, sve je postalo arbitrarno – podložno odlukama donesenim iza zatvorenih vrata i bez jasnih kriterija. Usto, rezovi na strani državnih izdataka nisu bili praćeni rezovima na prihodnoj strani proračuna (porezi), koji su najavljeni tek za drugu polovicu godine kada Kongres usvoji proračun i porezne zakone za 2026. godinu. (Jer Ustav predsjednika ograničava u eventualnoj namjeri da javne prihode i poreze odredi izvršnom naredbom). Stoga je fiskalni deficit u SAD-u i dalje ostao problem. To, uz carine, pothranjuje neizvjesnost, koja je već uzela danak u vidu usporavanja rasta BDP-a u prvom tromjesečju u SAD-u.
- DOGE/Musk su uletjeli u strukturu administracije bez ozbiljne pripreme i krenuli s ad-hoc rezovima u gotovo svim javnim područjima, uz veliku PR pompu u kojoj su najavljeni rezovi rashoda od čak 1000 milijardi dolara.
Manje od tri mjeseca kasnije znamo ishode:
- Američki sudovi blokirali su dio predviđenih fiskalnih ušteda zbog rupa u demokratskoj proceduri kresanja rashoda i javnih funkcija. Sam Trump nikada nije prihvatio da je riječ o njegovoj pogrešci u političkoj strategiji i taktici, nego se prihvatio napadanja sudova ako donose odluke koje mu ne idu u prilog, što se često događa.
- Brojač ušteda na stranicama DOGE-a zaustavio se na svega 16,5% od najavljenih 1000 milijardi fiskalnih ušteda, a i vjerodostojnost te brojke je upitna jer mnogi rezovi neće izdržati test sudova i vremena nakon što se Kongres sredinom ove godine uhvati planiranja sljedećeg proračuna.
- Musk je očekivano brzo otišao, iako se pred samo tri mjeseca činilo da su on i Trump postali nerazdvojni.
Zašto gotovo nitko izvan Argentine nije čuo za Frederica Sturzeneggera
Za razliku od Trump-Muskovog pristupa, Milei-Sturzeneggerov pristup ima puno veće šanse za ostavljanje trajnoga traga. Donekle iznenađujuće (s obzirom na percepciju Mileia), argentinski pristup je bliži ranije opisanim OECD-ovim principima dobre prakse deregulacije:
- Milei je za svoj program fiskalnih i regulatornih ušteda dobio podršku argentinskog Kongresa. Doduše, ta potpora je bila iznuđena strahom od vala bukteće inflacije za čije je obaranje Milei dobio mandat na predsjedničkim izborima. Zastupnici su bili u strahu od općenarodne pobune zbog visoke inflacije, pa su Mileiu, koji je dobio podršku 56% na izborima u prosincu 2023., dali i odriješene ruke na godinu dana kada su polovinom prošle godine prihvatili približno polovinu zakonskih paketa koje je Milei predložio te su usto omogućili mu da 12 mjeseci u određenim područjima sam donosi odluke. Glasove za to dao je i dio njegovih političkih oponenata, peronističkih zastupnika, što znači da Milei radi uz široku podršku Kongresa iako ga politički ne kontrolira (za razliku od Trumpa koji je neprikosnoven u Republikanskoj stranci koja u oba doma Kongresa ima većinu). Odluke parlamenta dale su okvir i za najvažniju stvar: rezovi javnih rashoda bili su odmah praćeni poreznim i regulatornim rezovima koji se u SAD-u tek najavljuju. Zbog toga je fiskalni deficit u Argentini eliminiran u prvoj godini mandata Javiera Mileia (štoviše, od samog početka), a fiskalni rezovi na rashodnoj strani nisu doveli do produbljivanja ekonomske krize jer se zahvaljujući paralelnim poreznim i regulatornim rasterećenjima počela oporavljati privatna potrošnja nakon što je mjesečna (!) inflacija svedena s 11% početkom 2024. na aktualnih (još uvijek visokih) 2-3% na mjesec.
- Ministar zadužen za deregulaciju, Frederico Sturzenegger, dvije je godine (sic!) prije ulaska u kabinet, u vrijeme dok je još bio zastupnik u argentinskom Kongresu (vidjeti bilješku u dnu teksta), radio na pripremi regulatorne reforme. Ušao je u Mileievu administraciju s gotovim prvim paketom, zbog čega je mogao od prvog dana prionuti realizaciji detaljno pripremljenog plana prvog vala deregulacije. Musk se, po mojoj gruboj procjeni, pripremao dva mjeseca.
- Program je nastavio širiti na inkluzivan način, posebno u usporedbi s DOGE-om. Otvorio je komunikaciju s interesnim udruženjima i općom javnošću putem specijalizirane web stranice (u samom početku je čak koristio samo svoj e-mail), ali na temelju jasnog principa: ne šaljite nam analize, mišljenja, lamentacije, bullet pointe, nego konkretne prijedloge što u zakonima treba ukidati ili mijenjati. Sturzeneggerov tim obrađuje i analizira zaprimljene prijedloge i brzo priprema prijedloge zakonskih izmjena koji stupaju na snagu u vremenskom okviru (do sredine ove godine) koji je argentinski Kongres dao Mileiu.
Možda najvažnije: Sturzeneggerov tim analizira globalne odnose cijena kako bi otkrili deformacije kroz praćenje cjenovnih signala. Evo banalne ilustracije kako se to radi: ako argentinski HZZO neki lijek plaća 10 puta više nego što taj lijek košta u Španjolskoj, ministrov tim se baca na problem, traži uzrok i – eliminira ga jer znaju da iza velikih cjenovnih/troškovnih anomalija stoji prikrivena korupcija odnosno privatni interes koji je zarobio javni.
Treba napomenuti da je Sturzeneggerovom timu to lakše raditi u Argentini nego što bi to bilo nekom sličnom timu u nekoj uređenijoj zemlji. Argentina je nakon duge vladavine peronista bila toliko birokratski i uskim interesima premrežena zemlja da su brojne distorzije bile vidljive kao kuća i lako snimljene „iz aviona“. Postojao je veliki prostor za „quick wins“, koji je Sturzenegger znao koristiti.
Toplo preporučujem da uložite malo više od jednog sata u slušanje ovog razgovora Marcusa Brunnermeira i Frederica Sturzeneggera. Pokazuje koliko je Sturzenegger promišljeniji i artikuliraniji u poslu koji radi od svega što ste ikada o ovoj temi mogli čuti od Elona Muska. Musk je u priču s Trumpom uletio kao politički outsider koji je u trenutku slabosti pomislio da može sve jer je sređivanje javne administracije u njegovoj glavi izgledalo kao jednostavniji posao od leta na Mars ili izgradnje Tesline giga-tvornice u Kini. Prevario se. Ključan trenutak Brunnemeirovog intervjua sa Sturzeneggerom nastupa kada Sturzenegger razmišlja o tome što bi rekao Musku da ga nazove i upita za savjet (naravno da Musk to nikada nije učinio), pa kaže: ne fokusiraj se na sve i svašta, ne gledaj samo brojke, nemoj imati inženjerski pristup, nego se pitaj što država radi, zašto radi, može li dobro raditi to što radi, ostavi ono što dobro radi i ukidaj ono što loše radi. Ukratko: misli dublje!
I na kraju kaže: „Deregulation is about restoring power to the people.“ Zašto ova Sturzeneggerova politička izjava nije puka fraza? Zato što pokušava rješavati očite slabosti – fokusirati se na one dijelove javnog sustava gdje se lakmus testom može brzo utvrditi sumnja u korupciju i neefikasnost.
Istim pristupom napravili su fiskalnu prilagodbu u Argentini: nisu dirali socijalne naknade, ali su radikalno srezali dio zaposlenih i plaća u javnom sektoru gdje su imali indicije korupcije i neefikasnosti, te su srezali subvencije, javne investicije (takozvane “javne radove”) i transfere lokalnim proračunima gdje su se peronisti priključili na javne financije reproducirajući svoju dugogodišnju koruptivnu vladavinu.
Na tragu iste logike napravili su reformu radnog zakonodavstva. Ako biste se rukovodili slikom ludog libertarijanskog predsjednika kakva se može pratiti u većini površnih prikaza djelovanja Javiera Mileia, očekivali biste da je krvožedni Milei potukao sva radnička prava i ukinuo radno zakonodavstvo. Sturzenegger priča drugačiju priču: Milei je rekao da ne želi ništa što će naštetiti radnicima ili poslodavcima. Dao je nalog da se otkriju administrativne gluposti u propisima koje svima nanose štetu kako bi se na temelju win-win principa otklonio nepotreban regulatorni trošak kod kojeg nije vidljiv benefit. I najavio je porezno rasterećenje rada, koje zasad čeka iduću godinu kada se očekuje konačna potvrda fiskalne konsolidacije. Kada se ona trajno utvrdi na rashodnoj strani proračuna, onda se porezni rezovi mogu pokazati održivi, a ne, kao u američkom pristupu do sada (u vrijeme prvog Trumpovog mandata), da porezni rezovi povećaju fiskalni deficit (moguće je da će se isto ponoviti i u ovom mandatu).
Zaključak
Daleko od toga da je u Argentini dobro. Možemo razgovarati o tome koliko ima smisla reducirati ministarstvo obrazovanja na razinu državnog tajništva (ali tek kada bismo znali što to u argentinskom institucionalnom sustavu stvarno znači). Daleko smo od toga da bi bilo izvjesno da će Milei uspjeti stabilizirati Argentinu i omogućiti dulje razdoblje gospodarskog i društvenog razvitka. Argentina je preduboko zaglibila kroz duga desetljeća relativnog zaostajanja. Inflacija još nije suzbijena do željenih razina, a Milei nije imao hrabrosti (ili nije mogao, jer nema većinu u parlamentu) reformirati sustav međunarodne trgovine koji je i dalje premrežen carinskim i necarinskim barijerama, dok su međunarodni tokovi kapitala ostali strogo regulirani. Postupno se akumuliraju nove makroekonomske neravnoteže. Argentina krajem ove godine ima izbore za Kongres (struktura parlamenta slična je kao u SAD-u) jer Milei želi učvrstiti podršku parlamenta koji je za sada i dalje pod kontrolom peronista, a sve kako bi mogao ubrzati reforme. I dok je podrška Trumpu najblaže rečeno ambivalentna, a točnije rečeno u padu, podrška Javieru Mileiu među argentinskim biračima je i dalje stabilna zahvaljujući usporavanju inflacije. Međutim, potpora će u narednim mjesecima zavisiti o održavanju aktualnog trenda smanjenja inflacije (upitno), nezaposlenosti i rasta privatne potrošnje, što se suočava s dva izazova. Prvo, državne investicije su zaustavljene, a velikog oporavka privatnih nema – nema ni značajnih izravnih stranih ulaganja. Južna Amerika nije carinska unija kao EU; svaka zemlja igra za sebe. Argentina je u političkom sukobu s Brazilom (Milei i Lula se doslovno mrze), a bliske zemlje otkud bi mogli doći investitori (npr. Španjolska) udaljuju se od Argentine odnosno Mileia koji otvoreno i javno napada španjolskog premijera Sancheza jer je socijalist. S Trumpom je dobar, ali od toga zasad nema ekonomske koristi. Drugo, među rezovima subvencija srezane su i neke korisne stvari kao što su subvencije za javni prijevoz koji je zbog toga poskupio nekoliko puta, pa je upitno kada će i hoće li birači reagirati na pogoršanje socijalnog standarda.
Opis svih važnih aspekata argentinske ekonomske politike uzeo bi nam previše vremena – to je tema za neki drugi tekst. Glavni cilj ovog teksta bio je ilustrirati dobre principe discipliniranja državne regulacije i objasniti zašto je Milei-Sturzeneggerov pristup efikasniji i demokratičniji od Trump-Muskovog pristupa, te zbog čega Sturzeneggerov posao ima veće šanse za ostavljanje trajnijega traga u političkoj povijesti Argentine od posla koji je Musk obavio za Trumpa u povijesti SAD-a. To ne znači preporuku za kopiranje u drugim zemljama. Svaka zemlja je priča za sebe. Pokazali smo u kako se specifičnim političkim okolnostima nalazi Argentina. U prvom dijelu teksta ispričali smo i priču o zelenoj regulaciji u EU koja se sada pokušava svesti u razumne okvire, čime deregulacija u EU tek počinje. No, EU je potpuno drugačija priča od Argentine. Unatoč svim prigovorima europskim propisima i administraciji, među stručnjacima je poznato, ali se u javnosti zbog predrasuda prema Europi prešućuje, da se velik broj ekonomski najslobodnijih zemalja svijeta nalazi upravo u Europskoj uniji: većina država članica EU ekonomski su slobodnije od SAD-a. S druge strane, argentinska priča do 2023. bila je u svakom slučaju tragična, neusporediva s europskom, što je i dovelo na vlast političkog autsajdera bez parlamentarne većine i otvorilo mu prostor za brze dobitke kroz rasterećenja i deregulaciju. Milei je bio dovoljno pametan da pronađe svog Sturzeneggera, što Trumpu s Muskom nije uspjelo.
Glavna poruka glasi da se dobri principi upravljanja sustavom regulacije znaju. OECD ih stalno opisuje i preporučuje. Što se neka zemlja svojim institucijama, rješenjima i organizacijskom kulturom u državnom sektoru više približi tim principima, to je veća šansa za demokratsku stabilnost i ekonomsku efikasnost koje će se pokazati otporne na divlje valove regulatornog ekspanzionizma i redukcionizma.
Pojava takvih velikih valova ukazuje na duboke demokratske deficite – zarobljenost regulative u uske interese i ideologije. Američki sustav u tom pogledu više nikome ne treba služiti kao uzor: nepovratno se odmiče od razumne sredine s institucijama koje osiguravaju regulatonu ravnotežu i razmjernost u smjeru klatna koje će se ljuljati između ekstremnih, politički i ideološki teško sukobljenih projekata. Ponovimo još jednom: SAD više ne spada ni među 20 ekonomski najslobodnijih zemalja svijeta. Europska unija bi se trebala pitati kako da izbjegne američki scenarij, za što prostora još uvijek ima.
Hrvatska trenutačna početna točka sigurno je bolja od argentinske. To se vidi i kroz činjenicu da je Hrvatska danas puno razvijenija zemlja od Argentine (iako bi i ovakva Argentina možda bila razvijena kao Hrvatska ili Mađarska da je kojim slučajem imala geološku i povijesnu sreću naći se na europskom kontinentu, ući u EU i uživati EU transfere). Drugim riječima, Hrvatska je jako daleko od toga da bismo se mogli dičiti kao primjer dobre regulatorne prakse. Ovdje je i dalje otvoreno pitanje hoćemo li izgraditi stabilan demokratski institucionalni sustav za upravljanje kompleksnom mrežom regulacije, ili će nas politički valovi poklapati kao i dosad, kako koji bude dolazio.
Prilog: bilješka o Fredericu Sturzeneggeru
Ovaj argentinski ekonomist bio je profesor na University of California (LA), dekan poslovne škole na Sveučilištu Torcuatto di Tella, počasni je profesor poslovne škole HEC u Parizu, te gostujući predavač na Kennedy School of Government i Harvardu. Bio je predsjednik Gradske banke Buenos Airesa i potom guverner Središnje banke Argentine 2015.-2018., nakon čega je bio zastupnik stranke PRO u argentinskom Kongresu. Vođa stranke PRO je Mauricio Macri, prvi ne-peronistički predsjednik Argentine u ovom stoljeću (2015.-2019.) koji je prekinuo dugu vladavinu političke dinastije Kirschner-Fernandez. Sturzenegger je u struci najpoznatiji po radu o „tamnoj tvari“ u američkoj platnoj bilanci. Napisao ga je s jednako međunarodno poznatim južnoameričkim ekonomistom Ricardom Hausmannom iz Venezuele. Tema o američkoj tamnoj tvari je zanimljiva jer je vezana uz Trumpov merkantilizam koji je fokusiran na američki trgovački deficit (razliku izvoza i uvoza). Hausmann i Sturzeneger istaknuli su da zemlje s velikim viškovima uvoza nad izvozom nakon nekog vremena počinju bilježiti i veliki neto odljev dohotka od kapitala jer se moraju zaduživati i/ili privlačiti velike investicije kako bi financirale tekući manjak izvoza, pa se na povećane obveze prema inozemstvu moraju plaćati sve veće kamate, dividende i drugi dohoci uvezenog stranog kapitala. U SAD-u to nije slučaj unatoč velikom trgovačkom deficitu: račun dohotka platne bilance ne mijenja se bitno već desetljećima. To je moguće samo ako Amerika ima prikriveni izvoz usluga koji se ne bilježi u platnoj bilanci. Taj prikriveni izvoz usluga – „tamnu tvar“ – povezali su s neregistriranim dobicima od izvoza usluge dolara kao svjetske valute. Kako je riječ o temi koja je najuže vezana uz politike Donalda Trumpa o čemu ste mogli čitati i na Labu, i ako vas ova tema više zanima, pogledajte izvrstan kratki video-predavanje Marcusa Brunnermeira (istog onog koji je intervjuirao Sturzeneggera) o temi dolarske sigurne imovine (eng. safe assets), gdje je objašnjena Sturzeneggerova teorija tamne tvari.